Otkrit ću vam tajnu: Marko Grubnić

Ne sjećam se kada sam prvi put vidjela Marka Grubnića. Na televiziji. Jer, uživo još nikako nisam imala čast. Ipak, sjećam se kada sam ga prvi put bolje promotrila. Bilo je to u vrijeme kada se prikazivao onaj "rijeliti" o preživljavanju, snazi i izazovu, kao takvom. U tom realityju gurali su glavu u vodu u kojoj su bile zmije ili tak nekaj, i pokušavali zubima uloviti neke predmete i izvaditi ih van. Kada bi podigli glavu iz te zmazane vode izgledali su k'o da su upravo isprosili najljepšu djevojku u selu, i to od vrlo zahtjevnog pregovarača, sljepljeni od bljutavoće borbe i orošeni ekstraktom čiste sreće povodom uspješno realiziranog zadatka i pomicanja granica vlastite gadljivosti i izdržljivosti. Marko Grubnić je sudjelovao u tom šou i nekoliko puta se izvlačio, i izvukao, da ne bi on neki zadatak jer da mu je gadno ili da ga je strah. I svi su ga tretirali kao najstrašljivijeg. Ono, k'o curicu, reklo bi se u našoj kulturi pežorativno.

U međuvremenu dogodila se fascinantna preobrazba. Iz strašljive maze pretvara se u koketnog, i vrlo konkretnog (papirnato opipljivog), lava strašitelja, stvaratelja senzualne rike, realno-subjektivnog opisivača domaće estradne i modne scene. Lav, koji mislim da voli i uzorak tigrovog krzna na sebi, napisao je knjigu. Ili je još uvijek piše. I čuva je u sefu svog izdavača. I zove se Otkrit ću vam tajnu. Knjiga izlazi prvoga srpnja, a autor trenutno marljivo radi na pred-promociji. Kako je ovo catwalk, razumljivo je da sam odlučila posvetiti prostor ovom društveno i kulturno bitnom događaju, posebno jer je protagonist mačak himself. Svoj rod uvijek podržavam. Za Red carpet mačak je ekskluzivno pročitao nekoliko ulomaka iz knjige, što vam ekskluzivno sada prenosim. Najprije ćete biti upoznati s autorovim poznanstvom s Nikolinom Pišek, a potom i jednom simpatičnom epizodom iz djetinjstva kada se autor susreo s njemu do tad nepoznatim ambijentom – selom ter štalicom.

U vezi Nikoline Pišek, koja mi je osobno jako simpatična, kao televizijski lik, saznajemo da u sedam ujutro biva obučena kao da nije ni spavala, dakle u outfitu prilagođenom za večernji izlazak (u štiklama i sa shimmerom pride!). Doduše, autor to pripisuje njezinoj pretjeranoj sklonosti uređivanju i spremnosti da ga potuče na njegovu vlastitom terenu, jerbo je on, na zajednički im put na reviju Palmersa (ona vozi, naravno), na koji je ona odlučila poći tako pretjerano dotjerana, imao krenuti u trenirci. U jednom trenutku opisivanja ove epizode autor sebe naziva i zmazanom svinjom. To je kao da ja uzmem plastičnu barbiku i kažem joj "hej ti jedna droco", a onda je pogladim po kosi, zahihoćem se i obučem je – u trenirku! Mislim, posve nerealno i nepotrebno nešto, to hoću reći, i glupo mi je da čovjek sam sebi tako frajerski tepa. Ali dobro, idemo dalje.

Epizoda na selu veselu je bome razdragana i živopisna, ni moje najluđe doba seoskih valjanja po blatu, kao ni pasioniranih skupljanja sličica za album Životinjskog carstva, nije dovoljno zanimljivo za ma bilo kakav pa i najtrivijalniji redak bilo kakve knjige, a kamoli cijeli jedan ulomak, ili crticu. Do trenutka kada je Markova leptir-mašna bila uvaljana u odvodu za stajsko gnojivo, u sadržaj toga istog odvoda, saznajemo zašto je autor, iz kojih sentimenata, u stvari gradski dečko. Jer sam znao da ja nisam jedno od te djece koje će jahati kozu, valjati se po tlu ili penjati se na drvo, kaže on. Mene je to osupnulo, ta suptilna distinkcija u samodefiniranju izvedena u odnosu na seosku djecu kao demografsku kategoriju, a jahanje koze me posebno dotaklo nekakvom egzotikom. Ali opet, da je stajalo jahanje konja ili magarca, ili deve, to mi ne bi uopće upalo u uho, tako da je sasvim solidan autorski potez u igru uvrstiti kozu. I ja to, evo, u ovom trenutku pohvaljujem. Službeno.





Neslužbeno, Marko daje naslutiti, u nekim svojim nedavnim video intervjuima, da knjigu nije pisao baš posve sam, ili da je barem nastajala nekako timski, ili projektno, što god da ovo "nastajala" može podrazumijevati. To također podržavam ako je istina. Što će jadan sam pisati. To bi bilo kao da samostalno voziš auto ili kao da samostalno ideš u samoposlugu. Mislim da je autonomija i vlastitost precijenjena, ali joj se ipak, u nekoj dozi, treba težiti. To radi i Marko Grubnić, on uči pisati. Ovo će mu biti prva knjiga. U njoj je najvažnija poruka. Najvažnije su tajne koje će on prenijeti javnosti. Način prenošenja poruke će biti solidno uglancan uz pomoć profesionalnih ljudi, i njegovih vlastitih vještina. Ipak, tu kao i obično proradi moj ego, pitam se zašto se meni nije obratio za pomoć, da mu ja to sve lijepo iznapišem i posložim. Ali dobro, ima i drugih sposobnih ljudi na ovom svijetu, ne zamjeram mu i ne smijem biti ljubomorna. Nakon ove knjige, Marko će možda imati još knjiga. Te knjige će biti i bolje od prve, za pretpostaviti je. Imat će i pripremljen teren prvom knjigom, treća drugom knjigom i tim redom. Ući će u biznis i novi ljudi. Napisat će i Nikolina Pišek knjigu. I Snježana Mehun. Pa će biti mali bal knjiga. S time da bi me Nikolinina doista i zanimala jer za nju mislim da ima nešto zanimljivo za reći, ali da je zarobljena u, kako se to ono kaže, mitu o ljepoti - i šou bizu. A krenula je kao grafički dizajner, vidite vi to.

Uvijek sam nekako bila mišljenja da je za biti autorom potrebno i više od tehnički solidnog pisanja. Da je važna ta neka karizma, taj neki odnos prema javnosti koji izbija iz autora i prije objavljivanja knjige i, posebno, nakon nje. Da iskri i kad knjiga šuti položena u izlog lijepo uređenih i urednih knjižara. Zahvaljujući karizmi ili onome nečemu, što se može pokušati potražiti i u, šta ja znam, svilenkastoj trenirci, knjiga i autor žive u usmenoj predaji i tzv. gerila (osim onom korporativnom) marketingu. Kakav život će imati knjiga Marka Grubnića? Otkrit ću vam tajnu, ili vam neću otkriti ništa novoga, kako vam drago – sasvim solidan. Njegova će se knjiga dočekati na modne nogice na uzburkanoj i strastima izgužvanoj postelji što ju je još lani prostrla knjiga Nives Celzijus. Bit će to seks na najfinijoj glatkoj posteljini na otvorenom. Sve će teći kao podmazano. Jer to je takva mašinerija. A i sam autor je utvrdio da karizmu posjeduje. Jer svi zašute i pogledaju u njegovom pravcu kada on uđe u prostoriju. I kako to sad sve objasniti, fenemenologizirati? Probajmo ovako, tko se još sjeća čovjeka koji je uz gusle spjevao "stihove" nastale na temelju tekstova iz Glorie (onog iz mojega zadnjeg posta), osim kao usputnog zabavljača ili, uj, umjetnika? Tko se još sjeća projekta Embrio? I tragom (ne)sjećanja takvog čeg, tko je odabrao osobine Marka Grubnića kakvoga danas imamo serviranog u tri i pol minute televizijskog priloga? Jesu li one odabrane slučajno, i spontano? U biti jesu, jer ih je gradio prije svega sam, ali na temelju svijeta kojemu želi pripadati. I tako je došao do možda najsavršenije verzije šou-embrija – boom-bebe prikladne za zavrtiti priču. Lijepoga skladnog (preskladnog) lica, uređenog tijela, s maznim stavom podloženim pliticom emotivnog, ovaj urbani ratnik emotivac blaziranošću, i velikim sunčanim naočalama, nudi odgovor na street gaze jednoga ne baš multikulturalnog društva. Nasađen na lokalno, ambijentalno i kontekstualno, djeluje kao šala. Ona medijska. Koja nas je, uslijed eksperimenta u kojemu je nešto pošlo krivo, zapala sa Zapada. Jer, sjetimo se nekadašnjih zvijezda naše regije - on je proizvod nečega posve novog. Ni Brena ni Slavko Štimac ni Zoran Predin nisu proizvod bilo kakvog kulturnog uvoza, transfera ili fuzioniranja. Iako su imali, i imaju, veze s masama, i narodom, oni imaju autentičnost domaće, ili ex-yu, zvijezde. Manjak "seleb" komponente. Taman za rubriku oldies, retro ili tako nešto. Što god sve to skupa, s pripadajućim izrazima, značilo.

Što ne znači, da se vratimo na usmenu predaju i gerilu, da je danas nemoguće dobiti autentičnu zvijezdu. Činjenica je da ih je sve manje, i činjenica je da su ove koje egzistiraju sve sličnije jedna drugoj. Činjenica je da su današnji selebovi, moderne varijante zvijezda, ready-made, izrađeni po mjeri vremena, na temelju široko i dobro pripremljenog terena, za brzoprobavnu uporabu. Činjenica je da više nije lako, a možda niti potrebno, prepoznati vrijednost u nekome. Jer ju je moguće – stvoriti. Tko smo i kako nas se doživljava u javnosti, vidi se to i po trendovima u psihologiji i literaturi samopomoći, pitanje je umijeća predstavljanja i alata kojima se koristimo. Alati poput knjige prije deset godina bili su korišteni na drugačije načine, skromnije i sramežljivije (i više elitistički, doduše) – danas je fuzija kulturnih djelatnosti i šou biznisa dovoljno dovršena da bi i knjiga postala motiv kojega se da beskrajno medijski obrađivati. Knjiga je postala pitanje statusa, i prestiža, u jednom svijetu (su)kreiranja mini-statusa u maksimalnoj konsumpciji, kao proizvod nastao iz minimalnih potencijala i pretvoren u maksimalno iskorišteno sredstvo za nešto još bolje i veće. A teme knjiga su teme medija, razlike između elitnog i masovnog u ovom segmentu, gotovo mainstreamu, izdavaštva, više nema.

Mediji trebaju takve knjige i knjiga, zahvaljujući tome, nikada nije bila popularnija (i jeftinija, na više načina). Svidjelo mi se kako su u Red carpetu kao uvod u čitanje svakog od poglavlja Markove knjige stavili male romantične vinjete, ne znam kako da to drugačije nazovem, stilizirane romantičnim fontom i produbljene crnom bojom (kakve bi mogle komotno stajati i u uvodu u npr. vodič u seksualnu masažu ili nekakav erotski pilates), koje ukupnim dojmom i glazbenom podlogom asociraju na nešto vrlo zavodljivo, senzualno i tjelesno. I bi tako, autor u trenirci, doduše svilenkastoj, i japankama, na stiliziranom namještaju u zavodljivoj pozi. Ako to nije ono što zovu (samo)ironijski odmak, ne znam što je. Šalu na stranu, knjizi predviđam dugo romantično toplo ljeto prožeto tisućama intimnih konzumacija diljem lijepe naše. Ne zaboravite, prvi srpnja. Mirjana Krizmanić je popustila majčinski zagrljaj, u tkanje života ulazi vam mačak, omiljeni domaći ljubimac, i tražen vrlo, u hrvatskim kućama. Uživajte i idemo dalje.

...

Idemo dalje rekla bi i naša kolegica blogerica ŠumarKA, kojoj možete pomagati kako znate i umijete ili slati pozitivne vibre na njezinom blogu. Ja se obećajem pridružiti akciji na sve načine koje iznađem. Grubniću, i ti bi mogao koju kunu dati, znaš. Ili na aukciju ekskluzivan uvid u probni print knjige. Ili baremko još neko poglavlje.