Marketing
Traži se Siniša Labrović
Ovo je on.
Ovo o njemu kažu stranice Galerije Miroslav Kraljević, ili su barem tako govorile negdje tamo 2007. godine:
Siniša Labrović rođen je 12. veljače 1965. u Sinju. Kršten. U OŠ 'Frano Masnić' završio osmogodišnju, pričešćen i krizman, a srednju u CUOU '10. kolovoz'. Nakon 12 godina studiranja, uglavnom u Zagrebu, stekao zvanje prof. hrv. j. i knj. Radio pa nije pa je pa nije, i tako 29 puta, pa odnedavno preselio u Zagreb.
Jer su mogućnosti puno veće i Zagreb je ipak Zagreb.
Izlaže od 2000., nešto sebe, a nešto druge i drugo.
Ponekad, tu i tamo.
Možda se ne vidi iz ove njegove službene biografije, ali Siniša Labrović poznat nam je prije svega kao performer, konceptualni umjetnik ili umjetnik društvenog angažmana (ili društveno angažirani umjetnik). Na Dnevnom kulturnom infu, stranici Radia 101, zabilježili su ga ovako:
'Stado' je neočekivano snažnom internacionalnom recepcijom zasjenio gotovo sve što se bilo događalo u okviru prve ‘Operacije grad’. Kroz veći dio Labrovićevih performansa provlači se sasvim specifična relacija između umjetnika i publike, koja se može opisati kao suodgovornost i uzajamnost. Snaga tih radova, poput nedavnog «Kažnjavanja», i nešto drugačijih kao što su projekt «Stado» ili izložba «Jaja» u Galeriji PM, počiva u pomalo nezgodno definiranom odnosu, u kojem je publika prinuđena svojim postupcima i reakcijama hodati po samom rubu njima osobno etički prihvatljivog.
Stado je njegov prvi poznatiji performans, o njemu su izvještavale i svjetske medijske kuće. Na njega me podsjetio, između ostalog, post Modesti Blejz o potencijalu klapske glazbe u svijetu, no u biti već duže vrijeme želim napisati nešto o njemu jer mislim da mu se u recepciji javnosti te u slici relevantnih pitanja koje plasiraju mediji, ne pridaje dovoljno prostora i značaja. Osjećam određenu nelagodu pisati o nečemu o čemu nemam pojma, o umjetnosti, ali se uzdam u svoj osjećaj za vrijedno, malo sociološke imaginacije koju imam te svoju potrebu da do izražaja, barem povremeno, dođe nešto po sili pravde i autentičnosti, ne samo nametljivosti i drugih modernih društvenih igara. Ne kažem da u Siniši Labroviću nema "igranja", ne na način ludičkog (toga sigurno ima), nego igranja kao proračunatosti. Vjerojatno je i sam kalkulirao što, kada, kako. Tako se nazire i u tekstu koji je Pavica Knezović Belan napisala o njemu početkom prošle godine i koji je objavljen u Jutarnjem listu. Ali ono što prije svega dolazi do izražaja u njegovom djelovanju i izjavama za javnost jest: pamet, suvislost, drskost, skromnost, hrabrost, nadarenost i otvorenost. U tekstu u Jutarnjem, autorica je Labrovićeve radove podijelila u dvije skupine, društveno angažirane i autoreferencijalne, iako mislim da je takve načine/motive teško razdvajati kod njega, pa i inače u teoriji, a čini mi se da ih ni Labrović sam nije zamislio/doživio kao odvojene, upravo suprotno – kao neodvojivi dio sebe. Sebe u društvu i društva u sebi.
Kada sam prvi put čula za njega, u stvari kao da ni nisam čula baš za njega, kao takvog, čula sam za Stado, i godinama mi je Stado-dot-org "zvonilo" u glavi kao nešto što je išlo live na tadašnjem Iskon portalu, nekakav cinično-satirični reality ili osebujan komentar reality showova, s ovcama kao članovima reality zajednice, u toru, koje su gledatelji izbacivali iz showa glasanjem pri čemu su poražene dobile mogućnost da budu, ovisno o humanosti gledatelja i javnosti, udomljene ili servirane, a pobjednica je za nagradu dobila, ako se ne varam, ugovor o doživotnoj skrbi. Servirana nije bila ni jedna, čak su se i Prijatelji životinja uskomešali oko svega i sve je, ne zbog njih, zbog humanosti kao takve, dobro završilo. Dok je show trajao, ovce su imale i zabavni odnosno kulturni program - dvadesetak književnika čitalo im je svoje radove. Ako je vjerovati onome što je tad o svemu pisao Damir Pilić u Slobodnoj, ovce su uglavnom mirno pasle travu dok su umjetnici čitali, tek kad je Predrag Lucić izašao pred njih jedna je počela meketati. Čitao je, just for the record, i Ivica Đikić, i eno ga sad uređuje Novi list. A 32 su mu godine tek. A 35 godina već je bilo Labroviću kada se odlučio početi baviti ovakvom umjetnošću. Mislite li da je pogriješio? Osim što su o njemu izvještavali u svijetu, kažu da ga je i Jay Leno spomenuo u svome showu (pisalo u Feralu), doma je postao zvijezda, u Sinju ali i šire, doduše uslijed realityja u kojemu je i sam sudjelovao i koji je bio i njegov vlastiti (nije se mogao izmjestiti iz onog što je komentirao i kritizirao) i doduše u biti kao nezaposlena, marginalizirana (onako redikulski) i gledana lagano ispod oka sugrađanska nam jedinka.
Kao nezaposlen radnik i mislioc imao je vremena i za druge projekte. Koga god pitam znaš li za Sinišu Labrovića, svi ili gotovo svi sližu ramenima. Kažem stado-org, i dalje najčešće ništa, a da je samo o Stadu bila riječ... nije. Ponovimo gradivo:
- prije zvjezdanog statusa, 2000. godine, organizirao je akciju „zavijanje ranjenika“, kada je gazom ili nekim sličnim medicinskim pomagalom omotao u ratu oštećene spomenike NOB-a
- godine 2005. organizirao je spomenuti reality show s ovcama, Stado.org
- "Kažnjavanje", naziv je performansa u kojemu bi se autor udario bičem svaki put kad neka osoba napusti prostor u kojemu se događaj odvija, njime je htio naglasiti suodgovornost, kaznu i krivnju kao interaktivan proces, da se tako izrazim svojim riječima
- "lizanje pete publici" je upravo to, lizanje pete, golog stopala, nekome iz publike, čime se želio osvrnuti na problematičnost demokracije, slizavanja u podlozi procedure delegiranja vlasti na predstavnike, opet u mojoj interpretaciji onog što sam čitala da je sam o tome izjavio; u istom "ciklusu" je i autorov performans jedenja trave
- u Splitu, Rijeci i Zagrebu uz gusle je, zatvorenih očiju, izvodio dijelove Glorie, ženske revije, prepjevane u epske deseterce (tim povodom je dospio i u narodnu zabavnu emisiju na HTV-u koju je vodio onaj Joško Martinović a koja se bavila neobičnim primjercima hrvatskog naroda, ne mogu se sjetiti kako je emisiji naziv)
- autor je video uratka "Obiteljski dnevnik" koji prikazuje kako Labrović i članovi njegove brojne obitelji nepomično i nijemo 30 minuta gledaju tv-dnevnik
- u svibnju ove godine u Zagrebu imao je izložbu Reality, s obojanim primjercima povrća. "Priroda je tisućama godina gotovo nepromijenjena, a kao takva je dosadna. Jer, kad pogledate krumpir, ili kupus, zar vam se ne čini da je jadan, da mu nedostaje individualnosti i stila, a o glamuru, da i ne govorimo. Ovo je pokušaj da se poradi na njihovom imageu ne bi li postali malo više funny i uptodate.", tako je sam autor objasnio smisao te izložbe.
- nešto ranije, u travnju ove godine, i s tim bih i završila ovaj post, u gradskoj knjižnici na Pešćenici, u Zagrebu, postavljena mu je izložba Arkadija, izložba fotošopiranih fotografija i tekstova u maniri školskih sastavaka koji se sarkastično osvrću na centre društvene moći, kao suvremene apstraktne analogije opasnostima i neskladu kakvi su nekada proizlazili prije svega iz prirodnih nedaća
Dijete sam sa sela koje je okopavalo kupus, divilo se zalascima sunca i plašilo groma. Zato je moj odnos sa i prema prirodi višeznačan. Ponekad je bila goli instrument koji je uz naš rad trebao donijeti plodove, nekad izvor radosti i sklada, a onda opet uzrok mističnog straha i osjećaja sile koja nas u svakom pogledu natkriljuje.
Sličnu paletu emocija sticao sam i prema institucijama i utjelovljenjima vlasti i političke moći. Pa mi se činilo gotovo prirodnim te osjećaje izraziti na vizualno lako gledljiv način. Izabrao sam institucije i zgrade koje personificiraju razna područja moći u našoj Domovini te sam ih zamijenio motivima iz prirode. Kad sam bio pred odlukom koje motive izabrati, morao sam se preispitati kakav je moj odnos prema tim institucijama. I bez obzira na poneke kritične momente u njihovu funkcioniranju, a koje bih mogao predstaviti slikama suše, tuče, oluje ili potresa, pa i jata skakavaca koje ždere sve pred sobom, dublje sam se zagledao u svoju dušu i tamo našao neke druge slike. Jer kad pomislimo na našu Vladu i naš Sabor, Hrvatsku narodnu banku i Katoličku crkvu, i još k tomu na Hrvatsku radioteleviziju i Muzej suvremene umjetnosti, zar nam se ne javljaju prizori sklada i radosti, znanja i požrtvovnosti, junaštva i časti, ljepote i veličajnosti, idealizma i ljubavi, pregalaštva za istinu i marnog rada za opće dobro?! Rezultat takvih spoznaja i osjećaja su ove fotografije. (S. L.)
Umjetniku želim dug, sretan i berićetan radni vijek. A onima koji ga (još) nisu prepoznali da progledaju. Labrović je jedan od onih koji čine pomak u zbilji i percepciji zbilje. Netko poput njega mogao bi biti autor zanimljive akcije obljepljivanja kipa Marka Marulića Kerumovim vrećicama, što je jednog jutra, nakon drugog kruga izbora za gradonačelnika, osvanulo u Splitu (ne kažem da je on, govorim o poruci i načinu).
Ne volim se služiti parolama, ali - takve trebamo.
Post je objavljen 07.06.2009. u 22:18 sati.