30
petak
siječanj
2009
Lizala sam bundevu
Ne znam sjećate li se one, sad već stare, vijesti da je u Srbiji postalo popularno lizat žabe. Gledam danas pak vijesti iz svijeta – PETA napravila spot kojim se promovira vegetarijanstvo kao put do boljeg seksa. A to u reklami predočuju tako da žena, crnka, liže povrće, napose bundevu, a stručak nečega, šparoga valjda, sugestivno gura nekud prema dolje, od trbuha naniže, van kadra, a tu negdje u pozadini suflira još jedna žena, plavokosa. Sve ispresjecano tekstom "Studies show vegetarians have better sex. Go veg." Pa si mislim, red je da obavijestim javnost da sam i ja lizala bundevu punih godinu dana. I da mi ništa u životu zbog tog nije bilo bolje, osim što sam učestalo razmišljala o etičnosti, o dosljednosti u vegetarijanstvu, o vrstama vegetarijanstva i – jako se loše hranila. Ovo zadnje nije bilo zato što ponuda za vegetarijance u Hrvata nije dobra, nego zato što sam ja bila loš vegetarijanac, u to vrijeme i nemotoriziran k tome pa mi šoping centri s većom ponudom hrane nisu bili pri ruci, a manji dućani su bili, i ostali, nedovoljno osviješteni i opskrbljeni.
U to vrijeme sam se i učlanila u PETA-u i danas ne znam svoj status tamo – mail na koji su mi slali newslettere više ne čitam zbog puno spama koji mi je stizao, nisam nikad kupila nikakav proizvod koji preporučuju, nisam sudjelovala ni u kakvim akcijama. Doduše, kod nas teško da i imaš priliku sudjelovati u nečemu korisnijem. Prijatelji životinja djeluju mi previše aktivistički i rigidno nastrojeni, iako su sve odreda simpatični ljudi, a domaće akcije u korist životinja kao da se više orijentiraju na nošenje krzna nego na prehranu. Valjda zato što se u nas još uvijek osjeti taj stari građanski duh, vidljiv ujutro na zagrebačkim ulicama, kad protrljaš oči, na mekim siluetama gospođa i pokoje sponzoruše. A promjena prehrambenih navika, za razliku od izumirućeg duha stare malograđanštine, djeluje kao pretežak zahvat u našu kreditno opterećenu realnost.
Vegetarijanstvo je skupo, a i nemamo pravih pobornika – atraktivnih, mladih, jedrih tijela i zdravog duha – koji bi svjedočili o kvalitetama takve prehrane. Ja osobno nisam mogla izdržati dulje od godinu dana, ali ja i nisam bila pravi kandidat u to vrijeme. Tada mi je motivacija bila uglavnom etičke prirode, bila sam u jednom filozofski iznimno osjetljivom razdoblju. Jednog dana ću se možda pozabaviti takvim konceptom i iz nutricionističkih pobuda. Ali samo možda jer trenutno osciliram negdje između gurmanskih čari svejedstva i brige za svako živo biće koju praktično pokazujem nježnim odnosom sa svojim psetom i mačetom. I papigom, ali ona je malo ekscentrična i svojeglava pa nju uglavnom izostavljam kad govorim o svojim životinjama (crna ovca u familiji). U vezi vegetarijanstva muči me i dosljednost – u moje vege-doba jedna mi je bliska poznanica, draga intelektualka, pričala da ne jede meso, ali uslijed nekog kompromisa s obitelji u kojoj ima dvoje male djece, ipak jede – tunjevinu. Mora tužnih tuna prošla su mi kroz glavu. Nekako mislim da je bolje ne raditi razliku između životinja i neku vrstu životinje izdvojiti kao ipak nedostojnu principa suzdržavanja od jedenja. Nedostojnu principa jedenja – to je već okej, razumije se. Kod mene je u toj kategoriji janjad. Meso tih bićenaca, nakon moje vege-faze, više ne mogu konzumirati. Miris i okus su preintenzivni.
I tu se vraćam na PETA-in sporni spot, kojega je NBC odbio puštati, navodno zbog motiva lizanja bundeve. Možda je zbilja dugotrajno i kvalitetno lizanje... pardon, vegetarijanstvo, dobro za život i – seks. Vegetarijancima, onim pravim, navodno je izoštrenije osjetilo njuha, a koža im ima bolji miris i okus. Ja kao bivši kratkoročni laktovegetarijanac (onaj koji jede proizvode životinjskog podrijetla kao što su jaja i mlijeko) o tome nemam pojma. Ali, ako je u tom roku i s takvim ne naročito pravilnim vegetarijanskim režimom, moguće osjetiti razliku u doživljaju janjetine koja od jako ukusnog mesa postaje nešto preintenzivno i odbojno, možda je dugoročnijim i kvalitetnim vege-režimom moguće osjetiti i razliku u nečemu kompleksnijem kao što je seks.
Enivej, zanima me, povodom ovog spota, u moru svih ovih mojih digresija, najviše to kakav je odnos politike jedne televizijske kuće i motiva lizanja bundeve. Ako pogledate spot, vidjet ćete da se akterka igra s raznim vrstama povrća, ali s bundevom malo prisnije, i duže. Spot je trebao biti prikazivan u vrijeme Super Bowla pa možda je na stvari to da sport, adrenalin, natjecanje, američki duh ne smiju biti povezivani s bezmesnošću. Čak ni kada je promovira atraktivna žena koja poziva na seks. Što je, paradoksalno, usput rečeno, tipičan muški šovinistički motiv koji je, prema raširenim shvaćanjima, u stanju prodati sve – od guma za auto do Gavrilovićeve kobasice. Pa što ne bi komad ženskog mesa prodao i – vegetarijanstvo kao stil života. I tu dolazimo do finala – može li obećanje dobrog seksa sa seksi vilom iz reklame u off-u podsvjesnog u potrošača ikome prodati iznenadnu sklonost bezmesnim paštetama i tofuu? I je li ova reklama, i zašto ako jest, orijentirana na muškarce? Mainstream muškarci, ljubitelji sporta i lijepih žena, kao krajnji cilj vegetarijanske propagande – je li to provokacija s ciljem skretanja pažnje na organizaciju i političkog pozicioniranja u javnosti ili duhovito poigravanje s nepokorivim "testosteronskim" mentalitetom? I je li lizanje okruglaste bundeve uvreda za loptu? Pa, ako vam se da, pogledajte spot, testirajte na sebi učinke i javite mi jeste li već krenuli u nabavu zelenjave i ostalog što je animal friendly. Te oslobađa li se više ta zvjerčica u vama. I mislite li na PETA-u više nego inače.
komentiraj (68) * ispiši * #
25
nedjelja
siječanj
2009
Davor Štern i kreativa?
Znate li vi tko je Davor Štern? Ja otkako sam ga vidjela, onaj zadnji u nizu od nekoliko puta, često mislim na njega - imao je nezanemariv utjecaj na moje mentalne preokupacije i dnevni ritam. Vidjela sam ga tom prilikom u Pola ure kulture. Ne bih vas htjela zamarati opisom svih njegovih kvaliteta, o kojima ionako ništa ne znam, pa ću izdvojiti samo jednu koja je tada bila aktualna. Naime, Pola ure je napravilo prilog o njegovoj ideji da se u biznis komunikacije uvede hrvatska inačica za riječ "developer" koju u njegovoj branši, i njegovoj (međunarodnoj) firmi, često koriste. Kako je nezgrapno stalno ponavljati nesretnu riječ na engleskom jeziku, a i nije u duhu sveopće tendencije (naginjanja) da se strane biznis (poslovnjačke), entrtejnment (zabavnjačke) i druge riječi zamijene adekvatnim (prikladnim) prijevodima, ta ideja se nametnula, pretpostavljam, kao logična – možda čak i zgodna na imidž (ugled, recimo) poduzeća. To je valjda i jedinstven primjer da je za neku riječ najavljen čitav natječaj. Sjećam se natječaja za slogane u Hrvata, reklame, ali za riječ... i to riječ koja je tek – prijevod. Doduše, vješt prijevod...
Mala digresija – od tih drugih natječaja kojih se sjećam još mi je pri srcu onaj Agrokorov. Oni su, naime, objavili natječaj za slogan koji bi predstavljao duh Konzuma. Odabrali su „S vama kroz život“ (ili „S Vama kroz život“, kakogod) da bi se naknadno kao slogan Kozma, lanca drogerija u vlasništvu iste korporacije, pojavio slogan "Ljepota koju živite". Zanimalo me tko ga je smislio, je li to bila nekakva marketinška agencija, netko od insajdera, ili možda postoji mogućnost da je slogan nastao na natječaju za Konzum? Možda je nekome palo na pamet da su Konzumove trgovine dio susjedske atmosfere i utoliko utjelovljuju širu zamisao o ljepoti življenja, čime bi se Konzum nametnuo, ili pristojno ponudio, kao kozmopolitski konzumeristički raj sa zen primjesama (khm), u kontekstu male zemlje za veliki odmor i mirnih lokalnih ambijenata, doduše prošaranih „sigurnim“ ulicama, kockastim navijačima i dugačkim crnim autima sa zatamnjenim staklima. Možda i nije tako, ali razmišljam malo naglas.
Enivej, da se vratim Šternu, njegovoj development corporation Trigranitu i potrazi za idealnom (savršenom) riječi. Taj natječaj je najavljen kao kuriozitet, neobičan primjer preklapanja poslovanja i njegovih tvrdih varijabli i kulturnjaštva. Najavljen je u skoro pa jedinoj kulturnjačkoj televizijskoj emisiji u Hrvata, ili barem skoro pa jedinoj koja imalo vrijedi. Ali od rujna, kada je i na njihovim internet stranicama natječaj najavljen, od natječaja više ni n. I gdje da ja sad prijavim riječ, a našla sam je? U emisiji spominjani "razvojnici" i "razvojitelji" nisu ništa spram moje riječi. Evo, dala bih mu je za upola manji iznos od najavljenih 20.000 kuna, kolika je najavljena nagrada za najbolje ocijenjeno rješenje na natječaju. Da sam poduzetna, kao u američkim filmovima recimo, a ne zanesena k'o kakva... ne znam... Francuskinja u art filmu, lijepo bih ga nazvala i ponudila mu dogovor. Ovako mi preostaje čekati natječaj. No, kako to biva, neću ni opaziti kad natječaj bude objavljen, na natječaju će pobijediti neki od mojih mrskih suparnika koju su me izazivali svojim antifeminističkim propagandama još u srednjoj školi, dakle od drevnih vremena, a po teoriji o šest poznanika između mene i svakog pojedinog čovjeka na svijetu, ja ću se udati za marketingaša koji je osmislio navijačke jogurte u Hrvata i koji je indirektno (ili, ako hoćete, neizravno) doprinio da se taj moj suparnik koji ima dobitnu riječ, zaposli najprije kao kovinotokar te da, poput Paula Pottsa koji je radio u skladištu mobilnog operatera pa onda zapjevao operu na natjecanju za talente, strpljivo godinama čeka svoj trenutak kada će zabljesnuti u kreativi. A njegov doktor je otac djevojke iz susjedstva u koju je potajno zaljubljen i čija je rodica iz Splita pobijedila na, recimo, Konzumovom natječaju za slogan.
Ništa, pustit ću da se čitava stvar još malo razvija... ili odstoji. I navijati za natječaj, jasno - za mogućnost da se ja ili moj zamišljeni Paul Potts opernatimo. A možda i, dok čekam razrješenje ovog bitnog (na televiziji najavljenog - dakle, bitno autentičnog) događaja za gospodarstvo i kulturu, život jezika napose, upecam kakvog navijača, kreativnog:
Ma pojma nemam, kad bolje razmislim, poslat ću mu svoje rješenje badave. Eto. 
komentiraj (11) * ispiši * #
17
subota
siječanj
2009
Javni razgovori, želje i pozdravi
Zbog razgovaranja u javnosti o stvarima intimne prirode te spominjanja intimnih dijelova tijela u posve neprimjerenom kontekstu privedene su (neke i po drugi put ovdje, i sve skupa ne nužno tim redosljedom) Nives Celzijus, pozitivka, supruga i autorica knjige Gola istina, Tina Rupčić, pozitivka, supruga i glazbenica, Zrinka Cvitešić, negativka, ljubavnica i glumica te, last end list, Daša Drndić, negativka, nepoznatog bračnog statusa, autorica većeg broja književnih radova. Prema dokumentaciji koja je zaprimljena u urudžbeni (vidjeti gore amatersku fotografiju iznerviranog čitatelja) te slijedom linkovlja, na hrvatskoj javnoj sceni iskristalizirale su se najmanje dvije kategorije komunikatorica, one koje razmišljaju o izjavama i one ne razmišljaju o svojim izjavama ili to čine nevjerojatno loše. Kao što ćemo vidjeti iz analize, pozitivno nije ono što se, na prvi pogled, nameće kao pozitivno. Tako su ovdje danas prave pozitivke, i dame, one koje su djelovale kao gubitnice, u početku priče.
O Nives Drpić ili Celzijus već smo svi čitali, a neki i pisali, povodom skandala, ili kako neki smatraju – kvazi-skandala – vezanog uz ukidanje nagrade Kiklop za kategoriju hit godine uslijed podrhtavanja tla hrvatske uljuđenosti i kulture pod taktom sve jače izvjesnosti da je upravo njezina knjiga ta koja, po rezultatima, ima najveću prodaju u protekloj godini. Bilo pa prošlo. O naknadnim prepucavanjima na relaciji uprava nagrade – agencija Puls koja je provodila istraživanje, nismo više čuli, ali sad ionako imamo prečeg posla – plinsku krizu te gospodarsku pride. Gospođa Nives našla se pak u svojoj osobnoj, obiteljskoj krizi jer je njezin suprug dobio nogu iz nogometnog kluba. Ona je tim povodom, tako se čini, u petak dala intervju Jutarnjem listu i to Nadi Mirković, koja je, ako je vjerovati tračevima, ghostwriterica njezine Gole istine. Ugledna novinarka, supruga Denisa Kuljiša, prije nekoliko dana uzbibala je intelektualne umove svojim tekstom o besmislenom opiranju građana promjenama koje u vizuru grada, i njegovu iskorištenost, unose projektanti s vizijama. I sad je evo opet, u nježnom dijalogu s Nives. Postavila joj je set pitanja u kojima joj pomaže da se obrati javnosti u vezi svoje situacije. U uvodu u intervju napisala i je zanimljivu zgodu koju je Nivesin suprug imao s novinarima, iz čega još jednom vidimo da su novinari pokvareni i puno lažu. To je isto pozitivno. A Nives... ona uživa moje beskrajne simpatije. Otkako sam je gledala u prilogu o konferenciji za novinare povodom knjigoskandala, kada je nježno i nimalo se ne ljuteći objasnila svoju poziciju u čitavoj priči (iako ju je negativka iz naše priče nazvala "sisuljom" koja joj se neće miješati u posao). Nikog nije vrijeđala, a još je i slatka. I sada u intervjuu lijepo govori o pisanju, svome suprugu, djeci i njihovim međusobnim odnosima, ali i Zdravku Mamiću. Tko god da joj je pisao knjigu, i tko god je intervjuirao, kako netko za tu gospođu koja preko ustiju prevaljuje samo birane riječi može reći nešto žao i naopako. Možda ona ima dobre spin prijatelje, ali ona je i autentično draga. Nives je do jučer bila gugutava afektivna starleta, a danas je gugutava afektivna supruga i društveno relevantna osoba. Klikni za simpatičnu Nives ovdje.
Negativki Daši Drndić koja je, bez ikakvih argumenata i vrlo prizemno izjavama u kojima se spominje „sisulja“ pokušala oštetiti imidž ove simpatične, uspješne i, što je najvažnije - pristojne, žene, nalazimo u naočalama i dva izdašna reda zubiju ovdje. Nezanimljivo, idemo dalje.
Paralelnim univerzumom, tik uz knjigu i obiteljske nedaće Drpićevih, šepavim su korakom i zubatom zimskom erotikom drmali ono dvoje likova što su se htjeli prikazati kao gejevi na skijanju. Ne smeta, jer zato sam kupila Story, a u Storyju... Zrinka Cvitešić. Jest da mi je o bračnim nedaćama u Rupčić femiliju bilo još i zanimljivo čitati nakon napisa i napisa o onoj maloj Valentini iz Big Brothera koja još nije dala onome plesaču iz Plesa sa zvijezdama a kad će ne zna se, ali su me cure (Zrinka i gospođa Tina) zamalo razljutile svojim povlačenjem po novinama. Ipak, jedna je pozitivka, druga negativka. Pomišljala sam prvo, okej, dese se stvari u braku, klikneš s nekim drugim, odeš, bude okej, ali ovo... ne, ovo nije bilo korektno. Mislim na stori Zrinke Cvitešić u Storyju u kojemu se prezentira kroz neki modni izričaj u nizu fotki, to nas ne zanima, a u popratnom intervjuu obilježava teritorij oko svog novog Muškarca. Neki kažu da je to sve bio spin, da je čitava afera izmišljena da bi im se svima skupa pomoglo u karijeri. Ali uzmimo da nije tako, i da Cvitešić obilježava teritorij. Stori koji je prodala ide od općih pitanja do manje općenitih, a u sve je umotana priča o – Njemu. Njega se ne imenuje ali ga se spominje kao "voljenu osobu", Njega. On je izvor sreće, sjaj u oku i – željeni otac djece intervjuirane – osoba s kojom će prestati trčati za lažnim i prolaznim vrijednostima u nemilosrdnom kapitalističkom svijetu – i osoba pored koje čak i vječna trka svake žene, ona u mitu o ljepoti, postaje nebitna. Na samom kraju intervjua u tom duhu i odgovara na pitanje koji joj je omiljeni beauty ritual: "Kupke u kadi udvoje i masaže." E, tu zaklopismo Story, its ofišl – Zrinka je negativka. Ostavljenoj ženi preko novina natrljavati na nos kupke i masaže s njezinim mužem, e pa ne može.
S druge strane spina ili storija je špina Tine Rupčić, druge ženske osobe u ovom ljubavnom trokutu (namjerno imenom ne spominjem jedino supruga koji je ionako najmanje bitan faktor u ovoj priči, i svakako ima najmanje muda od njih troje). Njezin intervju za Nacionalovu Extru pokazao ju je kao decentnu damu. Jest da se eksplicite trudila prikazati samu sebe kao kulericu koju sve skupa ne dira i kojoj preljub nije poremetio svakodnevicu kao ni šire obiteljske odnose s familijom sa suprugove strane kao ni sa samim suprugom (osim što se odselio), takva je uistinu i ispala – kao kulerica. Osvojila je javnost svojom izjavom da je "ionako sve u njezinim rukama". I bi tako. Nebitni faktor u priči navodno se vratio svojoj familiji i proveo s njima zimovanje. Ima par dobrih pojnteva u intervjuu Tina, o tome kako je odnos njezinog muža i njegove ljubavnice njihova stvar, a pričanje o tome u javnosti stvar njih kao javnih osoba, i njihovih izjava, o tome kako se razlikuje uloga muža i uloga oca, o tome kako "u životu treba biti pametan i mudar i znati u što se možeš upustiti, a u što ne. I to prepoznati na vrijeme." itd. Tina bi mogla biti i osobna savjetnica javnim osobama za davanje izjava medijima u delikatnim pitanjima. Koga više briga je li spin, ona je naša pozitivka.
I to bi bilo to. Kako se tko razgovara u javnosti, promišljaju li ljudi svoje izjave o drugima, jesu li se u stanju ispričati za svoje izjave i postupke, kakav imidž i kakvo ponašanje u javnosti idu zajedno, kako se obrću pozitivno i negativno u recepciji primatelja svih tih (suvišnih) poruka te koje su osnove spina, raspravljat ćemo o tome i dalje, sigurna sam. To su ionako pitanja dvadesetprvog stoljeća, a ja sam vaš Branimir Bilić, razumije se. Laku noć.
komentiraj (7) * ispiši * #
09
petak
siječanj
2009
Kalendarenje i kalendarsko prigovaranje, 2009.
Idemo dalje u revijalnom tonu. Kako zadnjih dana učestalo mozgovno mlatim u prazno, razmišljala sam i o trivijalnoj, ali upotrebljivoj i dekorativnoj, stvari kao što je kalendar. U doba mobitela i kompjutora nije baš da nam trebaju oni papirnati i kartonski, na listanje, jednolisni ili džepni, ali su i dalje s nama. Prije kojih desetak godina, svaka šuša od novina hvalila se poklon-kalendarom (i to najčešće onim u a nešto formatu savijenom na dva puta, za radionice), ove godine je, evo, i Globus odustao od svojeg već tradicionalnog sa spiralnim uvezom i art fotkama koje su objavljivali tijekom godine u svome lajfstajl prilogu (ili ga je netko ukrao iz mojeg primjerka). Štednja, ali i pomak interesa. Ove godine nije toliko važno imati full color fensi kalendar kojime će cijela godina postati svečanost protoka vremena i planiranja, nego čitati o recesiji, radnim mjestima koja nestaju, plinu, a novine i časopisi će još žešće bivati spinovi aktera koji se bave takvim pitanjima i koji će nas, ionako, stalno usporavati ili ubrzavati u osjećaju protoka vremena. Intimno, kao i uvijek, imamo osjećaj da se ove godine ne smijemo previše podsjećati koji je (tek) datum. Ja, recimo, sasvim slučajno znam da ovaj mjesec ima još 1 radni dan (ili dva) i tri kalendarska tjedna. Znam i da mi subota, ako je odlučim iskoristiti radno, postaje natrpana jer u njoj moram obaviti i šoping namirnica i ostalih potrepština, za što sam do sad lagodno koristila kalendarsku nedjelju. U crkvu ne idem, zato ću od sad nedjeljom dugo spavati, nakon što se u subotu rastrčim na sve strane kako bih sve obavila do kojih 20 sati, i bacim se pred televiziju, umorna k'o mačić. Bolje je da nemam tiskani kalendar u svojoj blizini u tako osjetljivim trenucima, kako se ne bih podjećala koliko često će mi se takva situacija ponoviti tijekom mjeseca. Bolje je da se na to, kao i na datume kada mi sjedaju kartice, podsjetim tek usput, dok pregledavam kalendar na poslu, onaj na kompjutoru.
Ipak, ove godine imam dva tiskana kalendara. Imam jedan dvobojni od Uniqe (od koga ćeš imati kalendar ako ne od osiguratelja), za pisanje obaveza, i od Nokie (ni to nije čudno, da), šminkerski. Jedan poslovni suradnik koji mi je godinama davao kaledare, sad me već par godina preskače, otkako se muški kolega vratio u firmu. Šovinizam. A baš su mi uvijek davali i katolički, što je dobro jer možeš pregledati kad su blagdani i, još važnije, koji je blagdan, što ponekad možeš znati „intuitivno“, kao žitelj kršćanskog miljea, a ponekad je stvarno teško, usprkos nekim informacijama koje dolaze do tebe. Recimo onaj blagdan gospe. Te koja je, te kad je točno, te kako je smještena u tjednu (bliže vikendu?) - za to je katolički dušu dao. Dobri su i nacionalni kalendari koji su local sensitive pa kuže konvencije oko državnih praznika - tu su me proteklih godina znali zbunjivati oni dani državnosti, neovisnosti i slično. Očekujem da ovaj Uniqin ima rečene karakteristike te da ću ga povremeno konzultirati u vezi tog kao i da ću, u kombinaciji s informiranjem putem javnih medija, uspjeti ne doći na posao u neradan dan.
Sad kad smo ukratko, i vrlo nesistematizirano, prošli moguće prednosti tiskanih kalendara, usprkos njihovoj sve većoj marginaliziranosti, osvrnimo se na još jednu moguću (pozitivnu, aj ges) funkciju, a ta bi bila društveno korisno djelovanje i izdvojimo nekoliko kalendara koji se ističu u tom području.
1. Uvijek dosta očekujem od kalendara koji će raditi B.a.b.e - u biti, taj kalendar mi ni ne treba, želim samo čuti da su ga napravile i da je dobar u podjebavanju šovena (kao što je to dobro odradio kalendar od prije par godina, od podjeli muških i ženskih poslova na koji ne mogu sad linkati jer babe nisu stavile isti u arhivu ili sam ja baba koja ne zna naći ono što traži). No, i one su ove godine zapale u neku duševnjačku, kalendarsku, letargiju. Zen. Uvjerite se sami na ovom linku. "Moje je srce iskočilo kroz prozor i luta radosno ulicama", piše Sanja Pilić, nositeljica stihova razbacanih po cijelom kalendaru. Da, mislim si, posebno ćeš nedjeljama ove godine radosno lutati (osim ako bude sreće pa tužba bogatih ljudi koji imaju velike trgovine urodi plodom). Ocjena: nezanimljivo, premalo ekšna.
2. Drugi kalendar na koji sam naišla, naravno, na svome omiljenom sajtu Index.hr (ne više baš toliko omiljenom otkako su napisali da je Sarah Jessica Parker ikona ženske ružnoće, ali dobro...) onaj je beogradske udruge Queeria. Pogledajte.
Vidimo da se seksualne manjine još uvijek muče, poput žena. I ove manjine su na nekoj sofisticiranoj, ultraurbanoj razini. Njihove ikone lebde nad gradovima, malo nad Beogradom, malo nad Zagrebom, sjede na tramvaju, izviruju kraj prometnica, oni su posvuda, hoće reći kalendar. Ali nije mi to nešto upečatljivo (iako je vizualno vrlo lijepo) - radije bih par ikona i par genuine homoseksualaca omotala u plahte s gej bojama, da se vidi malo mesa - to bi možda u ljudima prije prizvalo osjećaj da su "posvuda oko nas", barem ako je suditi prema onoj, za voajersku nasladu dušu daloj, emisiji na Novoj TV, Trenutak istine. Tamo svako malo ispadne da bi se netko ipak malo pomazio i s vlastitim spolom. Ovako, kad nije po mojem, ocjena: nije gola istina, ali neka.
3. Za kraj, kalendar koji treba odnijeti pobjedu u ovom, ipak, razumije se, populističkom natječaju: "Odmotajte Severinu" za Volkswagen. To je kalendar za pravog Hrvata, pravu osobu koja pravo sjedi pred televizorom i pravo ne ide u crkvu iako je katolik bolji čovjek od ateista i voli umiljate emisije hatevea u kojima se, uza sve nedaće koje neradna kalendarska trgovačka nedjelja donosi, ipak osjeti kako je život lijep i bez trgovine nedjeljom, u obitelji, na klizalištu, po ulicama grada, u parku, u grudanju na snijegu. Kao što je vw auto za pravog jednog takvog, tako je Severina utjelovljenje ljubavnice koju isti takav ima ili bi volio imati. Nedjeljama, kad više ne mora u trgovački centar, jer isti ne radi, nego "ide s dečkima na ribe", u vw-u. Ocjena: odlično za recesiju.
I da, Sarah Jessica Parker možda jest nekome ružna, i možda ako u google upišete "Sarah Jessica Parker baca na konja dokazi" dobijete konkretne stranice na kojima se o tome i raspravlja, ali ružnoća i ljepota su stvar konvencije, poput kalendara. Da nije tako, ne bi ovo bila vijest i to kao jedan od prvih nalaza na googleu kad se upiše "kalendar 2009". Molim lijepo.
Apdejt: evo jedan kalendar za vas, i mene.
Kalendar Svjetskog prvenstva u rukometu za djecu Hrvatske
komentiraj (12) * ispiši * #
06
utorak
siječanj
2009
Ženske, eto vam na: kad se gledatelji javljaju u televizijske emisije
U pravu je naša blogerica Smijeh je tražila kad, što implicitno što eksplicitno, tvrdi da je smijeh jako dobar za ljude. I žene. Usput, ja smatram da je i telefonija pohvalna, a posebno podvrsta korištenja iste: uključivanje gledatelja u televizijske emisije telefonskom vezom. Pogledajte, ako već niste naišli na to na jutjubu ili na Index.hr-u, gdje sam ja to najprije našla, što je gledateljica Televizije Slavonije i Baranje izjavila u svome javljanju u emisiju Tema dana. Ne da mi se pisati transkript, iako znam da vas još uvijek ima i takvih koji imate sporu vezu (zar Sanader nije obećao da će cijela Hrvatska do kraja protekle godine imati brzi internet?!), i ne da mi se posebno naglašavati neke dijelove izjave. Predlažem da pogledate kratki isječak u cjelini, i zaključite sami što god želite.
Ipak, da se smilujem, dio transkripta, i komentar, je ođeka.
Što reći, neka se glas naroda čuje. 
p.s. kontekst potreban za razumijevanje, odnosno nerazumijevanje onoga što se zbilo (u gledateljičinoj glavi): tema dana bilo je uhićenje seksualnog manijaka u Osijeku, očito poremećene osobe koja je nasrtala na djevojke i žene po ulicama
komentiraj (11) * ispiši * #
