U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)

srijeda, 31.10.2007.

Sweetness follows (prigodna uz Sve Svete)

- 17:49 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 23.10.2007.

Mostovi okruga Karlovac

*eto, bar su skužili da su budale, pa možemo barem privremeno i mi vjerovat da živimo u normalnom društvu* fotografije su s Photocroatia.com, osim ratnih čiji je autor Dinko Neskusil. odgovor za mj - fotografija u postu "A ipak danas mi fali ljeto" je Radićeva ulica u Karlovcu Cirkuski most Riječ je o prvom mostu u mom životu. Svega dvadesetak metara desno od moje kuće, tada je imao sivu ogradu (danas je plava). Ta ograda krajnje je opasna stvar, barem tako kažu roditelji, jer je jedan dječak bio neposlušan i gurnuo je glavu između šipki i ostala mu je zaglavljena. Ja sam svoje roditelje slušao, pa sam glavu zaglavio između šipki na stepenicama u kući, ali su susjede od mojeg superglasnog urlanja i vrištanja spasili deda i njegova pila. Taj most mogao bi imati i druga razna imena, poput nogometni most, jer njime se ide i na stadion (baš na njemu su me jedne ratne zime sačekali navijači NK Dubrava, njih dvadesetak, i počeli mlatit dok nije naletio vojni džip i bijesni vojnik zgrabio prvoga i gurnuo u auto, te ga počeo vozit na prvu liniju. Hrabri huligan je počeo plakati, pa ga je pustio, taman da padne u ruke karlovačkim navijačima koji su s njim održali lakši poslijepodnevni trening). Ipak, za potrebe ovog posta bit će poznat kao cirkuski most, jer na veliki plato s druge strane rijeke dolazili su cirkusi. Najljepša sjećanja iz predškolskog razdoblja vezana su uz ona jutra u kojima sjedim na panju s mamom i u ruci držim kruh s paštetom, a na mostu se odjednom pojave prva šarena kola, a potom i cijela povorka, zaključno s onim velikim kolima u kojima prevoze slonove. Dok sam bio skroz mali cirkus moje roditelje nije veselio poput mene, budući bih nakon zadnje točke neutješno urlao (još se sjećam jednog zločestog cirkusa koji je završio s medvjedićima koji voze male autiće i strašno je okrutno bilo što je to jednom moralo završiti). Najbolji cirkus u gradu ipak se dogodio na jednom drugom mjestu, na velikoj livadi u Novom Centru, svega nekoliko dana nakon završetka rata. Ponovni dodir s normalnim svijetom, prevelika gužva na svakoj predstavi i oči odraslih poput očiju djece, nakon što su četiri godine bile praznije nego što bi ičije smjele biti. Dedin most Most na Dobri u Zadobarju važniji je kao vizura. Preko njega možda i nikada nisam prešao, ali je sastavni dio desnog pogleda, bilo s vikendice, bilo s obale, bilo iz rijeke. Vikendicu je polako, godinama, gradio deda i tamo smo odlazili vikendima i praznicima. U gustom hladu radili su se roštilji, pili gazirani sokovi, pivo i vino, svirala se gitara i pjevale pjesme koje više nitko ne pjeva jer su smisla imale samo u nekom svijetu drugačijem od ovog. Tamo, na mjestu s kojeg se desno vidi ovaj most, ljudi su uvijek bili nasmijani i sretni, a fotografija na kojoj kao sasvim mali dječak sjedim usred ogromnog polja maslačaka, dok me izvan kadra gledaju neki dragi ljudi, bolje od bilo kakvih riječi opisuje ono što sam nekad bio i ono što smo nekad bili. Most samoubojica Željeznički most na Kupi ostao mi je u sjećanju kao most samoubojica, zato jer se na njemu ubio jedan čovjek kojega je znao moj stari. Zapravo, možda se i nije ubio nego je slučajno poginuo, ne znam. Ja sam kasnije sanjao kako se na tom istom mostu ubio naš susjed Ilija Petrović. Ne znam odakle je baš on ušao u moj san. Kada ideš preko tog mosta gledaš samo naprijed i hodaš, ali kad se vraćaš onda to znači da te dugo nije bilo i obično zastaneš negdje na polovici i gledaš na sve strane, kao da želiš što više upiti grad i sve ono što se događalo dok tebe nije bilo. To najčešće nije baš ništa posebno, samo potpuno sitne stvari poput male uličice kojom su barem jednom prošli prijatelji iz ulice i smijali se onako glasno, zidića na kojem je Jelena sjedila u sunčanom jutru i gledala negdje u daljinu, ili krovova na Mažuranićevoj obali, iza kojih je Korzo i slastičarnica u kojoj je neki dječak s plavom šiltericom, u jednom vrućem danu, u kojem tebe nije bilo, naručio sladoled od jagode i vanilije, sjeo na bicikl i s ručnikom prebačenim preko ramena krenuo kroz dugački park prema rijeci. Most krijesova Ne znam postoji li uopće podatak koliko dugo se gradske četvrti Banija i Gaza natječu u paljenju krijesova na Ivanje, ali čini se kako je tako bilo oduvijek. Krijesovi i veliki vatromet uvijek se gledaju s ovog mosta, u prevelikoj gužvi, ili se sjedi na kupskom zidiću neposredno uz most, da se što bolje vide vatre na kupskim obalama. Prije nego što padne mrak, s mosta se vide djeca u igri uzduž rijeke, djevojke na klupama, starice na željeznim balkonima prastarih kuća i mali prozor mikrobiološkog zavoda kroz koji se vide ljudi u kutama kako pregledaju dječje briseve grla. Na mostu je i pekara koja na dan krijesova radi 24 sata, razrušena i napuštena kuća za koju nemaš pojma što je nekada bila, a tamo, na tom mostu, je i onaj trenutak u ljeto neke godine koja je počinjala s 199 u kojem je dečko s njemačkim naglaskom pitao kako može doći do Zagreba, auto je bio pun djevojaka i mladića, a skroz uz prozor sjedila je djevojka s pjegicama na licu i pomalo stidljivim očima koja te pogledala nekako posebno, baš kao i ti nju. Zaustavio se cijeli svijet, onako, na sekundu. Onda se pokrenuo i vaši životi nastavili su se u suprotnim smjerovima. Ratni most Iako su svi mostovi bili pomalo ratni, ovaj najviše zaslužuje to ime. Do njega se dođe u kasno nedjeljno poslijepodne, kada je cijeli svijet tužan. To je jedini trenutak kada svijet u ratu nalikuje na neki davno zaboravljeni svijet, s crvenim nedjeljnim nebom i onim osjećajem tuge zbog nekih nepoznatih ili davno zaboravljenih stvari. Onda sjedneš na bicikl i kreneš autoputom. Iako ne zastaješ, srce ti zakuca brže na onom mjestu gdje obično sjedite Valentina i ti, ponekad i Dino i Tihana s vama, i iako ne skrećeš pogled, dobro vidiš njene prozore u daljini i zavjese iza kojih u svojoj sobi radi nešto tako obično, a tebi najvažnije. Najdalje što možeš doći je malo preko tog mosta, dalje se ne smije. Jednom juriš prebrzo i izgubiš ravnotežu baš na mostu, baš na mjestu gdje nema ograde, ali se srećom zabiješ u prvi stup nakon praznine i ne padneš u rijeku. Te sreće, par godina nakon rata, nije autobus pun poljskih turista. U kasnoj noći mještani ih izvlače, mokre i naglo probuđene iz autobusnog sna. Umrli most Kod pontonskog mosta na Korani ljeti je bio vaterpolo gol. Teško je bilo doći na red, ali kada smo došli, najčešće bi igrali vaterpolo sve dok više nismo osjećali ruke i noge. Na prvi pogled čini se kako je taj most uništen u ratu, ali ako si jednom, u ljeto 1991., u svojim prvim večernjim izlascima, stajao na turbini s Ninom Manojlovic, dok iza vaših leđa u kafeteriji svira neka dobra muzika, stotine dječaka i djevojčica sjedi, priča i smije se svuda naokolo, a u njenim očima svjetluca odbljesak slapa obasjanog žutim reflektorima, onda je dovoljno samo da zažmiriš i da znaš da je pontonac uvijek tamo i da čak ni granate ne mogu maknuti sastavni dio jednog pogleda. Noćni most Ovo je najnoviji most u gradu. Ima svoju važnost ponekad noću, kada uđeš u Marmontovu aleju, ispred tebe je dugi drvored platana od kojeg se čini da večernji zrak svjetluca zelenkasto-žuto i nekako ti se još ne ide kući. Onda možeš otići na ovaj most, otići negdje na sredinu, tamo gdje je ograda uvučena i možeš gledati kako izgleda tvoj svijet noću. Zrak miriše na riječno bilje i mokro kamenje, a ti, eto, stojiš i gledaš u svijet i čini ti se kako bi tako mogao zauvijek. Nepostojeći most Na ovoj fotografiji, očito, mosta nema. No to je ono što ja vidim sa svog prozora i budući sam nepopravljiva ljenčina ponekad zamišljam kako bi bilo dobro da je baš tu, ispred mog ulaza, neki most za Drežnik. Onda se sjetim da nemam šta tražiti na Drežniku, pa nastavljam razmišljati kako bi bilo dobro da u tom naselju osnuju nogometni klub i sagrade igralište točno preko puta moje zgrade, tako da se po tom mostu koji će biti sagrađen, može doći točno tamo, u nedjeljno jutro, kada vjetrovi u grad odnekud donesu miris kukuruza. D most Drveni most na Korani je D Most. S jedne njegove strane je slap, turbina, ploče, Foginovo kupalište...s druge su Ljubavni otoci. To je most na kojem se kasno noću svira gitara, pije se i pjeva, ponekad iz ruke u ruku kruži trava i tamo si uvijek s ljudima koji su ti dragi. Kad danju sjediš na tom mostu uvijek je sunčano i toplo i čini ti se kako tvoj pogled obuhvaća cijeli svijet ili barem sve ono što je važno. I ako slučajno napraviš grešku i naumiš napisati nešto o tom mostu postat će ti jasno da ne možeš, jer ga jednostavno previše voliš. Taj most nije za pisanje, nego za sjedenje, sunčanje, gledanje, ljubljenje, pjevanje, grljenje, smijanje i dugu šutnju s nečijom glavom naslonjenom na tvoje rame, dok čekate zoru i prve kapljice crvene na nebu, tamo iznad mljekare.

- 15:23 - Komentari (47) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.10.2007.

Trebinje

citati u priči dio su knjige "Vrpce iz Malmoa", autora Igora Lasića, a o životu Trebinjca Šabana Alije Hadžovića. o knjizi neću osim da je svakako pročitate. fotografije Trebinja preuzete su s nekoliko trebinjskih internet portala. fotografija Srđana Aleksića vlasništvo je obitelji Aleksić. "Kad smo se vratili u Trebinje dođe nam jedan dan ček na 75 hiljada dinara, od Republičkog Saveza boraca....i kupih tad sat Omegu, na koji sam dodao svojih 20 hiljada. Pitam Hidu je li grehota, a ona kaže: 'Već si prežalio one pare, pa ti je sad na neki način svejedno'. Evo, i danas imam taj sat na ruci." Ovako izvučene iz konteksta, riječi Šabana Alije Hadžovića malo će značiti. Ipak, iz nekih razloga koje nije baš moguće jasno napisati i objasniti, skrivaju u sebi finu crtu tuge, one sitne tuge koja ponekad može udariti čovjeka jače nego bila koja velika. Ako je nešto i nepristojno reći, misli je ponekad teško kontrolirati. Zato je vrlo lako zamisliva situacija da, jednom, nakon što prođe njegovo vrijeme, djeca Šabana Alije Hadžovića, Emir i Amra, najveću tugu ne osjete zbog pomisli na sve što je njihov otac prošao, već pri pogledu na taj sat koji će vjerojatno prestati kucati, onako kako satovi najčešće i prestanu kada izgube svrhu u kojoj je bio čitav njihov svijet. Najsitnije stvari najbolje objašnjavaju život, pa i taj sat možda u sebi nosi mirise, boje i zvukove jednog običnog trebinjskog proljetnog poslijepodneva, u nekim mirnim i spokojnim godinama koje su bile takve da je bilo lako zamisliti kako se sve ono strašno nikada nije ni dogodilo, i još lakše, da se nikada neće ponoviti. Bilo je to poslijepodne koje miriše na trešnje, duhan i lubenice, na ramenima i licu osjeća se blago peckanje sunca, a čovjek se iz nekog nepoznatog razloga osjeća poletno i sretno pri pomisli na sve one najobičnije stvari koje će još obaviti do kraja dana. Možda je bio vikend, možda se na ulicama, po kafićima i terasama pričalo o poslijepodnevnoj utakmici, možda su djeca trčkarala uz mamu i tatu i u prvim kratkim rukavima te godine molila i prvi sladoled te godine, možda su djevojke prvi puta izašle lagano obučene, a dečki u izblijedjelim traper jaknama glumili frajere s umotanim cigaretama s domaćim duhanom. Lako je zamisliti da su ptice letjele oko saborne crkve Preobraženja Gospodnjeg, katoličke katedrale i Osman-Pašine džamije, lako je zamisliti zvukove automobila i autobusa, zamišljene šetače na Arslanagića mostu, viku na pijaci, kišobranare, mljekare, štandove s voćem, pivsku pjenu na brkovima poštara koji je sjeo da se odmori, djevojke i dečke kako sjede pod satom... Jedino nije lako zamisliti da je taj svijet jednom doista i postojao. "Dana 20. juna '92. Emir i Amra sa svojima odlučiše da putuju. I upita me Emir hoću li mu dati audija. Rekoh 'Sine, da kome ću?'" One najjednostavnije, samorazumljive stvari, ponekad ostaju za cijeli život. Ljeto je isto i grad je isti, samo svijet više nikada neće biti isti, u poslijepodnevu koje miriše na voće, ali u kojem ljudi imaju knedle u grlu i strah u očima, strah od kojeg će neki postati još veći ljudi, a drugi će se pretvoriti u nešto što drugi, a možda ni oni sami, nikada nisu vidjeli u njima. Zrak je težak, ali svijet još nije stigao posivjeti, dok su se očevi i sinovi, kojima više nije bilo života, u laganoj ljetnoj odjeći opraštali tako da se možda uskoro ponovno sretnu, samo više nikada ne na istom mjestu. Lako je zamisliti količinu zelene u zraku, lako je zamisliti kako se nad ljudima nadvija Leotar i kako lagani povjetarac po ulici kotrlja nemarno bačen omot od kupovnog sladoleda u kornetu. Jedino nije, čak i ako si doživio istu stvar, lako zamisliti miris rata u treperavom ljetnom zraku. Igrom slučaja, 27. siječnja 1993. godine Šaban Alija Hadžović i njegova žena posljednji puta kroz mutna i prljava stakla autobusa gledat će Trebinje. Istog dana, umrijet će Srđan Aleksić. Srđan Aleksić jedan je od onih ljudi koji je s prvom knedlom u grlu i prvim strahom u očima shvatio da nema tih knedli i nema tog straha koji bi mogli opravdati kasnije godine u kojima se čovjek ne bi mogao pogledati u ogledalo. A možda i nije imao što shvatiti, jer ili si čovjek ili nisi i nema tog rata, te knedle ili straha, koji bi od tebe mogli napraviti nešto drugo. A, ako mogu, onda čovjek nisi ni bio. Lako je zamisliti siječanjske vjetrove, zubato sunce i maglicu koja izlazi iz ustiju s dahom i riječima, lako je zamisliti i siromašnu pijacu sa sve manje voća, s osušenom salatom i s ljudima sivijim od svijeta. A lako je zamisliti i strah Alena Glavovića u trenutku kada je ležao na hladnom pločniku i čekao da napokon zabiju nož u njega, lako je zamisliti pijani smijeh naoružanih vojnika, lako je zamisliti povike "Ubij Turčina", lako je zamisliti i duhove nekadašnjih ljudi koji uvlače glavu u ramena i odlaze svojim putem, ili još gore, čekaju da vide do kraja. I cijeli svijet je naopak, pa jedino nije lako zamisliti Srđana Aleksića kojem nije važno što je, kraj svih tih ljudi, on jedini čovjek na pijaci i koji zna da je ponekad bolje i umrijeti nego napraviti samog sebe nevidljivim, tako da više nikada ne vidiš svoj odraz kada se s mosta nagneš i pogledaš u rijeku. "A ja bih se svejedno sutra vratio u Trebinje, samo kad bih znao da mogu i smijem." Puno je gradova ubijeno u devedesetima, ali gradovi su žilava stvar i dok je ljudi bit će i njih. Samo, kada ljudi sami ubiju svoj grad, to je onda puno definitivnije i konačnije i iako će dok je svijeta biti i gradića na Trebišnici, pod Leotarom, još dugo, a možda i nikada više, neće biti Trebinja. Bilo bi lijepo misliti kako će ga biti dok je sjećanja na Srđana Aleksića, ali svijet nije tako načinjen. Još ljepše bilo bi vjerovati u to kako su Trebinje Srđan Aleksić i njegov otac, Šaban Alija Hadžović i drugi ljudi koji su i kada je bilo najteže ostali ljudi. Ali, ipak, dok se priča o gradnji spomenika Srđanu Aleksiću u njegovom Trebinju, teško se oteti dojmu da njegovog Trebinja ionako više nema, jer grad u kojem su porušene sve džamije, a nacionalistička balavurdija kamenuje radnike pri pokušaju obnove iste džamije, i grad na čijim forumima raspravljaju o tome treba li dozvoliti Bošnjacima život u gradu - nije više Trebinje. Zbog Srđana, Trebinja je jednom bilo. I dečko koji je bio cijeli jedan grad zaslužio je spomenike i ulice u svim gradovima svijeta. I kada bi svijet valjao, tako bi i bilo. Samo u Trebinju ništa se ne bi nazvalo njegovim imenom, jer to bi bio jedini način da jednom ponovno bude i tog grada. Lako je osjetiti tugu zbog Vukovara, ali bilo bi dobro ponekad pokušati osjetiti i tugu zbog Trebinja.

- 14:25 - Komentari (38) - Isprintaj - #

petak, 12.10.2007.

A ipak, danas mi fali ljeto...

(kompjuter i dalje mrtav. patim.) autor fotografije je Zvonimir Gerber 1989. Dvorište miriše na roštilj, sok od bazge i prezrele višnje. Ljudi sjede i smiju se, režu kruh, okreću meso na roštilju, netko donosi i nešto ribe, klinci piju sokove, zamusani od uličnih višanja i kremastih kolača, vrata dvorišta širom su otvorena da svi znaju da su pozvani. Zrakom lagano zamiriše vino kada u njega uliješ mineralnu, s Korane se još uvijek čuje prskanje vode i smijeh djece, netko vadi i gitaru, starci tupe neke svoje pjesme, Zoka i ja okrećemo očima i smijemo se. Na livadi između nasipa i kupališta, djevojčice jedu kruške naslonjene na svoje bicikle i zaljubljeno gledaju u neki strani časopis. Par žena nosi im kolače i voće, nama su još uvijek poprilično nezanimljive. Izvlačim loptu iz kuće, dodajemo jedan drugom, miriše na travu i kožu. U dvorištu iz kante s ledenom vodom izvlače ogromnu lubenicu. Kada je Zokin tata raspolovi velikim nožem, svijet se zacrveni i izgleda da se u lubenicu preslikalo nebo. 1991. Ulica miriše na lipu, vaniliju i kremu za sunčanje. Vrata našeg stana u prizemlju su otvorena, ionako djeca stalno zvone jer smo najbliži i traže vode. Malo je to što smo najbliži, a malo što im mama radi cedevitu, pa se zla mala banda navikla. Odlazim pravo do frižidera i vadim dva jaja. - Šta će ti to - pita stari. - Ide nam Karlo dokazat da može s reketom prebacit jaje preko zgrade - smijem se. - Sigurno i s tvojim reketom? - Šuti, dao bi mu bubreg samo da proba. - A šta će ti dva? - Probat će dva put, da se kladimo? Izlazim. Prvo jaje razlije mu se točno po faci, ali budući sam donio dva jaja, bez razmišljanja pokušava još jednom. Sjedimo na rubnom kamenu parkirališta i smijemo se. Boli me trbuh od smijeha dok se u prozorima okolnih nebodera pojavljuje odraz crvenog neba. 1992. Grad miriše na prašinu, selotejp i piljevinu. Idem prema crvenom kiosku na skretanju za Grabrik, gdje se obično nalazimo, mislim na pretprošlo ljeto i odjednom mi bude smiješno. Nije to neki posebno iskren smijeh, ali nije ni sasvim kiseo. Jednostavno, smiješno je. Mislim na pretprošlo ljeto i gledam zidove probušene stotinama gelera, asfalt razrovan "cvjetovima", prozore polijepljene selotejpom, vreće cementa i velike daske na ulazu u poštu, kafiće, trgovine...i nekako u tom trenutku sve izgleda kao zajebancija. Mirno je poslijepodne, žene stavljaju veš na balkonima, muškarci puše i pilje negdje u daljinu, negdje se čuje muzika. Nema stakala i čini se kako se prve kapi crvene na nebu ogledaju na asfaltu - u tamnocrvenim mrljama koje kiša još nije sprala. 1993. Park miriše na neko cvijeće nepoznatog imena, breskve i sladoled u kornetu. Još je daleko do sumraka ali dok briše suze na stepenicama Ekonomske škole, na nebu se pojavljuju prvi crveni oblaci. Više nije ni važno oko čega smo se posvađali, grlim je i pričam neke glupe stvari. U daljini zagrmi. Točno onako da te zaboli trbuh i da uvjeravaš samog sebe da je to nevrijeme, a znaš da nije. - To grmi - kaže ona, a zjenice joj se šire. Teško je zamisliti da čovjek u par sekundi može pomisliti na to da je ljeto, da je grad pun ljudi, da je Korana puna ljudi, da se predugo nije pucalo, da nije fer, da ne može biti...ali, eto, može. Onda padne prva. Nakon prve više ništa nije važno. Nakon prve nastane kaos, užasno je na neki način, ali samo prva te presječe u trbuhu tako da misliš da ćeš umrijeti samo od zvuka. Ležimo kod neke ograde, toliko je buke da se zapravo ništa ne čuje, samo na trenutak odlomljeni fragmenti eksplozija, sirena, vrištanja i jurećih automobila a onda opet tišina. Svijet je u kaosu, boje se miješaju, samo na trenutak pred očima se pojavi dim, plamen na krovu Tehničke škole, glupi detalji koje zapamtiš za cijeli život kao bijela vrećica s dvije breskve na biciklu uplakane djevojčice. I bude to kao neka mala smrt, jer stigneš razmišljati o tome kako joj je te breskve danas spremila mama prije nego što je išla na kupanje i onda opet uđeš u kaos i baš kad pomisliš da nikada neće prestati, baš tada - prestane. Zavlada prava tišina, tišina koju ne prekidaju ni zavijajuće sirene, ni zapomaganje, ni dovikivanje. Nebo je već potpuno crveno, kao velika mrlja na leđima majice dečka koji unatoč njoj trči kroz park, negdje... 1995. Vojnik, brko, u svojim pedesetima, miriše na znoj, vino i strah koji je nestao zauvijek, ali će njegov miris ostati. Kraj je. Stvarno je kraj. Dugi neprekinuti znak sirene ruje po trbuhu i svi plaču, svi koji su se našli na ulici i u tom trenutku znaju da je to zadnja sirena. Za manje od pola sata, Korzo je prepuno, barem desetak tisuća ljudi je tamo, samo šetaju, nasmijani su, promet je zaustavljen, s prozora Radio Karlovca trešti muzika, u svim kafićima je besplatna cuga i te večeri svi se smiju onako kako se nikada više u životu neće smijati...i plaču onako kako više nikada neće plakati. Na Korzo dolazi veliko vatrogasno vozilo, prskaju pjenom po ulici, klinci se valjaju po njoj - od neba, blještavog vatrogasnog vozila i neonskih reklama Coca-Cole i Karlovačke pivovare, izgleda crvena. 1996. Ljeto miriše na vodu, riječno bilje i mokre ručnike. Sjedimo na slapu, pričamo o curama, moru i, pomalo, ratu. - Meni je nekako kao da je još uvijek rat - kaže Bojan i dođe mi da ga gurnem niz slap. Iako ima pravo. Nekako kao da je jedini pravi mir bio onaj prije rata, a ovo sada je nešto napola. Kasnije, sjedimo na prugi i jedemo breskve. - Jel se čuješ kaj s Valentinom - pita Bojan i dođe mi da ga gurnem pod vlak. Ali, slab je promet ovih dana. Iako se pravimo da nam nije stalo, gledamo autoput. Usijani krov crvenog automobila blješti i od toga i crvenog neba, tamo daleko iza treperavog zraka, čini se kako je cijeli autoput nekako mokro crvenkast, kao nečije oči u nekom pradavnom životu, kraj žutog putokaza izrešetanog mecima i gelerima granate, tako da imena gradova nalikuju na šifre. 2007. Ulaz miriše na kišu, jesensko lišće i maglu. - Ajmo ubit kišu - kaže Marac, dok sjedimo na stepenicama i hladno nam je. Šutimo. I još malo. - Ajmo ub... - počinje on. - Čuli smo jebote, nije ti fora, reko si to već - prekida ga Goc. - Kad sam reko jebote? - Pa nisi za kišu, al si za nedelju, isti kurac. - Kiša i nedelja su isti kurac. Kolutamo očima. Takav je nekakav kolutavookasti dan. Pričamo još neko vrijeme o tome jel isto ili nije. Onda pričamo o nekim starim glupostima, o ljetima koja su nekad nalikovala na sebe. - Di si catcheru - viče mi Bane koji dolazi i ja bi da imam šestar pri ruci. Pronašao je moj blog i sad mu je baš super fora da me zove catcher. Prvih sedamnaest puta i nije bilo tako užasno iritantno, sada jest. Svejedno. - Zašto danas nema djece vani - pita netko i znam da mi je preko glave ovog dana i ovog ljeta. - Kad samo pilje doma u kompjutere, imaju velike glave i još veće naočale - tupi Crijevo. - Možda samo nema više nikog da im radi cedevitu - kaže Andrija i malo bi ga ubo šestarom, ali onda mi se čini da ima pravo. Jebu me sva ta dva put zaključana vrata, al nekad mislim da to nije od straha nego zato što, eto, više nema ljudi kojima se onako iskreno nasmiješ kada, reda radi, zakucaju na širom otvorena vrata i pitaju "hoćemo do Keča na kavu?" Idem kući, guste krošnje platana nadvijaju se nad aleju, ali vidi se da je nebo crveno. Željezničkim mostom prolazi vlak za Rijeku. Možda se u prozorska stakla na vagonima uvuče odraz neba i netko negdje raspolovi lubenicu baš dok prolazi taj isti vlak. I možda tada, i ne znajući kako i zašto, zažmiri i osjeti svijet, onakav kakav je jednom davno i zamišljen da bude.

- 13:26 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 09.10.2007.

Jesenska (dvije napomene i jedna priča)

Napomena prva: kompjuter mi je još uvijek mrtav, pa mi je net dostupan samo na poslu...jebiga :( Napomena druga: što se tiče nekih komentara, nemojte brkat priču i...pričača :) svi imamo tužne i vesele priče u životu i bilo bi pogrešno pomisliti da autor donjih priča živi u listopadu 1991. godine... Priča (jedina, jel...): Ovako to bude. Zvoni za kraj šestog sata u velikoj bijeloj zgradi osnovne škole "Veljko Vlahović". Kad izjuriš iz škole, prođeš kroz mali arboretum i onda se nađeš na križanju pet ulica. Ono što im je zajedničko je da su sve pretrpane lišćem, kao i cijeli grad. Dvije ulice su male - jedna, iza naših leđa, vodi prema pravoslavnom, židovskom i vojničkom groblju. Toj ulici ne znaš ime i nikada ga i ne saznaš, jer kad neke stvari ne saznaš kada im je vrijeme, onda ih ne treba nikada saznati. To je jednostavno "ulica kraj škole" i pomalo je strašna. Ima drveni mostić preko odavno presušenog potoka i jednu sablasnu kuću zaraslu u korov, za koju se pričaju razne strašne priče. Druga, ona ispred nas, vodi prema zidiću iza kojeg je Kupa, jednako kao i ulice prekrivena lišćem. Zove se ulica Alfreda Krupe i nekako miriše na prošlost, kao da si, dok ideš njom, upao u neko 19. stoljeće ili tako nešto. S lijeve strane su dvije duge uzdužne ulice. Jedna je uža, sa starijim kućama. Ona vodi prema katoličkom groblju i, još dalje, staroj tvrđavi na brijegu. Osim lišćem, posipana je i kestenima. To je Primorska ulica i u njoj je osobito puno lišća, toliko da ti prekriva tenisice dok ideš njom i uživaš u šuštanju. Druga je široka aleja platana, s lijepim kućama s jedne strane i niskim zgradama s druge. Tim putem ide se do Pivovare, restorana na obali Kupe s najboljom ribom u gradu i do nedjeljnih veslačkih regata. Ona se zove Aleja Maksima Gorkog, ali svi je zovu Marmontova aleja, kako se nekada zvala. Iako si još previše mali da o svom gradu i svijetu općenito razmišljaš u smislu ljepote, već tada znaš da je, s onim svojim gustim krošnjama koje se nadvijaju na cestu, tako da bude kao da prolaziš kroz neki dugi tunel, ta aleja prelijepa. Jedino ne znaš je li ljepša u ljeto kada je zelena, ili u jesen kada je žuta. E, a mi idemo desno. Kad zakoračiš na taj naš put zamiriše na jabuke. Dođeš do ograde tvornice trikotaže i jasno ti je zašto, jer preko nje se nad ulicom nadvijaju stabla jabuka i svaki dan kada se vraćate iz škole uberete poneku. To je Mačekova ulica, s videotekom, pekarom, voćarom, starom bolnicom, ogromnom lipom i svježim i vlažnim starim haustorima. Dan je pravi jesenski. Nije sunčano, ali u zraku je nešto svjetlucavo, kao da je prepun iskrica za koje ne znaš odakle su stigle. Kući idete Ivan, Stjepan, Miloš, Vladan, Hrvoje i ti. Dogovarate se za nogomet nakon ručka. Kada uđeš, u kući miriši na punjene paprike. Punjene paprike su tvoje omiljeno jelo, premda bi bilo bolje reći da je tvoje omiljeno jelo "punjene paprike bez paprika", jer obavezno skineš i baciš sa strane onaj ovoj. Kada uđeš, na maminom licu pojavi se osmijeh i nasmiješ se i ti, iako si u godinama kada nema šanse da shvatiš koliko trebaš nekoga voljeti da se uvijek nasmiješ kada ga ugledaš, kakav god ti bio dan. Nakon ručka trčiš van. Vani je već lagana magla. Zrak je mutan i vlažan, Hrvoje donosi ogromnu vrećicu punu kuhanih kestena. Onda igrate nogomet. Ivan, Stjepan, Miloš, Hrvoje i ti. Vladan je antitalent za sve što ima veze s loptom i on sjedi na stepenicama i dobacuje. Jedno vrijeme igrate na jedan gol, Miloš brani, a vi igrate dva protiv dva, a kasnije igrate nabacivanja, tako da svatko dođe na red i da brani i da nabacuje i da puca na gol. Trava je jedva primjetno mokra, kod gola je tvrdo blato, lopta je prljava i jedva se razaznaju crno-bijeli šesterokuti. Miloš komentira dok brani, priča stvari poput "Dragi slušatelji, dobar dan iz Mostara. Na stadionu pod Bijelim Brijegom sastaju se Velež i Vojvodina. Gledalaca oko četiri hiljade, vrijeme prohladno, teren blatnjav i težak za igru, sudija Mađoski iz Prilepa". Stvari su jednostavne i ne razmišljate o tome koliko se zapravo volite i koliko vam je zapravo lijepo. Samo se smijete, igrate nogomet i oči vam svjetlucaju od farova automobila koji na obližnjoj cesti probijaju sasvim laganu maglu. Onda, u isto vrijeme, zaiskre ulične lampe, a nebo se zacrni. Pozdravljate se s "bok" i dogovarate jutarnji odlazak u školu sa "sutra u pola i pet". Dok ideš kući, šutaš kestene i zamišljaš kako bi bilo da jednom postaneš slavan nogometaš, ali ubrzo počinješ samo razmišljati o sutra i o novoj partiji nogometa na istom mjestu. Kad uđeš u kuću, sve bude slično. Toplo je, mama se razvedri, samo što više ne miriše na punjene paprike, nego na prženice. Tata ti opali najlaganiju čvrgu na svijetu i onda promrsi kosu, pita kako je bilo u školi, a kako na nogometu, tvoj mali brat igra se sa Skeletorom, na televiziji ide špica dnevnika. Kad legneš, mirišeš na jesen.

- 18:27 - Komentari (17) - Isprintaj - #

petak, 05.10.2007.

Listopadska trilogija: Part Three - Poslije 4.10.

Kad sjediš na sedmoj stepenici u srednjem ulazu zeleno-žute zgrade u ulici Miroslava Krleže broj 6 pogled ti je direktno uperen u drugi balkon zgrade preko puta, temeljito razoren i zapaljen direktnim pogotkom. Rano je poslijepodne, ali magla se već spušta na ulicu, a na asfaltu se stvara tanka ledena kora, iako snijega nema. Ove godine nije ga bilo, a možda ga i neće biti, možda kada bude rat ne padaju snjegovi. Sjedimo i pričamo gluposti, dok grad pritišće tišina. Nema automobila, ptica, žamora klinaca na povratku iz škole, a na brdima oko grada valjda je ručak, pa nema ni tupog zvuka ispaljenja i oštrog i vrištećeg doleta granate. - Vidi ga – pokazuje Ban prema putiću kojim se iz ulice dolazi do voćare i pekare. - Gle ti tu urednu vrećicu – kaže Kic i smijemo se ko blesavi dok Naučnik stiže iz pekare s vrećicom taman dovoljno velikom da u potpunosti prekrije kilu kruha. - Ej! – viče mu Crijevo i to je previše. Zabijam glavu u koljena i piljim u šestu stepenicu, u sitne raznobojne kamenčiće koji je čine i trudim se da ne prasnem skroz u smijeh. Naučnik se, veselo kao uvijek, javlja, a Crijevo ga pita jel zna možda formulu za ono ko u Smogovcima kad smanje četničku podmornicu. - Radim na tome – kaže Naučnik i uopće se ne smijemo. - Jebeš rat – kaže malo poslije Kic – jebeš rat kad je i Naučnik počeo valjat fore. - Baš – kaže Goc i pljuca. U trenutku kada na prvu stepenicu sleti pljuvačkom namočen pistacio negdje na brdima čuje se ispaljenje granate. Pogledamo se, ali ne ustajemo. Sjedimo na sedmoj stepenici, šutimo i gledamo u razvaljeni balkon u susjednoj zgradi, dok se iz ulaza čuju ljudi kako se strmoglavljuju prema podrumu. Magla se pretvara u noć i iza spuštenih roletni Naučnikova stana pali se svjetlo. Na trenutak pomislim da možda stvarno smišlja formulu za smanjivanje četničkih podmornica. - E, a jel imaju Srbi podmornice – pita Ban skoro istovremeno s mojim mislima. Svi ispuštaju neki kratak smijeh i nastavljaju životarenje. - Kaj vi glumite dečki? Ajde u podrum – dernja se Mavijev tata s ulaznih vrata haustora. - Daj tata, vidiš da pada daleko – kaže Mavijo. Ipak, ustajemo. Iza naših leđa mrak napokon prekriva maglu, žute proreze na roletnama kod Naučnika i zapaljeni balkon. Ostaju samo zvukovi granata, negdje daleko, i, unatoč njima, prešugava tišina. *** U tri ujutro se ne puca. Nema svrhe. Zbog zamračenja, nigdje ne gori niti jedno ulično svjetlo, nema niti jednog osvijetljenog prozora, nebo je oblačno. - Tako je to znači izgledalo na početku – kaže Andrej dok sjedimo na zelenoj željeznoj ogradi i gledamo, a kao da žmirimo. - E to je mrak jebiga – odgovaram, ili, možda, samo tako bezveze kažem. Iza zgrade, kroz travu trči moj pas, a mi sjedimo, šapćemo i razmišljamo ima li još netko u ovom gradu tko baš sada tako sjedi u svojoj ulici, u baš onakvom mraku kakav je jednom pradavno i zamišljen. Samo na trenutak, u zgradi preko puta bljesne daleko i prigušeno svjetlo. - To se Naučnik probudio pa ide pit mlijeka – kaže Andrej, a ja se trudim da ne prasnem u smijeh. Nekako je kao da se to ne smije u ovakvom mraku. Andrej ga opisuje kako u pidžamici, s noćnom kapicom preko kose i svijećom u ruci otvara frižider i toči mlijeka u džezvu da ga malo zagrije. Boli me trbuh od smijeha u sebi. Kasnije, Andrej ode kući, a ja i dalje sjedim na ogradi i gledam u mrak, a kao da žmirim. Kako se približava zora, na nebu se pojavljuje crta. Isprva tamnoplava, tako da se vidi samo ta pruga na nebu, a potom jedva malo svjetlija, tako da se vide obrisi zgrada, drveća i parkiranih automobila. Svijet napravljen od obrisa i sjena izgleda cjelovito i spokojno. Na par minuta, to je opet onaj pravi svijet. Kad se na nebu pojavi tanka jarkocrvena pruga, fućnem psu i okrećem leđa zori koja će još jednom ubiti grad. *** Od svega što se dogodilo u četiri godine rata, na neki način najsjebanije je sjećanje na ovu scenu gore. Trenutak u kojem u prekrasnom poslijepodnevu stojiš na balkonu, ne znaš što znače fluoroscentne boje na nebu, mama je pored tebe i isto tako od tate očekuje da kaže nešto, bilo što smirujuće, ali on te samo pogladi po glavi i lagano pogurne prema stanu i oblači se da krene po brata koji je u školi daje ti sve do znanja čak i prije nego što se začuje tutnjava s brda i prve granate počnu padati u tvoj život. Drugo sjećanje od kojeg ti uvijek bude slabo je ono na prvo ratno jutro. Prvo spavanje i prvo buđenje i prvi pogled na srušeni grad i neki život koji se odvija neuobičajeno glatko, kao da je rat postojao oduvijek...s tim kombijem koji u podrum donosi kruh i novine na čijim naslovnicima masnim crnim slovima piše ime tvog grada, popraćeno s tri velike fotografije razaranja. Kasnije, sve ide nekako brže i danas ti je ponekad teško zamisliti da ste to doista bili vi. Dok gledaš prijatelje kako se smiju, dok se kasno noću vraćaš kući s bratom, dok gledaš lijepe djevojke u prvim proljetnim danima, obuzme te neka čudna tuga pri pomisli da su svi oni, skupa s tobom, bili četiri godine nečija meta. I možda ti i najviše bude žao što nikada nikome nećeš moći objasniti. Što god napisao i što god rekao, možda ćeš objasniti puno, ali nikada nećeš objasniti sve. Možda će shvatiti neke strahove i neke tuge, neki će možda uspjeti razumjeti i mješavinu totalnog tupila i mučnine u trbuhu. Ali zapravo će samo oni koji su doživjeli to isto moći u potpunosti shvatiti da si danas možda beskrajno sretan, ponekad blesav, ponekad nasmijan, ponekad tužan zbog gluposti, da si po svemu isti kao da rata nikada nije ni bilo...osim što ćeš do kraja života imati jedva vidljivu crtu u očima i što će do kraja života ostati oni trenuci u kojima je na brdima oko grada vojna vježba i kad iznenada tišinu lijenog jutra razbije zvuk ispaljenja ti ćeš, kao i svi oko tebe, na jednu sekundu opet biti u ratu. Proradit će vam svi instinkti i u toj sekundi zaboljet će te trbuh, pogledom ćeš tražiti najbliži zaklon, mrzit ćeš one koji pucaju, mislit ćeš na to gdje su oni koje voliš i čekati da čuješ gdje će pasti prva. U svemu ostalom bit ćeš isti kao ljudi u Zagrebu, Rijeci, Beču, Londonu ili Buenos Airesu, samo će te do kraja života pratiti ti trenuci, te rijetke stoljećima duge sekunde u kojima ćeš ponovno biti samo prestrašeni dječak u ratu.

- 18:19 - Komentari (19) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.10.2007.

Listopadska trilogija: Part Two - 4.10.1991., 14.25

Petak je. Vani je neobično toplo, a, rekao bi netko, neobično topao si i ti. Imaš temperaturu, možda zato jer ti se nije dalo u školu, iako dolazi vikend i već razmišljaš o tome kako da odradiš naglo ozdravljivanje. Sjediš u fotelji, bezveze gledaš u MTV na kojem nema ništa pametno, pa prebacuješ kanale, slušaš zvukove iz kuhinje, povremeno popričaš malo s mamom, brat ti je u školi, u stan ulazi i tata, kroz proreze roletni probijaju zrake sunca i sve nalikuje na nekakvo ljeto. Kao da ste upravo došli s mora i nedostaju samo ćevapi kupljeni pri povratku i rastvaranje masnog papira u mračnoj i hladnjikavoj sobi u koju ste ušli nakon petnaest dana. Osjećaš se dobro, iako si bolestan i kada mama poviče s balkona da dođete vidjeti, juriš u nadi da su na nebu vanzemaljci, onaj veliki balon na plin ili barem aviončić koji vuče neki smiješan natpis. Nije ništa od toga nego grozd fluoroscentnih boja koji podsjeća na vatromet. Lijepo je i nemaš pojma da si upravo umro. Shvatiš to par sekundi kasnije kada čuješ zvuk od kojeg ti ruje po trbuhu i zatrese se cijeli svijet, a onda zavrište sirene od kojih sve bude još gore. Ali to brzo prođe i par minuta kasnije si netko novi, netko tko s tatom trči po brata u školu, dok po gradu padaju granate, vrište sirene i slika se drma kao da netko nije dobro namjestio antenu. I kao da nikada ništa drugo nije ni postojalo, samo si sanjao da sjediš u fotelji i gledaš MTV, a taj svijet nikada nije ni postojao, tvoj jedini svijet je ovaj u kojem se liječnici i medicinska sestra skrivaju iza vozila hitne pomoći, dok na cesti, tamo kod komande, leže mrtvi mladići, čija tijela nitko neće pokupiti još dva dana, kao što nitko neće reprogramirati semafor koji će na sablasno pustoj ulici punoj žutog lišća umrljanog krvlju uredno mijenjati boje iz zelene u žutu i, napokon, crvenu. Pa sve ispočetka. I onda će krenuti slike, onako kako kažu da bude kad umireš. Zelena ulica, hladni dodir rijeke, miris roštilja, rasječena lubenica, tata kako te vuče na sanjkama, ljeta i zime i osmijesi, klizanje na zaleđenoj Korani, topla mamina ruka, onaj dan kada je rođen brat, sladoled od jagode, oblozi kad imaš temperaturu i neki gorki sirup, zelenkasta školska klupa, išarane stolice, njen pogled, okus prve pive, prvi dim cigarete, dodir usana, miris slanih kifli u tri ujutro, osjet nogometne lopte i šuštanje kroz travu, Ivanin jezik s okusom žvakaće od jagode, gringo od maline, ćevapi, trešnje i šljive, pa onda ono kad se zatresao svijet i buka i vrištanje i sivo i komadić stakla na Jeleninom prozoru koji se dugo njihao kao da će jesen trajati zauvijek, topli asfalt autoputa, Valentinina majica na R.E.M., semafori s trepćećim žutim i slomljeno drvo preko ceste, bol u trbuhu kada čuješ vrisak granate, krvava leđa na Marinovoj majici, crveno blato u koje toneš dok dolje po gradu padaju granate, pa onda posljednja sirena i smijeh i plač i iskre u maminim očima, iskre u svačijim očima, pa sve izmiješano i iznova i još brže. Ali, kako god okreneš, nikada ne mogu uništiti sve. Može cijeli grad biti siv, sve fasade popucane, sve zgrade izrešetane gelerima, a sve ulice razrovane, pune prašine i stakla. Mogu u daljini goriti krovovi kuća, ili se dizati dim s crnih nagorjelih greda, može ulaz u Gimnaziju biti zabarikadiran vrećama cementa, mogu prozori biti iscrtani debelim selotejpom i može novo groblje na Jamadolu u par mjeseci postati pretijesno. Može se umjesto cvrčaka čuti puškaranje, mogu putokazi biti izrešetani, može zgrada mljekare biti zarasla u korov, može, eto, biti i taj golemi autoput bez ijednog jedinog auta, s asfaltom koji polako stari od vremena i zalutalih metaka i granata. Ali, kada u kasni lipanj iznenada zapuše vjetar s onih polja, svijet opet zamiriše na kupine i pomisliš da će ipak jednom sve biti u redu. Ali, kako god da okreneš, nitko nikada neće moći popraviti sve. Možda je tako i bolje, jer život, svijet, a na kraju i ti sam, ne bi bili potpuni bez 4. listopada, bez fenjera koji gore na Korzu, tako da kad se vraćaš iz KiK-a ne moraš gledati na sat i ne trebaju ti crkvena zvona. Dovoljna je ta knedla u grlu da znaš da je prošla ponoć, knedla koja će trajati cijeli taj dan, jedini dan u godini u kojem baš nikada nećeš biti sretan.

- 11:41 - Komentari (21) - Isprintaj - #