U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
četvrtak, 04.10.2007.
Listopadska trilogija: Part Two - 4.10.1991., 14.25
 Petak je. Vani je neobično toplo, a, rekao bi netko, neobično topao si i ti. Imaš temperaturu, možda zato jer ti se nije dalo u školu, iako dolazi vikend i već razmišljaš o tome kako da odradiš naglo ozdravljivanje. Sjediš u fotelji, bezveze gledaš u MTV na kojem nema ništa pametno, pa prebacuješ kanale, slušaš zvukove iz kuhinje, povremeno popričaš malo s mamom, brat ti je u školi, u stan ulazi i tata, kroz proreze roletni probijaju zrake sunca i sve nalikuje na nekakvo ljeto. Kao da ste upravo došli s mora i nedostaju samo ćevapi kupljeni pri povratku i rastvaranje masnog papira u mračnoj i hladnjikavoj sobi u koju ste ušli nakon petnaest dana. Osjećaš se dobro, iako si bolestan i kada mama poviče s balkona da dođete vidjeti, juriš u nadi da su na nebu vanzemaljci, onaj veliki balon na plin ili barem aviončić koji vuče neki smiješan natpis. Nije ništa od toga nego grozd fluoroscentnih boja koji podsjeća na vatromet. Lijepo je i nemaš pojma da si upravo umro. Shvatiš to par sekundi kasnije kada čuješ zvuk od kojeg ti ruje po trbuhu i zatrese se cijeli svijet, a onda zavrište sirene od kojih sve bude još gore. Ali to brzo prođe i par minuta kasnije si netko novi, netko tko s tatom trči po brata u školu, dok po gradu padaju granate, vrište sirene i slika se drma kao da netko nije dobro namjestio antenu. I kao da nikada ništa drugo nije ni postojalo, samo si sanjao da sjediš u fotelji i gledaš MTV, a taj svijet nikada nije ni postojao, tvoj jedini svijet je ovaj u kojem se liječnici i medicinska sestra skrivaju iza vozila hitne pomoći, dok na cesti, tamo kod komande, leže mrtvi mladići, čija tijela nitko neće pokupiti još dva dana, kao što nitko neće reprogramirati semafor koji će na sablasno pustoj ulici punoj žutog lišća umrljanog krvlju uredno mijenjati boje iz zelene u žutu i, napokon, crvenu. Pa sve ispočetka.               I onda će krenuti slike, onako kako kažu da bude kad umireš. Zelena ulica, hladni dodir rijeke, miris roštilja, rasječena lubenica, tata kako te vuče na sanjkama, ljeta i zime i osmijesi, klizanje na zaleđenoj Korani, topla mamina ruka, onaj dan kada je rođen brat, sladoled od jagode, oblozi kad imaš temperaturu i neki gorki sirup, zelenkasta školska klupa, išarane stolice, njen pogled, okus prve pive, prvi dim cigarete, dodir usana, miris slanih kifli u tri ujutro, osjet nogometne lopte i šuštanje kroz travu, Ivanin jezik s okusom žvakaće od jagode, gringo od maline, ćevapi, trešnje i šljive, pa onda ono kad se zatresao svijet i buka i vrištanje i sivo i komadić stakla na Jeleninom prozoru koji se dugo njihao kao da će jesen trajati zauvijek, topli asfalt autoputa, Valentinina majica na R.E.M., semafori s trepćećim žutim i slomljeno drvo preko ceste, bol u trbuhu kada čuješ vrisak granate, krvava leđa na Marinovoj majici, crveno blato u koje toneš dok dolje po gradu padaju granate, pa onda posljednja sirena i smijeh i plač i iskre u maminim očima, iskre u svačijim očima, pa sve izmiješano i iznova i još brže. Ali, kako god okreneš, nikada ne mogu uništiti sve. Može cijeli grad biti siv, sve fasade popucane, sve zgrade izrešetane gelerima, a sve ulice razrovane, pune prašine i stakla. Mogu u daljini goriti krovovi kuća, ili se dizati dim s crnih nagorjelih greda, može ulaz u Gimnaziju biti zabarikadiran vrećama cementa, mogu prozori biti iscrtani debelim selotejpom i može novo groblje na Jamadolu u par mjeseci postati pretijesno. Može se umjesto cvrčaka čuti puškaranje, mogu putokazi biti izrešetani, može zgrada mljekare biti zarasla u korov, može, eto, biti i taj golemi autoput bez ijednog jedinog auta, s asfaltom koji polako stari od vremena i zalutalih metaka i granata. Ali, kada u kasni lipanj iznenada zapuše vjetar s onih polja, svijet opet zamiriše na kupine i pomisliš da će ipak jednom sve biti u redu.   Ali, kako god da okreneš, nitko nikada neće moći popraviti sve. Možda je tako i bolje, jer život, svijet, a na kraju i ti sam, ne bi bili potpuni bez 4. listopada, bez fenjera koji gore na Korzu, tako da kad se vraćaš iz KiK-a ne moraš gledati na sat i ne trebaju ti crkvena zvona. Dovoljna je ta knedla u grlu da znaš da je prošla ponoć, knedla koja će trajati cijeli taj dan, jedini dan u godini u kojem baš nikada nećeš biti sretan. |
- 11:41 - Komentari (21) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||