Pregled posta

A ipak, danas mi fali ljeto...

(kompjuter i dalje mrtav. patim.)



autor fotografije je Zvonimir Gerber

1989.

Dvorište miriše na roštilj, sok od bazge i prezrele višnje.
Ljudi sjede i smiju se, režu kruh, okreću meso na roštilju, netko donosi i nešto ribe, klinci piju sokove, zamusani od uličnih višanja i kremastih kolača, vrata dvorišta širom su otvorena da svi znaju da su pozvani.
Zrakom lagano zamiriše vino kada u njega uliješ mineralnu, s Korane se još uvijek čuje prskanje vode i smijeh djece, netko vadi i gitaru, starci tupe neke svoje pjesme, Zoka i ja okrećemo očima i smijemo se. Na livadi između nasipa i kupališta, djevojčice jedu kruške naslonjene na svoje bicikle i zaljubljeno gledaju u neki strani časopis.
Par žena nosi im kolače i voće, nama su još uvijek poprilično nezanimljive.
Izvlačim loptu iz kuće, dodajemo jedan drugom, miriše na travu i kožu.
U dvorištu iz kante s ledenom vodom izvlače ogromnu lubenicu. Kada je Zokin tata raspolovi velikim nožem, svijet se zacrveni i izgleda da se u lubenicu preslikalo nebo.


1991.

Ulica miriše na lipu, vaniliju i kremu za sunčanje.
Vrata našeg stana u prizemlju su otvorena, ionako djeca stalno zvone jer smo najbliži i traže vode. Malo je to što smo najbliži, a malo što im mama radi cedevitu, pa se zla mala banda navikla.
Odlazim pravo do frižidera i vadim dva jaja.
- Šta će ti to - pita stari.
- Ide nam Karlo dokazat da može s reketom prebacit jaje preko zgrade - smijem se.
- Sigurno i s tvojim reketom?
- Šuti, dao bi mu bubreg samo da proba.
- A šta će ti dva?
- Probat će dva put, da se kladimo?

Izlazim.
Prvo jaje razlije mu se točno po faci, ali budući sam donio dva jaja, bez razmišljanja pokušava još jednom.
Sjedimo na rubnom kamenu parkirališta i smijemo se.
Boli me trbuh od smijeha dok se u prozorima okolnih nebodera pojavljuje odraz crvenog neba.


1992.

Grad miriše na prašinu, selotejp i piljevinu.
Idem prema crvenom kiosku na skretanju za Grabrik, gdje se obično nalazimo, mislim na pretprošlo ljeto i odjednom mi bude smiješno.
Nije to neki posebno iskren smijeh, ali nije ni sasvim kiseo. Jednostavno, smiješno je.
Mislim na pretprošlo ljeto i gledam zidove probušene stotinama gelera, asfalt razrovan "cvjetovima", prozore polijepljene selotejpom, vreće cementa i velike daske na ulazu u poštu, kafiće, trgovine...i nekako u tom trenutku sve izgleda kao zajebancija.
Mirno je poslijepodne, žene stavljaju veš na balkonima, muškarci puše i pilje negdje u daljinu, negdje se čuje muzika.
Nema stakala i čini se kako se prve kapi crvene na nebu ogledaju na asfaltu - u tamnocrvenim mrljama koje kiša još nije sprala.


1993.

Park miriše na neko cvijeće nepoznatog imena, breskve i sladoled u kornetu.
Još je daleko do sumraka ali dok briše suze na stepenicama Ekonomske škole, na nebu se pojavljuju prvi crveni oblaci.
Više nije ni važno oko čega smo se posvađali, grlim je i pričam neke glupe stvari.
U daljini zagrmi. Točno onako da te zaboli trbuh i da uvjeravaš samog sebe da je to nevrijeme, a znaš da nije.
- To grmi - kaže ona, a zjenice joj se šire.
Teško je zamisliti da čovjek u par sekundi može pomisliti na to da je ljeto, da je grad pun ljudi, da je Korana puna ljudi, da se predugo nije pucalo, da nije fer, da ne može biti...ali, eto, može.
Onda padne prva.
Nakon prve više ništa nije važno. Nakon prve nastane kaos, užasno je na neki način, ali samo prva te presječe u trbuhu tako da misliš da ćeš umrijeti samo od zvuka.
Ležimo kod neke ograde, toliko je buke da se zapravo ništa ne čuje, samo na trenutak odlomljeni fragmenti eksplozija, sirena, vrištanja i jurećih automobila a onda opet tišina. Svijet je u kaosu, boje se miješaju, samo na trenutak pred očima se pojavi dim, plamen na krovu Tehničke škole, glupi detalji koje zapamtiš za cijeli život kao bijela vrećica s dvije breskve na biciklu uplakane djevojčice.
I bude to kao neka mala smrt, jer stigneš razmišljati o tome kako joj je te breskve danas spremila mama prije nego što je išla na kupanje i onda opet uđeš u kaos i baš kad pomisliš da nikada neće prestati, baš tada - prestane.
Zavlada prava tišina, tišina koju ne prekidaju ni zavijajuće sirene, ni zapomaganje, ni dovikivanje.
Nebo je već potpuno crveno, kao velika mrlja na leđima majice dečka koji unatoč njoj trči kroz park, negdje...


1995.

Vojnik, brko, u svojim pedesetima, miriše na znoj, vino i strah koji je nestao zauvijek, ali će njegov miris ostati.
Kraj je.
Stvarno je kraj.
Dugi neprekinuti znak sirene ruje po trbuhu i svi plaču, svi koji su se našli na ulici i u tom trenutku znaju da je to zadnja sirena.
Za manje od pola sata, Korzo je prepuno, barem desetak tisuća ljudi je tamo, samo šetaju, nasmijani su, promet je zaustavljen, s prozora Radio Karlovca trešti muzika, u svim kafićima je besplatna cuga i te večeri svi se smiju onako kako se nikada više u životu neće smijati...i plaču onako kako više nikada neće plakati.
Na Korzo dolazi veliko vatrogasno vozilo, prskaju pjenom po ulici, klinci se valjaju po njoj - od neba, blještavog vatrogasnog vozila i neonskih reklama Coca-Cole i Karlovačke pivovare, izgleda crvena.


1996.

Ljeto miriše na vodu, riječno bilje i mokre ručnike.
Sjedimo na slapu, pričamo o curama, moru i, pomalo, ratu.
- Meni je nekako kao da je još uvijek rat - kaže Bojan i dođe mi da ga gurnem niz slap.
Iako ima pravo.
Nekako kao da je jedini pravi mir bio onaj prije rata, a ovo sada je nešto napola.
Kasnije, sjedimo na prugi i jedemo breskve.
- Jel se čuješ kaj s Valentinom - pita Bojan i dođe mi da ga gurnem pod vlak.
Ali, slab je promet ovih dana.
Iako se pravimo da nam nije stalo, gledamo autoput. Usijani krov crvenog automobila blješti i od toga i crvenog neba, tamo daleko iza treperavog zraka, čini se kako je cijeli autoput nekako mokro crvenkast, kao nečije oči u nekom pradavnom životu, kraj žutog putokaza izrešetanog mecima i gelerima granate, tako da imena gradova nalikuju na šifre.


2007.

Ulaz miriše na kišu, jesensko lišće i maglu.
- Ajmo ubit kišu - kaže Marac, dok sjedimo na stepenicama i hladno nam je.
Šutimo.
I još malo.
- Ajmo ub... - počinje on.
- Čuli smo jebote, nije ti fora, reko si to već - prekida ga Goc.
- Kad sam reko jebote?
- Pa nisi za kišu, al si za nedelju, isti kurac.
- Kiša i nedelja su isti kurac.
Kolutamo očima.
Takav je nekakav kolutavookasti dan.
Pričamo još neko vrijeme o tome jel isto ili nije.
Onda pričamo o nekim starim glupostima, o ljetima koja su nekad nalikovala na sebe.
- Di si catcheru - viče mi Bane koji dolazi i ja bi da imam šestar pri ruci. Pronašao je moj blog i sad mu je baš super fora da me zove catcher.
Prvih sedamnaest puta i nije bilo tako užasno iritantno, sada jest.
Svejedno.
- Zašto danas nema djece vani - pita netko i znam da mi je preko glave ovog dana i ovog ljeta.
- Kad samo pilje doma u kompjutere, imaju velike glave i još veće naočale - tupi Crijevo.
- Možda samo nema više nikog da im radi cedevitu - kaže Andrija i malo bi ga ubo šestarom, ali onda mi se čini da ima pravo.
Jebu me sva ta dva put zaključana vrata, al nekad mislim da to nije od straha nego zato što, eto, više nema ljudi kojima se onako iskreno nasmiješ kada, reda radi, zakucaju na širom otvorena vrata i pitaju "hoćemo do Keča na kavu?"
Idem kući, guste krošnje platana nadvijaju se nad aleju, ali vidi se da je nebo crveno.

Željezničkim mostom prolazi vlak za Rijeku.
Možda se u prozorska stakla na vagonima uvuče odraz neba i netko negdje raspolovi lubenicu baš dok prolazi taj isti vlak.
I možda tada, i ne znajući kako i zašto, zažmiri i osjeti svijet, onakav kakav je jednom davno i zamišljen da bude.




Post je objavljen 12.10.2007. u 13:26 sati.