|
ovdje će opet bit box kad se meni bude dalo pisat. taj box, jel. da.
|
U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
srijeda, 31.10.2007.
Sweetness follows (prigodna uz Sve Svete)
- Oće ikad prestat kiša?
- Ne.
- Kaj? Kratko i jasno?
- A da.
Kiša pada već danima i rekao bih da se osjećam kao u "Sto godina samoće" samo kada bi moji prijatelji znali koju knjigu osim "Eko Eko" i "Robinson Crusoe". Zagor je, recimo, prošao pola svijeta, borio se čak i s vanzemaljcima, ali čak ni on nije stigao do drevnog Maconda.
Zato šutim.
To jest, pizdim.
Kiša nije romantična, uz kišu nije lijepo spavat, nije lijepo šetat po kiši, kiša je jednostavno zlo. Rekao bih i da je kiša peder, ali onda bi se već našao netko da misli da sam homofob, a uopće nisam. Baš mi se jebe jel netko homoseksualac ili nije. Mislim, ne jebe mi se s njima. Nego onako. Općenito.
Na rubovima na kojima se sastaju zidovi i strop bile su mrlje od vlage, pogled kroz prozor nudio je dvostruku dozu zelene, od roletni i vanjskog vrta, a stančić je mirisao na zapršku, naranče i bijelu filu od vanilije.
I ne sjećam se s kim sam ostao, dok su mama i tata odlazili na sprovode pradjeda i prabake. Bio sam premali i nisu me htjeli voditi, a možda je i bolje da se od svega sjećam samo pradjedovih gustih bijelih brkova, osmijeha i riječi "janje dedino", prabakinih sirotinjskih slastica, mirisa njihovog haustora u neposrednoj blizini rijeke i okusa sapuna u ustima, sapuna koji sam zagrizao misleći kako je riječ o nekom bombonu.
Kod štandova pada kiša, ali ja svejedno svako malo odlazim u KiK po medicu.
- Daj uzmi bambus čovječe - nude ostali, ali kad si pijan, priznajem, pomalo je fora kisnuti, a i ovisnik sam o medici.
- Ti si postao ovisnik o medici - smije se Džonson kada se vratim.
- Aha - klimam glavom, smiješeći se, dok preko sablasno pustog trga prolazi djevojka mokre kose, unatoč tome što je preko glave prebacila ovratnik jakne.
Kišne kapi odbijaju se od pločnika, svjetlucaju na neonskim reklamama, šuškaju u mračnim krošnjama.
Nitko nije u pravom smislu te riječi statist, jer nikada ne znaš tko će se, možda, naći uz tebe u nekoj opuštenoj subotnjoj noći, u nekom opuštenom gradu na previše vode, u nekom opuštenom vremenu, toliko opuštenom da nije moglo potrajati dulje.
Tko će se, dakle, naći s tobom, da sjedite na ploči, dok ispod vas promiče rijeka prema slapu, dok mu pričaš o gradu koji u to doba jednostavno jest. Nije da ga voliš, nije da ga ne voliš, nije da razmišljaš o njemu, grad je jednostavno tu i ti si jednostavno u njemu.
I on je u njemu, a inače je iz Cazina i ti zamišljaš neko malo mjesto s džamijom i orijentalnim uličicama.
Smijete se, a kad iz kafeterije započne Dirlija, obojica pjevate, iako još uvijek nemate prijatelja za kojima ćete žaliti u dugim pijanim noćima.
Preko na kuli je Nina i tebi se čini kako i odavde vidiš njene oči, jedno plavo, a jedno zeleno, a tamo u kafeteriji je Violeta i on kaže "A jebiga, ja ću je danas upitat, znaš?".
Lako je misliti na tu večer i na ona poslijepodneva u kojima nam dobacuje breskve sa svog štanda, a život je napravio da se, eto, ne možeš sjećati osjećaja koji si imao kada je netko rekao da je Haska raznijela zolja, samo ti se čini da si mislio kako nekako zbilja nije fer da osamnaestogodišnje dječake ubijaju zoljama.
Možda i nema birca u svijetu u kojem bi večer nazvana Cro Dance Party imala smisla, barem ne onakvog kakvog ima u KiK-u. Cijele noći ulaze ljudi, gledaju s čuđenjem, ali se onda priključuju, plešu, smiju se, pogaju na "Kokolo", nasmijani plešu uz Sennu M i, općenito, žive jedan od onih dana kojih će se uvijek sjećati, iako nikada neće znati opisati zašto je ta noć bila tako posebna.
Dok kiša u dva ujutro moči zeleni crkveni toranj, pričamo o ratu i onoj večeri u kojoj je u Radićevoj bio Beach Party. Večeri u kojoj su se svi smijali, svi špricali vodom, kada su nas s prozora bake gađale vrećicama punim vode, a neki čovjek napunio i cijeli vatrogasni aparat. Kada je cijeli svijet bio mokar i kada smo bili onako sretni kako možda i ne bismo bili da nije bilo rata.
Cijelo jedno malo prokletstvo nalazi se u trenutku u kojem se s nostalgijom sjećaš te večeri i dječaka, djevojčica i ljudi koji se u jednom malom gradu izranjavanom ratu smiju mokri od glave do pete. Onako kako više nikada neće biti mokri i onako kako možda više nikada neće biti sretni. Čisto i naivno kao djeca kada otvaraju poklone ispod bora, u bijelom božićnom jutru, u ono doba dok su još padali snjegovi.
Denis je rođen 31.12. i ponekad čovjek osjeti tugu zbog toga što je izgubio onu dječju naivnost zbog koje mu je bilo nekako posebno da netko ima rođendan kad se čeka Nova godina.
Samo u djetinjstvu postoji krug ljudi koji iskreno i bez ikakvih ograda nazivaš svojim društvom, svojim prijateljima i o tom krugu ne želiš pričati nikome.
I Denis je dio tog kruga i nekako ti se čini da sve što se događalo od svibnja 1981. godine kada ste kao mali dječaci doselili u novu ulicu, još neasfaltiranu, s visokim zgradama koje su vas okruživale, do onog dana 2000. godine kada je zvonio telefon, a ti si nekako znao da ćeš čuti nešto loše, nije ničija stvar osim vaša.
Pričati o njemu bilo bi jednako kao objašnjavati nekome zašto ste točno baš onako plakali u sunčanom i pretoplom travanjskom poslijepodnevu, kao da ste znali da na neki način, od tog dana, baš od tog trenutka, više baš nikada nećete biti djeca.
- Ne znam, otići ću u park, stavit slušalice na uši i pustit "One".
- Ajd i ja ću to napravit ovdje. Javi pa da slušamo istovremeno.
U tom sam trenutku osjećao da je volim onako najviše što se nekoga može voljeti. To je još jedan od trenutaka koje čovjek ne može opisati drugima.
I sjetit ću se tog trenutka uvijek kada pustim "One", ne bilo koji, već onaj s MTV awards, na kojem tu pjesmu pjeva Michael Stipe.
A Hrvoje je obožavao U2 i uvijek je na glazbenom pod svakim zadatkom radio nešto od tog benda.
Mene je Bono, ako ćemo iskreno, živcirao.
Ali Hrvoje nije. Hrvoje je bio jedan od onih ljudi s kojima nikada nećeš biti jako blizak, ali će ti uvijek biti drag.
Jedino nećeš znati da taj 'uvijek' i neće potrajati tako dugo, da će biti dovoljno da završiš Gimnaziju i upišeš faks, da razmišljaš o dugom toplom ljetu.
I nikoga neće biti briga što u svoje misli nećeš uklopiti dan u kojem Silvije i Filip izlaze iz auta u bijelim košuljama, baš kada si ti iza zgrade i kada im po licima znaš da nešto ne valja i odgovaraš "da, idem" prije nego što uopće izgovaraju da je Hrvoje umro i pitaju hoćeš li s njima do njegove mame i sestre.
Kovrčavi plavi uvojci Suzanine kose padaju na njena ramena u jednom od onih ratnih poslijepodneva u kojima osjećaš besprijekoran i nenadjebiv mir. Tvoj pas trčkara livadom između četiri zgrade, dok vi stojite na zidiću kod frizerskog i pričate o nekakvim totalno nevažnim stvarima i dok gelerima izbušene zgrade djeluju kao sastavni dio vaših života, tako da ti se čini da taj rat i nije nešto strašno, jer, eto, tu si i sunce je i ne puca se, pričate i smijete se i, jednostavno, živite.
Ne znam koliko je puta Suzana došla do mene na tom zidiću s malom sestrom koju je vodila van u onim dugim trenucima primirja u kojima su se ljudi uvjeravali da je sve ovo nekakva zajebancija i da se samo čeka trenutak kada će im netko javiti da nikakvog rata više nema.
Od tog poslijepodneva sjećam se samo policajca koji plače dok drži za ruku njenu malu sestricu i odvodi je u šetnju, daleko od tog mjesta.
Malena djevojčica duge plave kose s nježnim uvojcima držala ga je za ruku i gledala u svoj jedini svijet. Grm u koji se sakrivala, stepenice na kojima se igrlala s lutkama, krater od granate u koji je, kada bi se nakupila kiša, močila svoje male cipelice i ljutila mamu i stariju sestru.
U vrućem ljetnom poslijepodnevu život je bio opipljiviji nego ikada prije, sa svim svojim radostima i tugama.
Ljudi su skloni zaboraviti sve loše što im se dogodilo i zato postoje ljudi kao Suzanina mala sestra, koja me uvijek veselo pozdravi kada se vidimo, koja je izrasla u zgodnu djevojku u čijim će očima samo oni koji znaju gledati vidjeti djevojčicu koja je u jednom od onih ratova izgubila tatu i sestru.
A meni će uvijek nekako biti drago da je vidim i dok šeće malog bijelog psa poželjet ću da postoji netko tko će je do kraja svijeta čuvati od svog zla.
|
|
|
| < |
listopad, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| 1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
| 8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
| 15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
| 22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
| 29 |
30 |
31 |
|
|
|
|
|
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju:
dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na:
izvozzitarica@yahoo.com
|
|