Marketing
Jesenska (dvije napomene i jedna priča)
Napomena prva: kompjuter mi je još uvijek mrtav, pa mi je net dostupan samo na poslu...jebiga :(
Napomena druga: što se tiče nekih komentara, nemojte brkat priču i...pričača :) svi imamo tužne i vesele priče u životu i bilo bi pogrešno pomisliti da autor donjih priča živi u listopadu 1991. godine...
Priča (jedina, jel...):
Ovako to bude.
Zvoni za kraj šestog sata u velikoj bijeloj zgradi osnovne škole "Veljko Vlahović". Kad izjuriš iz škole, prođeš kroz mali arboretum i onda se nađeš na križanju pet ulica. Ono što im je zajedničko je da su sve pretrpane lišćem, kao i cijeli grad. Dvije ulice su male - jedna, iza naših leđa, vodi prema pravoslavnom, židovskom i vojničkom groblju. Toj ulici ne znaš ime i nikada ga i ne saznaš, jer kad neke stvari ne saznaš kada im je vrijeme, onda ih ne treba nikada saznati. To je jednostavno "ulica kraj škole" i pomalo je strašna. Ima drveni mostić preko odavno presušenog potoka i jednu sablasnu kuću zaraslu u korov, za koju se pričaju razne strašne priče.
Druga, ona ispred nas, vodi prema zidiću iza kojeg je Kupa, jednako kao i ulice prekrivena lišćem. Zove se ulica Alfreda Krupe i nekako miriše na prošlost, kao da si, dok ideš njom, upao u neko 19. stoljeće ili tako nešto.
S lijeve strane su dvije duge uzdužne ulice. Jedna je uža, sa starijim kućama. Ona vodi prema katoličkom groblju i, još dalje, staroj tvrđavi na brijegu. Osim lišćem, posipana je i kestenima. To je Primorska ulica i u njoj je osobito puno lišća, toliko da ti prekriva tenisice dok ideš njom i uživaš u šuštanju.
Druga je široka aleja platana, s lijepim kućama s jedne strane i niskim zgradama s druge. Tim putem ide se do Pivovare, restorana na obali Kupe s najboljom ribom u gradu i do nedjeljnih veslačkih regata. Ona se zove Aleja Maksima Gorkog, ali svi je zovu Marmontova aleja, kako se nekada zvala. Iako si još previše mali da o svom gradu i svijetu općenito razmišljaš u smislu ljepote, već tada znaš da je, s onim svojim gustim krošnjama koje se nadvijaju na cestu, tako da bude kao da prolaziš kroz neki dugi tunel, ta aleja prelijepa. Jedino ne znaš je li ljepša u ljeto kada je zelena, ili u jesen kada je žuta.
E, a mi idemo desno.
Kad zakoračiš na taj naš put zamiriše na jabuke. Dođeš do ograde tvornice trikotaže i jasno ti je zašto, jer preko nje se nad ulicom nadvijaju stabla jabuka i svaki dan kada se vraćate iz škole uberete poneku. To je Mačekova ulica, s videotekom, pekarom, voćarom, starom bolnicom, ogromnom lipom i svježim i vlažnim starim haustorima.
Dan je pravi jesenski. Nije sunčano, ali u zraku je nešto svjetlucavo, kao da je prepun iskrica za koje ne znaš odakle su stigle.
Kući idete Ivan, Stjepan, Miloš, Vladan, Hrvoje i ti. Dogovarate se za nogomet nakon ručka.
Kada uđeš, u kući miriši na punjene paprike. Punjene paprike su tvoje omiljeno jelo, premda bi bilo bolje reći da je tvoje omiljeno jelo "punjene paprike bez paprika", jer obavezno skineš i baciš sa strane onaj ovoj.
Kada uđeš, na maminom licu pojavi se osmijeh i nasmiješ se i ti, iako si u godinama kada nema šanse da shvatiš koliko trebaš nekoga voljeti da se uvijek nasmiješ kada ga ugledaš, kakav god ti bio dan.
Nakon ručka trčiš van.
Vani je već lagana magla. Zrak je mutan i vlažan, Hrvoje donosi ogromnu vrećicu punu kuhanih kestena.
Onda igrate nogomet.
Ivan, Stjepan, Miloš, Hrvoje i ti. Vladan je antitalent za sve što ima veze s loptom i on sjedi na stepenicama i dobacuje.
Jedno vrijeme igrate na jedan gol, Miloš brani, a vi igrate dva protiv dva, a kasnije igrate nabacivanja, tako da svatko dođe na red i da brani i da nabacuje i da puca na gol.
Trava je jedva primjetno mokra, kod gola je tvrdo blato, lopta je prljava i jedva se razaznaju crno-bijeli šesterokuti.
Miloš komentira dok brani, priča stvari poput "Dragi slušatelji, dobar dan iz Mostara. Na stadionu pod Bijelim Brijegom sastaju se Velež i Vojvodina. Gledalaca oko četiri hiljade, vrijeme prohladno, teren blatnjav i težak za igru, sudija Mađoski iz Prilepa".
Stvari su jednostavne i ne razmišljate o tome koliko se zapravo volite i koliko vam je zapravo lijepo. Samo se smijete, igrate nogomet i oči vam svjetlucaju od farova automobila koji na obližnjoj cesti probijaju sasvim laganu maglu.
Onda, u isto vrijeme, zaiskre ulične lampe, a nebo se zacrni.
Pozdravljate se s "bok" i dogovarate jutarnji odlazak u školu sa "sutra u pola i pet". Dok ideš kući, šutaš kestene i zamišljaš kako bi bilo da jednom postaneš slavan nogometaš, ali ubrzo počinješ samo razmišljati o sutra i o novoj partiji nogometa na istom mjestu.
Kad uđeš u kuću, sve bude slično. Toplo je, mama se razvedri, samo što više ne miriše na punjene paprike, nego na prženice. Tata ti opali najlaganiju čvrgu na svijetu i onda promrsi kosu, pita kako je bilo u školi, a kako na nogometu, tvoj mali brat igra se sa Skeletorom, na televiziji ide špica dnevnika.
Kad legneš, mirišeš na jesen.
Post je objavljen 09.10.2007. u 18:27 sati.