Marketing
Listopadska trilogija: Part Three - Poslije 4.10.
Kad sjediš na sedmoj stepenici u srednjem ulazu zeleno-žute zgrade u ulici Miroslava Krleže broj 6 pogled ti je direktno uperen u drugi balkon zgrade preko puta, temeljito razoren i zapaljen direktnim pogotkom.
Rano je poslijepodne, ali magla se već spušta na ulicu, a na asfaltu se stvara tanka ledena kora, iako snijega nema.
Ove godine nije ga bilo, a možda ga i neće biti, možda kada bude rat ne padaju snjegovi.
Sjedimo i pričamo gluposti, dok grad pritišće tišina.
Nema automobila, ptica, žamora klinaca na povratku iz škole, a na brdima oko grada valjda je ručak, pa nema ni tupog zvuka ispaljenja i oštrog i vrištećeg doleta granate.
- Vidi ga – pokazuje Ban prema putiću kojim se iz ulice dolazi do voćare i pekare.
- Gle ti tu urednu vrećicu – kaže Kic i smijemo se ko blesavi dok Naučnik stiže iz pekare s vrećicom taman dovoljno velikom da u potpunosti prekrije kilu kruha.
- Ej! – viče mu Crijevo i to je previše. Zabijam glavu u koljena i piljim u šestu stepenicu, u sitne raznobojne kamenčiće koji je čine i trudim se da ne prasnem skroz u smijeh.
Naučnik se, veselo kao uvijek, javlja, a Crijevo ga pita jel zna možda formulu za ono ko u Smogovcima kad smanje četničku podmornicu.
- Radim na tome – kaže Naučnik i uopće se ne smijemo.
- Jebeš rat – kaže malo poslije Kic – jebeš rat kad je i Naučnik počeo valjat fore.
- Baš – kaže Goc i pljuca. U trenutku kada na prvu stepenicu sleti pljuvačkom namočen pistacio negdje na brdima čuje se ispaljenje granate.
Pogledamo se, ali ne ustajemo.
Sjedimo na sedmoj stepenici, šutimo i gledamo u razvaljeni balkon u susjednoj zgradi, dok se iz ulaza čuju ljudi kako se strmoglavljuju prema podrumu.
Magla se pretvara u noć i iza spuštenih roletni Naučnikova stana pali se svjetlo.
Na trenutak pomislim da možda stvarno smišlja formulu za smanjivanje četničkih podmornica.
- E, a jel imaju Srbi podmornice – pita Ban skoro istovremeno s mojim mislima.
Svi ispuštaju neki kratak smijeh i nastavljaju životarenje.
- Kaj vi glumite dečki? Ajde u podrum – dernja se Mavijev tata s ulaznih vrata haustora.
- Daj tata, vidiš da pada daleko – kaže Mavijo.
Ipak, ustajemo.
Iza naših leđa mrak napokon prekriva maglu, žute proreze na roletnama kod Naučnika i zapaljeni balkon.
Ostaju samo zvukovi granata, negdje daleko, i, unatoč njima, prešugava tišina.
***
U tri ujutro se ne puca.
Nema svrhe.
Zbog zamračenja, nigdje ne gori niti jedno ulično svjetlo, nema niti jednog osvijetljenog prozora, nebo je oblačno.
- Tako je to znači izgledalo na početku – kaže Andrej dok sjedimo na zelenoj željeznoj ogradi i gledamo, a kao da žmirimo.
- E to je mrak jebiga – odgovaram, ili, možda, samo tako bezveze kažem.
Iza zgrade, kroz travu trči moj pas, a mi sjedimo, šapćemo i razmišljamo ima li još netko u ovom gradu tko baš sada tako sjedi u svojoj ulici, u baš onakvom mraku kakav je jednom pradavno i zamišljen.
Samo na trenutak, u zgradi preko puta bljesne daleko i prigušeno svjetlo.
- To se Naučnik probudio pa ide pit mlijeka – kaže Andrej, a ja se trudim da ne prasnem u smijeh. Nekako je kao da se to ne smije u ovakvom mraku.
Andrej ga opisuje kako u pidžamici, s noćnom kapicom preko kose i svijećom u ruci otvara frižider i toči mlijeka u džezvu da ga malo zagrije.
Boli me trbuh od smijeha u sebi.
Kasnije, Andrej ode kući, a ja i dalje sjedim na ogradi i gledam u mrak, a kao da žmirim.
Kako se približava zora, na nebu se pojavljuje crta. Isprva tamnoplava, tako da se vidi samo ta pruga na nebu, a potom jedva malo svjetlija, tako da se vide obrisi zgrada, drveća i parkiranih automobila.
Svijet napravljen od obrisa i sjena izgleda cjelovito i spokojno.
Na par minuta, to je opet onaj pravi svijet.
Kad se na nebu pojavi tanka jarkocrvena pruga, fućnem psu i okrećem leđa zori koja će još jednom ubiti grad.
***
Od svega što se dogodilo u četiri godine rata, na neki način najsjebanije je sjećanje na ovu scenu gore. Trenutak u kojem u prekrasnom poslijepodnevu stojiš na balkonu, ne znaš što znače fluoroscentne boje na nebu, mama je pored tebe i isto tako od tate očekuje da kaže nešto, bilo što smirujuće, ali on te samo pogladi po glavi i lagano pogurne prema stanu i oblači se da krene po brata koji je u školi daje ti sve do znanja čak i prije nego što se začuje tutnjava s brda i prve granate počnu padati u tvoj život.
Drugo sjećanje od kojeg ti uvijek bude slabo je ono na prvo ratno jutro. Prvo spavanje i prvo buđenje i prvi pogled na srušeni grad i neki život koji se odvija neuobičajeno glatko, kao da je rat postojao oduvijek...s tim kombijem koji u podrum donosi kruh i novine na čijim naslovnicima masnim crnim slovima piše ime tvog grada, popraćeno s tri velike fotografije razaranja.
Kasnije, sve ide nekako brže i danas ti je ponekad teško zamisliti da ste to doista bili vi. Dok gledaš prijatelje kako se smiju, dok se kasno noću vraćaš kući s bratom, dok gledaš lijepe djevojke u prvim proljetnim danima, obuzme te neka čudna tuga pri pomisli da su svi oni, skupa s tobom, bili četiri godine nečija meta.
I možda ti i najviše bude žao što nikada nikome nećeš moći objasniti. Što god napisao i što god rekao, možda ćeš objasniti puno, ali nikada nećeš objasniti sve. Možda će shvatiti neke strahove i neke tuge, neki će možda uspjeti razumjeti i mješavinu totalnog tupila i mučnine u trbuhu. Ali zapravo će samo oni koji su doživjeli to isto moći u potpunosti shvatiti da si danas možda beskrajno sretan, ponekad blesav, ponekad nasmijan, ponekad tužan zbog gluposti, da si po svemu isti kao da rata nikada nije ni bilo...osim što ćeš do kraja života imati jedva vidljivu crtu u očima i što će do kraja života ostati oni trenuci u kojima je na brdima oko grada vojna vježba i kad iznenada tišinu lijenog jutra razbije zvuk ispaljenja ti ćeš, kao i svi oko tebe, na jednu sekundu opet biti u ratu. Proradit će vam svi instinkti i u toj sekundi zaboljet će te trbuh, pogledom ćeš tražiti najbliži zaklon, mrzit ćeš one koji pucaju, mislit ćeš na to gdje su oni koje voliš i čekati da čuješ gdje će pasti prva.
U svemu ostalom bit ćeš isti kao ljudi u Zagrebu, Rijeci, Beču, Londonu ili Buenos Airesu, samo će te do kraja života pratiti ti trenuci, te rijetke stoljećima duge sekunde u kojima ćeš ponovno biti samo prestrašeni dječak u ratu.
Post je objavljen 05.10.2007. u 18:19 sati.