utorak, 14.02.2017.
GLAZBA
Taj dan je mama radila popodne, a nona me čuvala. Imala je probu zbora i odlučila je da je neće propustiti pa me uzela za ruku i uputile smo se prema mjestu održavanja probe, odnosno jednoj prostoriji sa velikim klavirom u kostrenskoj čitaonici. Klavir je bio normalne veličine, ali meni kao djetetu je bio ogroman. Bila sam jedino dijete tamo, svi su mi se oduševili, onako kako se oduševiš malom djetetu. Odmah sam dobila svoju stolicu pored none i bonbone. Naravno da mi se svidjelo ovdje. Bila sam mirno dijete, znala sam se ponašati ''u javnosti'' dok sam doma bila mali hahar. Upravo zbog toga nona je znala da je neću ''osramotiti'' i da će morati doma prije završetka probe. Maestro je lupio prstima po klaviru odsviravši četiri različite intonacije i podigao ruke u vis. Svi su odjednom počeli izgovarati riječi poput ''jama jama jama, ma, me, mi, mo, mu''. Ništa mi nije bilo jasno i gledala sam u čudu. Svi su bili zaneseni, u nekom svom svijetu, a to mi se nekako svidjelo. Nakon kratkog vremena, dirigent je izgovorio naziv neke pjesme pa su svi uzeli svoje fascikle sa notama u ruke i otvorili je negdje na sredini. Dirigent je nakon lupkanja prstima po klaviru, opet tetatralno podigao svoje ruke u vis i svi su odjednom krenuli pjevati. Osjećala sam se predivno, jako mi se svidjelo. Sat i pol je prošlo kao u hipu. Svi su me na kraju pitali da li mi se svidjelo i hoće li me nona opet dovesti pa sam po običaju sramežljivo pognula glavu i rekla ''da''. Bila sam još puno puta s nonom na probama, a sve je to rezultiralo mojom ljubavi prema glazbi. U osnovnoj školi sam pjevala u školskom zboru, onda u srednjoj kratko vrijeme u klapi. Obzirom da u srednjoj školi nije bilo školskog zbora, par godina sam bila bez ''aktivne'' glazbe u svom životu i to mi je užasno nedostajalo. Onda je stigla 2012. godina i početak pjevanja u mom zboru. Opet sam počela disati punim plućima. Sada kada vidim svog trogodišnjaka koji veselo poskakuje u ritmu dječjih pjesmica osjećam valove sreće. Nikad neću dovoljno zahvaliti svojoj noni koja me ''uvela'' u svijet glazbe. Ne znam svirati nijedan instrument, ali ni za to nikad nije kasno.
- 10:47 -
subota, 11.02.2017.
RAZVOD
Maja je bila četverogodišnja djevojčica kada su se roditelji odlučili razvesti. Nije ju to previše pogodilo, jer joj je otac oduvijek bio stranac obzirom da ga nikad nije bilo kući, a kad je bio nisu razvili neki prisan odnos. Sjeća se zajedničkih igara u parku i rijetkih šetnji, ali nema nijedne zajedničke slike. U moru slika s mamom, djedom i bakom, pronašla je jednu gdje su roditelji i ona ''u trbuhu'' kako joj je mama objasnila. ''Evo ipak imam jednu sliku s tatom.'' - znala je reći samoj sebi.
Prolazile su godine, a tate nije bilo. Ponekad se znao javiti i poslati poklon, ali nije dolazio. Nije joj bilo jasno zašto je ne voli. Nakon dosta godina čula je da se ponovno oženio i da ima kćer sa novom ženom. Htjela je upoznati svoju sestru, ali nije mogla. Otac se nije javljao, a maćeha baš to i nije željela.
Imala je puno ljubavi od mame, djeda i bake, ali nešto je nedostajalo. Jednog lijepog sunčanog dana, ona i mama su smijući se išle kući iz dućana, a iza njih su bile susjeda i njezina kćer te je kćer upitala svoju mamu ''Ima li ona tatu kao i ja?'' Susjeda je pocrvenjela, ušutkala kćer te prošla pored nas pozdravivši nas pognute glave.
''Mama, zar ja nemam tatu?'' – uslijedilo je odmah pitanje.
''Imaš zlato moje.'' – rekla je mirno mama.
''Ali zašto onda njega nema? Zašto nije s nama i zašto nas ne želi vidjeti?'' - uporno će Maja.
Suznih očiju, ali sa osmijehom ma licu mama je rekla: ''Tata puno radi i zato ga ne viđaš. Vjerujem da te on puno voli.''
Maji se nisu svidjeli odgovori, ali svejedno nije previše ispitivala. Znala je samo da je jedino razvedeno dijete u razredu i da ne viđa svog oca Njezina majka nikad nije ništa ružno rekla za njega, jedino je znala čuti nju i baku kako govore da ju je jako povrijedio, a pogotovo Maju, jer ju ne dolazi vidjeti niti više pita za nju.
Vidjela je oca kad je napunila 24 godine. Sav nakupljeni bijes istresla je na njemu, ali nije se osjećala bolje radi toga. Bila je tužna. Nedugo nakon toga upoznala je polusestru i odmah su se zbližile.
Danas oca ponekad čuje, a rijetko vidi. Ne razumije njegove postupke, ali ipak mu je oprostila, jer je zapravo time odriješila sebe svog onog bijesa i gorčine.
- 17:27 -
srijeda, 08.02.2017.
PRIJATELJSTVO
''Obitelj je ono što ti na kraju ostane, jer te prijatelji iznevjere.'' - izjavila je nedavno moja poznanica. Znala sam da je iznevjerena i razočarana u prijateljstvu i razumjela sam je, jer sam u njoj vidjela sebe do nedavno. Bila sam razočarana i to nije do toga što nisam imala sreće kao što sam znala govoriti, nego jer sam pristajala na manje i nisam baš voljela sebe. Još uvijek imam doticaja sa tim nekadašnjim prijateljicama, jer ne volim paliti mostove, ali ne zovem ih više prijateljicama. Obitelj na kraju ostane... hm... diskutabilno. Onaj tko se odluči imati vlastitu obitelj mora shvatiti da djecu ne rađamo sebi. Kao što smo se mi odselili, tako će odseliti i naša djeca i stvoriti život kakav žele. Suprug/supruga nam mora biti ljubavnik/ca i prijatelj/ca, ali to ne znači da nam je to jedina osoba s kojom se družimo. Moje razmišljanje je oduvijek bilo ''želim slobodu u vezi i dat ću je''. Definicija slobode u ovom slučaju je da moj suprug i ja imamo i svoje hobije te pored zajedničkih i svoje prijatelje. Pored obitelji koju obožavam, moram imati i nešto ''svoje'', nešto što me ispunjava i puni mi dušu. Naravno da mi obitelj ispunjava dušu, ali poželim popiti kavu sa prijateljima, uživati u svojim hobijima... To je ono što me ispunjava i čini me boljom suprugom i majkom. Za sve odnose je važno da smo sretni i zadovoljni.
- 23:44 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
