Dugi sunčani dani izbacili su me iz komfora mog stana. Dan je bio prikladan za šetnju jezerom s mojom ljubimicom Tijom. Tija ima svoj ritual, otrčati od kraja prema početku jezera. Stoga, sam krenula suprotno od nje, ne bi li se susrele na pola puta.
Nisam ju srela putem te sam nastavila prema kraju jezera da ju pronađem.
Vidim ju, sjedi nedaleko od čopora ribara i gleda u njih. Pozvala sam ju imenom i ona je dotrčala.
Dok smo prolaze pored skupine tih veselo glasnih ljudi, začula sam glas koji mi je stvarao neugodu u glavi. Nisam bila sigurna, jesam li prepoznala taj glas te smo se spustile bliže njih.
Starijem sijedom gospodinu pripadao je taj glas. Glas koji sam željela trajno izbrisati.
Imala sam sedamnaest godina, on je bio tada čovjek u tridesetima, oženjen i otac troje djece. Moj prvi susjed. Nezgodan tip kojeg nisi želio krivo pogledati. Tih poslijeratnih godina, svako si je uzeo za pravo biti Netko.
Stvarao mi je razne probleme, pri sretanju na hodniku zgrade, na ulici, u parku dok sam se družila s ekipom. Nekako sam to podnosila, sve do jednog trenutka. Nisam ga pozdravila na ulici dok sam prolazila pored njega. Nekoliko minuta poslije osjetila sam njegovu ruku na mojoj kosi i snažni stisak druge ruke na vratu. Ne znam što se točno iz događalo jer nisam bila svjesna. Netko je priskočio i maknuo ga od mene. policija je obavila zapisnik. Nekoliko tjedana poslije dospjela sam na Prekršajni sud i nikad se gore nisam osjećala kao tada. Sutkinja mi se obraćala kao da sam zadnje govno na koje treba stati.
Predmet je nestao u ladici kao da ga nikad nije ni bilo. On je bio Gradski Čovjek a ja ničije dijete. Jedan od izbora je bio, odseliti se, što sam i uradila.
Ostavila sam ga u tim devedesetima da počiva, sve do današnjeg dana. Pogledao me je i okrenuo glavom prema jezeru. Mislim da me je prepoznao.
A ja sam nastavila svojim putem do početka. Ozdravljenje je svjetla točka bez bacanja zakrpa na nju.
Oznake: woman in the mirror, grow