Po pitanju vjeroispovijesti sam nezavisna. To je moje vjersko opredjeljenje. Odgojena sam kao katolkinja. S druge stane, baka me učila da budem otvorenog uma. Ne obilazim crkve i ne ljubim oltare. Imam svog Boga i nosim ga u sebi. Što sam starija, sve smo složniji. Uvijek je uz mene.

Jednog dana upoznala sam ženu, po imenu Mirta ( zovimo ju tako ) na autobusnoj stanici. Njezino lice me privuklo k sebi, najčistiji pogled koji sam ikad srela. Otvorena i nasmiješena. Saznala sam da je Jehovin svjedok. Kako je vrijeme prolazilo sve sam ju češće sretala.
S drugim sljedbenicima sam ju sretala po gradu i naselju gdje živim. Dolazili su mi i na vrata.
Tako sam ju jednom i pozvala na čaj.
Moram vam priznati, bilo je opušteno i ugodno.
Znala je da nikad neću postati njihov sljedbenik, to ju nije razočaralo. Iako im vjera zabranjuje da se druže s vanjskim svijetom, razmijenjujemo životne situacije.
Kad god ju sretnem dočeka me njezin osmijeh i pitanje jesam li dobro i još uvijek sretna...
Zna mi ostaviti novine da čitam pa prokomentiramo.

U mnogočemu se razlikujemo. Nijedna ne može zamisliti svijet u kojem živi ova druga. Naši razgovori su dugi i nadahnjujući, s poantom da postoje više istina. Ovisno koju izabereš.
Poštujem njezin svijet iako ga ne razumijem. Sviđa mi se njezin stav i razmišljanje jer se ne stidi onoga što je. Takvi ljudi su danas prava rijetkost.