Prije tri dana je krenulo, buđenje s glavom cisternom. U cisterni nije bio super95 već vodena kupelj, koja je čekala erupciju. Ustala sam i taman stigla do kupatila. Bilo je, prije svega, neponovljivo.
Ne sjećam se jel' me ikad tako stisnula.
Poput malog djeteta, koje je mama ostavila u jaslicama, svinula sam se i cviljela od jada. Morala sam to pustiti iz sebe.
Inače, imam visok prag boli. Ovo nije bio taj slučaj.

Danas mi je bolje. Nisam više jadna i zajedljiva, možda sarkastična, al' to nije posljedica gripe. To je materinji jezik.
Mozak mi malo brže radi od tijela. Tijelo mi je još uvijek bolno i grozničavo/vulkansko. Fenomenalan osjećaj, istodobno.

Što da vam više napišem, sad znate kako mi je.
Kako ste vi ?