Ja sam samo jedna mama, nesavršena, obična, jednostavna. Nečija mama i nečija najbolja prijateljica.

U mom kvartu digli su hajku na jednog desetogodišnjeg dječaka, kako kažu problematičnog. O tom su pisali dnevni listovi, fejsbuk postovi i fejsbuk komentari. Čak su te fensi mame napravile grupu da ga se izopći iz škole.
Dijete je problematično, to stoji. Ujedno stoji da to desetgodišnje dijete ima problema u obitelji i oko nje. Svojim ponašanjem traži pomoć. On nema adidas tenisice, nema mobitel i skupe igračke, njega se ne zove na rođendane i druženja. On nema petice i deset izvanškolskih aktivnosti. Nema teniskog trenera ni osobnog učitelja da mu pomogne kad zašteka u nastavi. On je nepoželjan, on je financijski siromašan.
U našoj lijepoj se toliko busamo u prsa s krilaticom " u ime obitelji" a uzimamo si pravo i pljujemo po tuđoj. Nijedna od tih fensi mama nije ponudila pomoć. To nije njezin problem već taj problem treba maknuti od njezinog djeteta. Nitko ne shvaća da je to problem okoline i koliko će to dijete biti oštećeno daljnjim odbijanjem okoline.

Moram priznati ježila sam se od roditeljski sastanaka u osnovnoj školi. Nisam mogla slušati o bajkama koje roditelji pričaju o svojoj djeci, sve je ostalo na pričama s nikakvim idejama koje smo mogle provesti u djelo za njihov napredak. Jednom sam probala iznijeti neke ideje, gledali su me kao debila i nisam naišla na podršku, ni od strane nastavnice. Prestala sam odlaziti na roditeljske sastanke. Isključivo sam išla na informacije.

Svi smo mi prošli školovanje i pubertet. Svjesni smo kako djeca znaju biti ohola i okrutna pogotovo kad se radi o nekom slabijem. Ono što je bitno u ovom slučaju da smo mi odrasli i odgovorni za svoje postupke, a on je dijete.