Vjerojatno će se neki od vas začuditi ili smijati, ja sam vam prvi put u životu se popela na kamion kukuruza. Gradsko sam dijete i sve što se tiče sela mi je nepoznanica. Kad sam imala osam godina zadnji put sam ušla u dvorište. Pijetao me povijao i od tada sam izbjegavala selo.

Kolegica me danas nazvala i pitala jesam li popodne slobodna da joj pomognem na selu. Potvrdno sam odgovorila bez upita o kakvoj pomoći je riječ. Došavši u kuću njezinih roditelja, shvatila sam da je riječ o kukuruzu. No, o kakvom je poslu točno riječ nisam povezala. Da ne ispadnem tuka svoje vrste šutjela sam. Sjedili smo na terasi neko vrijeme dok se ekipa ne okupi. Kad je ekipa stigla, stavili smo rukavice i krenuli putem dvorišta. Kolegica se popela na kamion, pa što ću i ja za njom.



Pretovarali smo kukuruz iz kamiona u korpe. Odlična tjelovježba ako me pitate. Leđa i udovi odrade svoje. Uz priču i zajedničku snagu vrlo brzo smo završili. Nisam osjetila nikakav umor, samo unutarnju sreću. Prošetala sam kokošinjcem i bila očarana kokicama i čistoćom dvorišta. Ni primijetila nisam nikakav neugodan miris. Osim, što sam se osjećala kao djevojčica sa slike.



Jedino nisam poslikala sve da vam pokažem, budem drugi put.
Eto, sad sjedim doma uz čašu vina, ispunjena i sretna.