Što je to u nama što nas tjera da budemo prihvaćeni? Voljeni? Toliko da se gotovo grčimo i izviremo iz vlastite kože? Željni bilo čije pažnje i potvrde za priznanjem vlastitog ja? Kao da nam treba nečija potvrda za našim postojanjem.

Nakon prve sezone odlučila sam se za drugu isključivo zbog ljudskih karaktera. Trebalo mi je životnog iskustva ne bi li došla do ljudske srži postojanja. Nakon druge slijedila je treća i tako dalje. Nisam još uvijek našla konkretan odgovor. Vjerojatno u ovom životu niti neću.
Ono što sa sigurnošću znam jest da nam fali kruha i igara. Gdje je drama tu su svi. Ljudi ne vole istinsku sreću jer se boje. Upoznavši je, neće imati čemu težiti. Potraga za srećom je beskonačna i o njoj se stoljećima piše. Teško je uživati u sreći i prihvatiti nesreću kao njezin dio. Sreća je mali dašak unutarnje mirnoće.

Tema mojih romana uglavnom je analiza ljudskog postojanja te muško-ženski odnos. Neiscrpna tema. O tome drugom prilikom.

Ponekad se osjećam kao vanzemaljac. Nisam željna ničije pažnje i odobravanja. Sebi dovoljna. Neovisna i sretna.

Oznake: tvoj otkucaj vremena