/
ponedjeljak, 26.01.2009.
Francis je ponovo in
ponedjeljak, 26.01.2009.
Francis je ponovo in
|
Često ga spominju na televiziji i u tisku. Osim toga, učili smo ga u školi. Francis Scott Fitzgerald. Tender is the night, The Great Gatsby i to. Pisao je o mladim lijepim i uglavnom bogatim ljudima koji su se provodili, pili, putovali, ženili i rastavljali se. Drame. Ili, možda, sapunice. Ali i fantastične priče. Jedan od najboljih američkih pisaca. Hemingwayev prijatelj i materijal za knjige. Rekoh sebi, moram bacit pogled na to jednom. Tu odluku sam godinama uspješno odgađala, a onda se dogodio jedan film Woodya Allena u kojem je on sarkastično spomenuo kako bi nekome trebalo dodijeliti Zelda Fitzgerald sanity award. Pa sam malo guglala i jahuala i uputila se u priču o braku Fitzgeraldovih. Munjena balerina i pisac alkoholičar. Sami zamislite detalje. A onda, konačno, jednog lijepog ljetnog dana kući iz knjižnice donesoh Babylon revisited and other stories. Prva priča bila je The Ice palace. Počinje ovako : The sunlight dripped over the house like golden paint over an art jar, and the freckling shadows here and there only intensified the rigor of the bath of light. .......only the Happer house took the full sun, and all day long faced the dusty road-street with a tolerant kindly patience. This was the city of Tarleton in southernmost Georgia, September afternoon. Kad sam, pri kraju prve stranice, pročitala rečenicu Up in her bedroom window Sally Carrol Happer rested her nineteen-year-old chin on a fifty-two-year-old sill and watched Clark Darrow's ancient Ford turn the corner totalno me osvojio. Preporučujem ga. Ah,da po njegovoj priči je snimljen film The curious case of Benjamin Button. U kinima do vas. Nominiran za Oscara. Brad Pitt, Cate Blanchett, Julia Ormond, Tilda Swinton. Ta i druge priče besplatno se mogu downloadati na www.projectgutenberg.com. |
- 09:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 19.01.2009.
Ne zovi mama doktora
|
U početku bijaše bol. Sasvim mala bol, s lijeve strane pupka, toliko mala da je zapravo dosadna smetnja, a ne nešto zabrinjavajuće. Zatim je tu bilo i malo krvarenja, na posve krivoj strani. Vrlo brzo je stalo, ali to je izgledalo zabrinjavajuće. Ona bol što sam ju spomenula na početku nije stala. Kad sam shvatila da već gotovo deset dana ne prolazi pomirila sam se s time da ću uskoro završiti u bolnici i već sam počela tražiti šlape u boji kućnog ogrtača. Očito je, smatrala sam, kako se radi o slijepom crijevu, cistai čiru, raku želuca. Svi s majčine strane imaju neke fuj želučane probleme, moja genetska predispozicija se aktivirala. I tako sam billa zabrinuta. Zatim sam, skoro dva tjedna nakon početka simptoma, otišla kod doktorice. Čisto kako bi o putu do nje ta bol-smetnja prestala i da mogu živjeti u miru. Al nije prestala. Doktorici je to sve zvučalo kao bubrezi ili mjehur. Odmah me poslala na mnoštvo pretraga. Dva dana kasnije, dok sam u studentskoj poliklinici dva i pol sata čekala rezultate (vani je bilo hladno i sklizavo), u glavi sam podijelila sve svoje cde i odjeću, napisla pisma poznanicima i obitelji i taman kad sam počela raditi popis naputaka za pogreb, ispalo je da su svi nalazi u redu. Osim jednog. Višak kalcij oksalata. Moguć pijesak u bubrezima. Bezveze. Jel moguće da u ovim nježnim godinama budem tako pjeskovita? Što ćetek biti kasnije ? Znači li to traumatične odlaske na wc ? Ako je ipak mjehur, hoću li svako malo imati upale ? I što je s tim glupim upalama ? Bila sam posve zdrava dok nisam došla u Capital city. Prvo sinusi, pa ovo. Ugh. Iz ovog nadasve linearnog razmišljanja prenuo me glas dokotrice koja je upravo završila pisanje novog seta uputnica za dodatne pretrage. Druga runda počinje danas.  |
- 09:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 12.01.2009.
Back to school
|
Škola je izvor trauma kod sve djece, koliko god ona dobro prilagođena i štreberski nastrojena bila. Ipak, školski dani su zanimljiv dio života. Sama institucija me, priznajem fascinira, pogotovo otkad su moji dani obaveznog obrazovanja završili. Tako je zakučasta i potpuno odmaknuta od bilo čega racionalnog. Osim toga, škole su vrlo često pune čudnih ljudi kojima je posao obrazovati djecu. Te ljude oduvijek doživljavam kao „njih“, svrstavam u neprijatelje, među prodavačice u buticima i šalteruše. Unatoč svemu tome, neki dan sam shvatila kako ipak poznajem čak 5 ljudova (žena) koje za život zarađuju stand up-om pred publikom mlađom od sebe. Kad se nađem u njihovoj blizini, uvijek sam puna pitanja o školi i jako mi je zanimljivo slušati kako se rade inventure, tko je u sindikatu i zašto, što se priča po zbornici Za vrijeme odmora, koliko daleko profesor mora otići iz grada da bi neopažen mogao popiti žesticu i slično. Zbog svegaa što sam dosad čula vjerujem kako rad s +/- 30 djece s napornim roditeljima zapravo i nije najteži dio tog posla. Djecu se nekako i može preživjeti, kolege ne može. Kad sam nedavno u stanju dubokog očaja razmišljala o tome da li bih za život išta predavala, Pomislih prvo „NE“. No, nakon nekih pola sata razmišljanja došla sam so „Pa, dobro, može i to.“ No ove nedjelje sam na kavi s jednom profesoricom / razrednicom (kako to strogo i zabrinjavajuće zvuči!) čula svašta zanimljivog o školi i zaključila da, ako se već mora raditi tamo, je najbolje raditi kao portir. Ili pedagog. (Njihov posao obavijen je gustim velom tajne.) i zato ću ovaj tjedan s guštom gledati odrasle i djecu kako se vraćaju u školu...i misliti nje-nje. |
- 23:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 05.01.2009.
Platno
|
Prijateljica mi je donijela platno i dala mi nputak na njemu nešto naslikam. Što god hoću, u bilo kojoj tehnici. Kada završim moje umjetničko djela stavit će na zid, uz druga platna koja su oslikali njeni drugi prijatelji. Najavila je ona ovu fora radionicu još u proljeće, ali ja sam to vrlo uspješno i brzo smetnula s uma, pa me šokiralo kad sam se vratila sa zimovanja na moru i našla platno u stanu. U totalnoj sam panici. Nemam pojma kako da ispunim zadatak. Otkad sam ušla kroz vrata, o tom vrlo bijelom prostoru veličine 30x40cm sam razmišljala više nego o faksu, besparici, ekonomskoj krizi i hladnoći, a od njih se u ovo doba godine čovjek jednostavno ne može sakriti. Dobro, nisam bila baš posve grozna na likovnom, ali svejedno.....govorimo o pravom pravcatom platnu, a ne o lako zamjenjivom listu iz likovne mape. To je užas #1. Još veći užasi su brojevi 2 i 3 -moram izabrati što ću naslikati, a zatim i čime. Razbijajući glavu sjetila sam se zadnjeg puta kad mi se nešto tako likovno stresno dogodilo. U 4. razredu , profesorica nam je rekla da (po drugi put nakon 4 godine teorije, Vermeera, Michelangela, baroknih crkava i rimskih foruma) od nas očekuje da joj nešto nacrtamo, a ona će iz najboljih stvari složiti izložbu. Nekima se nije dalo mučiti, pa su angažirali prijatelje i rodbinu da im pomognu, a zatim su u školi pred profesoricom dali sve od sebe da djeluju autorski. Ja sam donijela originalni rad, kompilaciju rock motiva koju sam davno nacrtala u olovkama u boji, pa sam napravila kopiju u flomasterima. ( Volim flomastere.) Nikome nije bilo jasno što to predstavlja, pa su pristojno rekli „hm“ i to je bilo to. Na izložbu su otišle lijepe i kvalitetne stvari poput brodova u luci i raznobojnih mrlja, a ja uopće nisam plakala zbog toga. Jedino mi kvaliteta mog rada nije bila baš po volji. Tko brza taj i griješi. Taj likovni potvat prošao je sasvim ok, bez trauma. Ovaj me traumatizira već u startu. Čim sam pogledala platno dobila sam želju za kupovinom vodenih bojica. S njima je uvijek bilo zabavno crtati doma, ali ne i u školi. (Tempere su bile malo zafrkanije. O njima drugi put.) Ali na platnu piše da podnosi i akril i ulje, zbog čega sam poželjela eksperimentirati. Zatim sam se strogo ukorila i objasnila si da je najpametnije ne skperimentirati na premijerama i da tehniku treba prilagoditi motivu. Mozganje o motivu me duboko razjađuje, no dvije stvari odmah su bile jasne : - motiv mora izvediv by me (tj. ne smije bit prekompliciran) - motiv mora predstavljati mene (kako bi se razlikovao od drugih slika. Zadatak ima ne samo likovnu već i psihološko-edukativnu vrijednost, jelte.) I treća stvar mi je prilično jasna, ali do sad sam se bojala otipkati ju : Velika je vjerojatnost da će to što ću naslikati biti kompilacija stvari koje sam negdje vidjela i koje su mi se svidjele. Platno me previše plaši da na njega ide slika „iz glave“, nešto smišljeno by ja. Ne znam kad sam zadnji put opće smislila nešto sama. Broji li se črčkanje u Paintu ? Popis ideja sve je dulji i dulji, procesor radi 100 na sat, ali odgovarajući file još nije nađen.... crtani filmovi, slatkiši, sunce i more, životinje, filmovi, Jack Vettriano, retro grafike, pin up, plohe u boji a la stare Lorealove reklame,.......... čini mi se da će idućih nekolik mjeseci biti vrlo stresno....... |
- 10:54 - Komentari (2) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
