/
ponedjeljak, 29.12.2008.
Kući za praznike
ponedjeljak, 29.12.2008.
Kući za praznike
|
Dok su živjeli u Americi moja obitelj (Cane) bili su pravi Ameri. Kupovali su darove za Božić, a bor su kitili odmah iza Thanksgivinga. I nakon povratka u Hrvatsku nastavili su živjeti kao Ameri; dobar je primjer toga njihova dnevna soba- sjedaća garnitura u najlonu (kao u Dadilji ili Mojem grčkom vjenčanju), čupavi tepih (ala Četiri Božića), bar i kičasti luster. Gastarbajteri Cane već su sedamdesetih bili ekološki osviješteni, pa su umjesto pravog radije kitli plastični bor.Taj isti plastični bor, star više od 30 godina, ovog trena stoji u dnevnoj sobi i stoički podnosi mačkine napade i guranje repom od strane psa. Pod njim sada nema darova, a instaliran je tek na Badnjak. Stoji kraj prozora i umjesto na snijeg gleda na sunce i more. Vani je vraški hladno,zbog bure, no u kući još ima komaraca koje nemilosrdno pokušavam zgnječiti kad mi se previše približe. Jedem fritule i gledam It's a wonderful life, baš kao što su radili i Caneovi, i mislim kako je meni bolje nego njima. Dok su oni svoje najbliže (ujedno i ljude koji su ih najviše nervirali) morali trpiti bez ikakvog ispušnog ventila, ja se tu i tamo, kad netko od obitelji izvali nešto netaktično ili me izludi čudnim ponašanjem, mašim za mobitel i razmjenjujem poruke s prijateljima koji se nalaze kod kuće za Božić i šize puno, puno više od mene. Caneovi su čestitke uredno slali, no ja ne, jer sam škrtava -radije šaljem virtualne. Naravno, nije ni taj način tako lak i bezbolan kao što se čini, jer mi je tehnička potpora kod kuće Win 98 s dial upom. Koji sve manje i manje može. Dok surfam (bilo bi poštenije reći "veslam dlanovima na luftiću") smrzavam se i pokušavam procijeniti je li vlažna mrlja na zidu veća nego što je bila prije tri mjeseca i zavidim svima koji po kući za Božić hodaju u kratkim rukavima, baš kao što su nekoć Caneovi.... Dok ja tako razmišljam što bi bor sve ispričao da može, šetam psa, žderem i gledam TV, Božić prođe u trenu, jedu se zadnje žlice francuske salate, kolača već odavno nema, bira se mesina za pečenje, a zatim u kući nastaje panika - već je Nova godina, a nitko nam od susjeda nije poklonio zidni kalendar koji su dobili od poslovnog partnera.... |
- 19:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 22.12.2008.
Smrznuto je zdravo
|
Hladna voda, hladan zrak, oštre stijene, fizički napor, brzina, publika koja se smijucka umjesto da navija- tako je to izgledalo jučer u Rastokama. Kršni i iznimno optimistični mladići iz tri sportska kluba dosjetili su se sjajnog uvoda u blagdane, raftinga na Korani. Mnogi prijatelji i poznanici obazrivo su im rekli da su puknuli ko kokice, no njih je za sud javnost bolio čičak na šlapici. Ideja im jest neobična, ali ne mogu reći da ju ne razumijem. Otkad su mi Sport Billyi, o kojima sam ranije pisala, javili da se ide na Rastoke ja sam se, zimogrozna kakva jesam, premišljala hoću li ili ne ući u čamac. Prvo sam odlučila da ne idem, no kad smo stigli do rijeke sve je izgledalo tako super da sam se skoro predomislila. A zatim sam izašla iz auta i, u trenu se ohladivši, shvatila kako je moja odluka bila sasvim u redu. Umjesto veslanjem bavila sam se stvaranjem fotodokumnetacije ove očite ludosti. Odvažno društvo oba spola spustilo se nekoliko puta niz rijeku, dobro se zabavljajući i smješkajući se kao manekeni za neopren. Toliko su bili uvjerljivi da sam prije zadnjeg laufa opet počela razmišljati o tome da sjednem u čamac, čisto da mi ne propadne dan. Ali nisam, srećom. Sport Billyi su se prevrnuli, baš pri kraju staze. Upali su u centrifugu koja im je izbila zrak iz pluća i zamijenila ga vodom. Kad su se oporavili od tekuće traume počeli su se tješiti kako je to zapravo dobro za sinuse. Nešto kasnije, suhi ali vrlo hladni, veslači i publika otišli su na dobar ručak. I šljivovicu. Odvažni rafteri između juhice, teletine i palačinki pokušavali su istresti vodu iz ušiju, nažalost bezuspješno. Zatim su se obukli kao Eskimi i , lagano kukajući, krenuli kućama. Prema dostupnim informacijama, čini se da su danas svi ipak u jednom komadu. Valjda ima istine u onoj "smrznuto je zdravo".  |
- 10:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 15.12.2008.
Breaking up is hard to do
|
Prekid, actually kratka priča Očajna kućanica uvijek je bila kućanica, no nije uvijek bila očajna. Taj pridjev dobila je nedavno, nakon što je prekinula sa svojim najvažnijim eksperimentom ikad– novinarskim poslom. No, kako je prekid došao taman u vrijeme zagrijavanja za prosinačke kerefeke, Kućanica sada doista osjeća kako je to biti sam za blagdane. Očajno. Ta veza bila je osuđena na propast, kažu mnogi sada i odmahuju rukom. Moving on, kažu drugi. I pokušava žena, doista. Kuha komplicirane ručkove, čisti kuću i radi kolače, što često izgleda kao izgubljena epizoda crtića A je to. Ide u dućan, zalijeva bilje, posjećuje prijatelje i obitelj. Djeluje posve normalno, no nitko ne zna da ju iznutra često grickaju odvratne sumnje koje ona svaki dan pokušava držati podalje od svog uma. Boji se da je napravila grešku, dapače, analizira sve svoje greške u zadnjih godinu dana i zbog njih se lupa po glavi. Čini joj se da bi stvari puno drugačije izgledale da je izdržala još samo malo. Srami se pred kolegama koji i dalje bez problema rade, osjeća se kao totalni luzer. A posebno ju boli to što nema para. (To i činjenica da više nije superheroj, već obični civil. Fuj.) Alternativne stvarnosti svako ju malo zaskoče i obore na tlo, time opobjedivši u još jednoj rundi meča koji nikako da prestane. Povremeno u tom mentalnom natezanju ima grozne vizije budućnosti, a baš sve uključuju užasne razgovore za posao i urede pune kvočki. Kada je u posebno teškom stanju vidi strašne slike ostatka svog života koji provodi kao mediokritet ili, užasa, vrlo slično kao njeni roditelji....... Iz dubina psihološkog užasa izvlači se zlouporabom čokolade i prtljanjem po kompjuterima. ( Blog je jednako blesav kao što je i bio, ali sad ga piše još teže i dulje nego prije.) Umjesto da mrmlja „om“ smiruje se zamišljanjem svog (još uvijek) fikcionalnog poslovnog imperija, a povremeno radi i nešto slično yogi. Otkriva nove alkohole, zamaskirane u voćne sokiće. Slaže odjeću u ormarima. Lakira nokte. (totalno uzaludan posao s obzirom na to koliko suđa pere, ali dobro....) I tako joj prolaze dani sve dok se jednog dana ne probudi, pogleda u kalendar i ne shvati da joj se velikom blizinom približava Božić. Kojeg bi trebala provesti kod kuće, sa svojima. Tada odmah ode na kiosk, kupi Oglasnik i počne tražiti cirkuse koji trebaju radnike..... |
- 10:23 - Komentari (2) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 08.12.2008.
Under construction
|
Kupila sam si skupu stvar, platila ju u kešu, nisam dobila popust, a na instalaciju i korištenje čekam mjesec dana. Nisu krokodilske čizme, nije plazma tv, ni Iphone nego zub. Naime, već dugo,dugo, dugo zbog patim od osjećaja dentalne neadekvatnosti. Smiješim se kao Victoria Beckhma, frfljam dok pričam. Iako je moj problem bio riješen i to najbolje što se moglo, obećala sam sebi da ću prvom prilikom uložiti u još novo, još skuplje rješenje. Zadnja plaća realizirala je sve moje najtaštije želje, ali one su donijele i nove probleme. Otkad je počelo zahvat tj kontrukcija, govorim kao trbuhozborac, a smiješim se sitnije nego ikad prije, ukoliko se ne zaboravim. Ipak, svjesna sam da ću se uskoro, zahavljujući napornom radu šačice odvažnih zubara, moći smiješiti kao mačak iz Alise, pa sam se počela psihički i fizički pripremati na to. Neki dan počela sam predano trenirati. Nisam koristila ogledalo, da se ne prepadnem. Eksperimentirala sam s raznim duljinama i širinama osmjeha, ali i bez ogledala znala sam da jednstavno nisu u redu. Zatim sam počela dodavati druge varijable- razne položaje obrva, emitiranje određenih vibri, (ne)boranje čela, pomicanje nosa. Ubrzo sam iste varijable počela oduzimati, ali stvar i dalje nije klapala. Očajna, konačno sam stala pred ogledalom. I zatim sam ih vidjela. Sve. Pristojni osmjeh utjerivača dugova, glamurozni smile drogirane dive, pokazatelj umiljatosti prodavača osiguranja, displej zubića Libress hostese, te ultraprirodnu I-ja-koristim-Dontodent-pastu-nuspojavu veselja. I tada sam spoznala dentalnu tgu pregolemu. Čak ni sa skupim savršenim zubima nekim ljudima jednostavno ne stoji smiješak mačka iz Alise.   Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others! |
- 10:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 01.12.2008.
Obiteljski tv film
|
Kada jedan član obitelji završi u bolnici, a drugi prijeđe stotine kilometara da bi se brinuo za njega, obično se radi o američkoj obiteljskoj drami. Ako ipak u pitanju nije priča smišljena s namjerom da izazove cmizdrenje i životna promišljanja, onda se radi o jednostavnoj činjenici da se članovi vaše obitelji grupiraju na vrlo malenom prostoru. Pretpostavljam da ste prosječna osoba i da ta ideja, kao i meni, izaziva kod vas zabrinutost. Da, lijepo je imati obitelj. Ali lijepo je i kad od nje možete pobjeći kad poželite. Kad ne možete, onda se rješavate napetosti pišući scenarij za obiteljski film. ( snimano iz ruke, iz perspektive glavnog junaka) Obiteljska jedinica 1 izražava namjeru da dođe u posjet u Velegrad, na Sjeverni pol, prvi put nakon dugo vremena. I to baš nekako za Thanksgiving. Paničarite. Zamišljate kako se gubi po gradu, stradava u gustom i divljem prometu i još desetak drugih loših scenarija, od kojih neki uključuju asteroide, a neki mafiju. Obiteljska jedinica 1 stiže u grad, bez zimske opreme, za vrijeme vrlo niske temperature. Iako niste obavješteni o dolasku, saznajete tu informaciju i trčite po nju na kolodvor. Donirate joj zimsku opremu. Ona ne pomaže sasvim, jer je Obiteljska jedinica 1 smještena kod Starješina, a tamo je hladno. Vi u svom prebivalištu trčkarate u kratkim rukavima. Dok u raznim sastavima posjećujete Starješinu 1 u bolnici, Obiteljska jedinica 2 kod kuće na Južnom polu vodi zoološki vrt. Za vikend odvodite Obiteljsku jedinicu 1 na izlet u centar. U paket-aranžman uključeno je razgledavanje trgovačkog centra, uočavanje poznatih osoba i kolači u popularnoj slastičarnici. Obiteljska jedinica 1 trčkara od izloga do izloga, čudi se i divi svemu. Dobivate ideju kako je to odgajati djecu. Iscrpljeni ste. Idućeg dana, nakon što Obiteljska jedinica 1 smiruje doživljaj, obavještava vas o novostima i tračevima s Južnog pola. Boli vas glava. Starješina 1 dolazi kući iz bolnice i odmah uspostavlja apsolutistički poredak u hladnom prebivalištu. Suosjećate s Obiteljskom jedinicom 1. Nakon deset dana Obiteljska jedinica odlazi 1 prepušta vam brigu o Starješini 1. Paničarite. Jako. (tu bi kontinjud......) |
- 00:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
