Škola je izvor trauma kod sve djece, koliko god ona dobro prilagođena i štreberski
nastrojena bila. Ipak, školski dani su zanimljiv dio života.
Sama institucija me, priznajem fascinira, pogotovo otkad su moji dani obaveznog obrazovanja završili.
Tako je zakučasta i potpuno odmaknuta od bilo čega racionalnog.
Osim toga, škole su vrlo često pune čudnih ljudi kojima je posao obrazovati djecu.
Te ljude oduvijek doživljavam kao „njih“, svrstavam u neprijatelje, među
prodavačice u buticima i šalteruše.
Unatoč svemu tome, neki dan sam shvatila kako ipak poznajem čak 5 ljudova (žena)
koje za život zarađuju stand up-om pred publikom mlađom od sebe.
Kad se nađem u njihovoj blizini, uvijek sam puna pitanja o školi i jako mi je zanimljivo
slušati kako se rade inventure, tko je u sindikatu i zašto, što se priča po zbornici
Za vrijeme odmora, koliko daleko profesor mora otići iz grada da bi neopažen mogao popiti žesticu i slično.
Zbog svegaa što sam dosad čula vjerujem kako rad s +/- 30 djece s napornim roditeljima zapravo i
nije najteži dio tog posla. Djecu se nekako i može preživjeti, kolege ne može.
Kad sam nedavno u stanju dubokog očaja razmišljala o tome da li bih za život išta predavala,
Pomislih prvo „NE“. No, nakon nekih pola sata razmišljanja došla sam so
„Pa, dobro, može i to.“
No ove nedjelje sam na kavi s jednom profesoricom / razrednicom
(kako to strogo i zabrinjavajuće zvuči!) čula svašta zanimljivog o školi i zaključila da,
ako se već mora raditi tamo, je najbolje raditi kao portir. Ili pedagog.
(Njihov posao obavijen je gustim velom tajne.)
i zato ću ovaj tjedan s guštom gledati odrasle i djecu kako se vraćaju u školu...i misliti
nje-nje.
Post je objavljen 12.01.2009. u 23:29 sati.