zato sestre pimega...

srijeda , 29.03.2006.

Kako sam se jučer ubila! Kao da opet imam 19 godina i ništa na svijetu me ne brine kad sam se odlučila zabavljati. A što mi je to trebalo, svima nama…

Moje dvije najbolje prijateljice koje volim već skoro 20 godina jučer su slavile rođendan. I baš mi se nije dalo ići, bila sam nekako umorna, ove godine kao nijedne do sad osjećam ovaj sat što su nam ukrali u nedjelju. Mužić mi isto govori da mu se ne ide, da ima za raditi. Kažem ja, moramo ići, ali do 10, još se stigneš vratiti i raditi večeras. Putem pokupimo kumicu i dečka joj, i oni su fjakavi, i krenemo mi u čestitarenje rođendana. Kiša pada, svi nešto nervozni, nikom se ne ide, ali idemo, ipak smo mi pravi prijatelji. Došli mi kod blizankinjice br.2, tamo je već blizankinjica br.1, jako su sretne da smo im došli, muški daju cvijeće, mi poklon, ljubimo se, i ono klasika. Sjedamo ko sardinice na novi kauč. Dečko od blizankinjice br.2 komentira kako je sretan jer imaju novi kauč, stari nije valjao. Je, lijep je, ali mi je čudno kako se jedan muškarac tako uživaljava nad novim kaučom. I tako, red pršuta, red viski cole, red priče, i saznajemo kako se televizija bolje gleda s novog kauča, a-ha, u tom grmu leži zec, duže gledanje televizije, bolji kontakt s daljinskim i ostale svetinje koje muškarcima predstavljaju televizijski rituali. Lagano pristiže ekipica, sad nas je već 10-ak, klopamo i svađamo se, mi koke i muškići, tko je gluplji, muškarci ili žene, čiji je tata jači i te fore. I smijemo se, raspoloženje raste, zajebavamo se. Stiže torta, dobra je, pravi rođendan.

Prvi parić je otišao negdje oko 10 sati, kaže Zokica, ajmo jednu putnu medicu za kraj. Pa, može, kažemo nas 5 curki. Čija je to medica? Božina, živio Božo! Živio! Na eks. I još jednu, baš je dobra ova Božina medica. Živio Božo! Živio! Ajmo sad jednu za nas. Živjele mi prave žene! Živjele! I opet na eks, još jednu za slavljenice! Živjele blizanke! Živjele!
partypartypartypartypartypartypartypartyparty
Lagano se prazni boca medica, ostalo je još jedva dva deci, šta je to za nas 5? I još nas muški podjebavaju, sad ćete pustit taj gut u boci, kao nismo popile sve. Ma, vi ćete nas zajebavat. Ajmo, cure na eks za naše muške! Živjeli! Živjeli! Dobra je ova medica. Šta kažeš, imaš liker od borovnice, što je radila Božina žena, a moja draga mama? Pa, daj, ne možemo piti Božino bez maminog, moramo sad i njeno, za mamu. I opet se puni 5 čašica, živjela moja mama! Na eks! Živjela mama! Jao, što je dobra ova borovnica, daj još po jednu. Muški nam se lagano podsmjehuju, naši glasovi postaju sve glasniji, vruće nam je, skidamo gornje majice, i muzika nam je pretiha pa je pojačavamo. Blizankinja br.1. prolijeva liker od borovnice po novom kauču, blizankinja br.2 pokušava umanjiti štetu, ali i sama je ukomirana, pa radi još goru fleku. bang Domaćin bi nas ubio da nije tako dobar, a i smiješne smo mu i simpatične ovako razvaljene, pa šta će s nama? Blizankinja br.1. sjeda na pod. I ajmo, cure, na eks, za ljubav, za zdravlje, za pare, za naša druženja, za mir u svijetu i srcima, za prave duše među kojima smo i mi, opa, opa, opa, živjeli, živjeli, živjeli… Zdravice su sve kreativnije što se više bližimo kraju borovnice. E, pa nećemo sad valjda stati. Dobro je, prolila sam se po suknji, ništa mi nije palo po kauču. Ljuljaju nam se čašice u rukama i mi s njima.
partypartypartypartypartypartypartypartyparty
Ima naš dragi domaćin-dečko od blizanke br.2 orahovaču od mužićeve babe, pa davaj amo, vidiš da pijemo obiteljske stvari. I sad se više ne nazdravlja ničemu. Grabimo tu bocu orahovače kako koja stigne, blizankinje se valjaju po podu, ja plešem, kumica i Zokica se grle. Raspašoj. Muški nas slikaju, smiju nam se, rugaju nam se, guštaju u našoj sramoti (ajd da se jednom i to dogodi) . I, opa, nema više orahovače. Oko pola jedan je. Govori blizanka br.1, jebote, ja imam ispit ujutro! Govori kumica, a ja raspravu. Ja šutim, muka mi je. Šta ćemo pit, šta ćemo pit? Whiski? Fuj, to uvozno smeće, pa nismo na to spale. Još smo s pola sata povaljale na podu, i pokupile krpice i krenule kući.

Imale smo vrlo besanu noć. Kod mene, a kažu cure ni kod njih nije bilo rigoleta, ali sna ni odmora isto tako. I kažem ja, kako je dobro bilo! Svi smo oduševljeni, mi žene smo se sjajno zabavile, muški su imali besplatnu predstavu, i osvježili smo ovaj tjedan na potpuno neočekivani način. A najljepše od svega je što se već tako dugo nismo ovako zabavile, nijedna od nas više ne pije, slabo izlazimo, ono životne spike i to. Pa smo se jučer podsjetile da smo još mlade, i da naše dobre duše i vedri duh nikad neće ostariti!
I da je Božina medica Z A K O N !!!!!!

komentiraj (14) * ispiši * #

moja seka...

ponedjeljak , 27.03.2006.

Moram pisati i o svojoj seki. A ne znam kako, kad mi je to kao da pišem sama o sebi, o pravoj sebi. Jer ona je kao neka druga ja, samo još kompleksnija.
Moram se prvo malo odmoriti. E, ljudi, od moje kumice dečko je strastveni sakupljač muzike, i ova podloga koju sad slušam dok prebirem po laptopu je taaako dobra. Samo kod mene postoji problem što ja muziku preozbiljno shvaćam, pratim riječi, ritam, glazbene elemente... To ne znači da kad perem suđe ne mogu plesuckati uz glasnu dance glazbu, već da mi nipošto ne može biti dosadno satima slušati isti cd i istinski uživati. Sad sviraju Chemical Brothers, funk soul brother. Ne znam da li itko može biti loše raspoložen dok sluša ovako nešto.
Samo izbjegavam pisati o svojoj seki... Circles...paše mi ova podloga...

Moja seka je lijepa na onaj rijedak način da se uopće ne mora šminkati da bi izgledala sjajno. Ima prekrasnu sjajnu i tamnu kosu, a ja svijetlu, pepeljastu i ne baš previše zahvalnu. Oduvijek smo bile takve, ona mala slatka cigančica, a ja neki žućo. Danas je nosila traperice i običnu zelenu dolčevitu, koja joj tako ističe velike plave oči da je izgledala gotovo sablasno. Nekad znam pomisliti da li tako i ja ljude plašim svojim pogledom. Danas mi je šefica rekla da sam ja kao iz one pjesme (kultura joj nije baš jača strana), gdje se netko stalno čudi i gleda zvijezde. Ha, pa meni to uopće nije uvreda, kao naivna sam, čuđenje sam u svijetu velikih odraslih ljudi koji se ne čude, ali rijetko kad i istinski raduju ičemu. Hvala lijepa na tom komplimentu, i hvala lijepa za život bez čuđenja.
Jednom je moja profesorica iz filozofije rekla (zapamtila sam to za cijeli život) LIJEPO JE ZAUVIJEK OSTATI DIJETE, ALI DO DJETETA TREBA ODRASTI. Može se reći da mi je to neka vrsta životnog mota. Takva je i moja seka, i još iskrenija od mene, jer ja sam izabrala kompromis od svog karaktera, ili možda baš usprkos svom karakteru pjesnika i čuđenja u svijetu. Jer ja sam izabrala zvanje kroz koje ću na svoj način moći činiti dobro, ali ona je išla direktno na humaniju stranu, naznačivši od samog početka svog lijepog života kakva osoba želi biti. Nekad me straši ta moja seka. Hoće li se moći snaći, hoće li joj biti dobro u životu, hoće li moći prestati razmišljati o svemu i jednostavno živjeti? Ja znam da hoće, ali nad njom uvijek strepim, jer ona je dio mene, najskriveniji dio mene, koji je tako jasan i lijep i zastrašujući. Malo sam zabrijala, ali tako je to, nas dvije smo povezane na čudan način, kao da smo blizanke, a nismo, kao da smo jedno, a na neki način i jesmo. Sve u svemu, ona je strašna. O svim njenim životnim uspjesima i pobjedama neću sad pisati, jer za tako mladi život ima ih ogromno puno. Iako je mlađa od mene, puno stvari u životu sam od nje naučila. Volim je više nego samu sebe, jer prema njoj nemam predrasuda, a prema samoj sebi sam stroga. Moja sekica ima moju bezuvjetnu ljubav koja će živjeti dok ja živim. I nijedna osoba na svijetu nema toliko kredita kod mene, da mi ne znam što napravi uvijek će me imati.
Dosta za sad, zabrazdila sam u vode od kojih bježim. Za ljude poput mene nije filozofiranje, previše nas to obuzme, treba nam realnosti. Ja ipak imam sreću što imam najboljeg muža na svijetu, jer uz njega sam naučila što znači živjeti punim plućima, bez neprekidnog analiziranja, povlačenja u samu sebe i predviđanja najgoreg. I moja sekica živi kao prava mala žena, izvan sumnji i strahova. A njoj je teže nego meni jer je iskrenija. I zato sam ja tu, da je čuvam. I da joj se divim.

komentiraj (2) * ispiši * #

PA SE TI BORI ZA SVOJA PRAVA

srijeda , 22.03.2006.

Odgovor svima koji na poslu žele više od plaće, koji se usude odgovoriti šefu kad je u krivu, koji žele raditi bolje, savjesnije i maštovitije.
Budite spremni na posljedice...
1)Postoji određeni postotak ljudi među kojima mi svi želimo biti, a pokazatelj je radnika koji su sposobni, ali bitnije od toga, imali su sreće da su te sposobnosti imali prilike iskazati, i to im se nije odbilo od glavu, već im je donijelo pravi poslovni uspjeh. To je američki san (kad će biti i hrvatski?)-raditi puno i dobro, a cijeni te se, i nagrađuje, i imaš super posao i baš si zadovoljan...I to sve bez hodanja po tuđim leševima, nego isključivo vlastitim zaslugama, i ajde, uz pomoć malo sreće. Ali to nužno zahtijeva i vantipsko ponašanje, ono nelicemjerno, nečmaralačko, DOBAR RAD U SKLADU SA SAVJESTI. Imala sam sreću raditi kratko vrijeme na mjestu gdje sam bila cijenjena, gdje sam mogla napredovati, plaća je bila super. E, to su uvjeti u kojima pravi radnici daju svoj maksimum. Za većinu nas ti određeni uvjeti su san o svom poslu, o tome da budeš sam svoj gazda. Eto, i ja sam napustila taj dobar posao kako bi se školovala za budući samostalni, i nadam se ne pregorak kruh.
2)Druga varijanta je realnija, a to je, pokažeš li svoju volju, entuzijazam, trunčicu pravog, vedrog ljudskog karaktera, bit ćeš pokopan. Jer treba šutiti i raditi . A ono što najviše boli poslodavce su ta prokleta ljudska prava... U sklopu s pravom na pauzu, godišnji, prekovremene, ajme, pa tako se ne može raditi. Pa većina radnika, "na sreću" i ne radi tako.
Eto, ja spadam među one nadobudne, valjda je to što sam još mlada, pa vjerujem u ljude i u bolje sutra... I, da je ogovaram svoju šeficu, ali isto tako sam u više navrata lijepo i razgovarala s njom u svezi nekih prava koja ja kao njezin radnik imam, i cijenim je jer od nje svaki dan učim. Lijepo sam je pitala, zašto mi ne daje lovu za prijevoz kad je to propisano kolektivnim ugovorom? I žena se raspitala, i pristala na to. Naravno, 100 drugih stvari mi je onemogućeno, ali ja imam sreće. Radim za egomanijaka, ali za poštenog egomanijaka. Ali moja prijateljica Želimira ne. Eto, u ponedjeljak je dobila otkaz. Bila je vježbenik, kao i ja. Razlog? Upustila se sa šeficom u raspravu oko toga što nekad zna otići na kavu. Jer da šta ona ima ići na kave, nije ona plaćena da ide po gradu, bla, bla. Napomena: Želimira je zaista vrijedna, i u zadnjih 6 mjeseci je valjda sve skupa 10 puta bila na kavi, tj. pauzi na koju navodno ima pravo po zakonu. I kaže ona šefici, pa nije da sam tražila da svaki dan idem na pauzu, na što imam pravo po zakonu, samo jednom u tjedan dana, ako nemam gužvu da popijem kavu s kolegama u bircu odmah do suda. Kaže njoj šefica da se radi o evidentnom neslaganju karaktera, i nek pokupi svoje krpice i napusti ured... Istina je ta da se Želimira usudila kontrirati šefici, i to joj nije bio prvi put. Ali ironija je u tome što se radi o dvije pravnice?!!?? I ako čak ni pravnici neće štititi svoja prava, kako će se onda boriti za tuđa prava? U tom smislu se ni ja ne dam, nekad baš progutam govno, ali preko određene granice NE IDEM. I molim Boga da me život ne natjera da moram.

Jer budimo realni. Zašto se tako ljubomorno čuvaju radna mjesta? Zašto privatnici izrabljuju svoje djelatnike, a u državnim firmama stari radnici nove dočekuju na nož i podmeću im? Zato jer ima toliko jadnih očajnih ljudi s kreditima, djecom koju treba prehranjivati, i ti očajni ljudi postaju sretni čim imaju bilo kakav posao. Rade za 2.000,00 kuna u pekari 10 sati dnevno, i subotom i nedjeljom. Super je jer se radi...

I sad se postavlja pitanje: da li mi nadobudni koji se zalažemo za prava čovjeka i radnika trebamo učiti od njih ili oni očajni koji pristaju na od nas? Trebamo li pokupiti dio skromnosti i zahvalnosti što uopće radimo od onih kojima je imati posao kao dobiti na lutriji. I to svaki dan. Jer dugo sam živjela u uvjerenju da me fakultet koji imam dijeli od tog očaja, i to trajno, da mi se ne može dogoditi da nemam posla, kruha, ni igara. Ali sam se zajebala. Eno ti mog tetka u Županji. Diplomirani inženjer. Imao je sjajnu karijeru do rata. Pa je godinama bio bez posla. Sad radi kod privatnika kao komercijalist, loše mu je, ali svjestan je svojih godina i zaista je sretan što radi.

Ne znam...Žalosno je što je posla premalo za one koje žele raditi. Žalosno je što su radna mjesta nesigurna i teško je planirati budućnost. Žalosno je što smo se mi ljudi pretvorili u životinje i sami sebi otežavamo život i bojimo se bilo što reći, učiniti, promijeniti. Ja bi da nam svima bude bolje. Pa zato krećem od sebe i živim realno, ali ne dam na sebe, svoju kućicu, svoju slobodicu, a bome ni na svoja prava. Pa po cijenu otkaza, tužbe, preseljenja ili šikaniranja. Zasad mi uspijeva, bit će da je to zato što sam ipak pristojna, jer kad pristojno tražiš što je tvoje, prije ćeš to dobit nego bezobrazlukom. Ne znam... Ali znam da me sve to smeta. Valjda će biti bolje. Kao idemo u Europu. Ajde. ŽIVI BILI PA VIDJELI!

komentiraj (6) * ispiši * #

muško-ženski moza(i)k

petak , 17.03.2006.

Uvijek sam bila fascinirana muško-ženskim odnosima. Odrasla sam uz roditelje koji su valjda najskladniji par koji sam ikad upoznala. Moja sekica i ja, dvije ultra živahne curice, no big or any brother. Ali nekako sam uvijek imala puno muških prijatelja. Baš onako pravih, kao što sam s curama bila bliska, tako sam imala i svoje prijatelje. I dan danas mi cure imamo svog muškog heteroseksualnog prijatelja Zlatka koji se nalazi s nama kad samo mi cure idemo van. Kad sam imala djevojačku, htjela sam ga zvati, ali je radije išao na momačku, u nadi da će vidjet meso bolje od raspojasanih muških stomačina i znojnih vratova (kažu da je tako bilo).

Moj mužić je ono, pravi muškarac, daleko od metro, osjećajnih, poetskih, posh muškića kakvi su danas u modi. Ja sam pak prava ženica, osjetljiva, tradicionalna, romantična. I pitam se nekad, kako se mi slažemo? Dobro? Najbolje što muškarac i žena mogu jer živimo u skladu s našim sličnostima i razlikama?
Da ne spominjemo da mužić ima dalmatinske nervozne gene koji dolaze do punog izražaja svaki put kad se posvađamo, i, naravno da ih ja onda proklinjem. I on proklinje moje slavonsko-bosanske gene, i tvrdoglavost koju ponosno nosim kao znak raspoznavanja svakog pravog Posavca.
Ali pogledam li malo dublje od vanjskih znakova raspoznavanja, vidim one karakteristike u ljudima zbog kojih neke ljude naprosto obožavam, a druge u svojoj savršenosti i površnosti ne mogu niti želim cijeniti. Evo, mom mužiću je obitelj na prvom mjestu, sreća u domu je ispred svega. I, da on me zna zanemariti zbog tržišta dionica, Playstationa, Interneta ili druge ovisnosti koja ga kači taj tjedan, ali ide spavati kad i ja, jer ne želi da usnem bez njegovog zagrljaja. I, da on ne koristi Labello i mrzi poeziju, ali subotom mi usiše stan. I, da kad ide na službeni put, iskoristi ga i za zabavu i opijanje s kolegama, ali me svejedno zove svaki dan i nije ga sram pred svima reći da mu nedostajem. I, da, kad sam htjela uz njegovo prezime zadržati i svoje, rekao je da više nikad neću moć ići u Dalmaciju, jer da ga je sramota ljudi, ali pred matičarem je na moju šutnju koje ću prezime uzeti, sam rekao, zadržat će svoje. I, da on želi da mu rodim troje djece, ali želi ostati s njima doma i odgajati ih, a ja nek mlatim pare za život. I, da on me zna i opsovati, ali mi svaki dan kaže da me voli.
A ja? Romantična tradicionalna ženica? Pa kad muž ide na službeni put, pozovem cure na ludi vikend prežderavanja, tračanja i smijanja, pričanja o sexu i lokanja medice, votke i pive, a mužu kao putni savjet kažem nek bude dobar u oficijelnom dijelu, a navečer nek se zabavi, pa me zato on još više voli. I baš želim uspješnu karijeru, ali ipak uz poslovne planove radim i na majčinstvu. I ne zanemarujem svoje cure, i naša blaženstva uz kavicu i izloge, ali pazim da mužić ima doma ručak. I uopće nisam cool, ljubomorna sam i uvijek željna pažnje, ali sam toliko svestrana da nemam priliku nikoga gnjaviti zbog toga. I nije me sram što većinu subota navečer kupim robu sa štrika, i odleđujem kokicu za nedjeljni ručak, dok neke moje prijateljice i dalje izlaze i provode se. I super mi je u našem stanu s najljepšim pogledom na more, koji s ponosom čistim i uređujem, makar većina naših prijatelja ima spremačicu. Ali ja sam svom mužu baš seksi kad se razgolitim jer sam se uspuhala od brisanja prašine, a to ne bi prepustila spremačici za sva ljenčarenja. I tako dalje, i tako dalje…
Krenem li samo od sebe, i od najbližih ljudi, uviđam kompleksnost svakog čovjeka, svakog odnosa, a osobito muško-ženskog. I ta različitost je prevelika da bih ju ja mogla opisati svojim skromnim riječima. Ali osjećam je, i živim svjesna te različitosti, pa me muški vole, i ja volim njih. Jer ne voljeti sve muške, znači ne voljeti svog tatu, brata, dečka, sina. To je živi kretenizam. Još je stupidnije vjerovanje da su sve žene kurve, ili bar sponzoruše, jer to znači posrati se na osobu koja te rodila, i pokazati nezavidnu razinu primitivizma i rasizma potenciranog vlastitom frustracijom, nejebicom i nesigurnošću.
Znam da su muški takvi kakvi su, prde, smrde, ne peru se, ne iznose smeće (to me podsjeća na novu genijalnu pjesmu od Ede Maajke, tko god je pažljivo slušao riječi, zna o čemu pričam), zapale se kao šibice pa bi se tukli, ratovali, dokazivali tko je jači Mercedesima, mobitelima, šakama i parama, a opet su jednostavni su do te mjere da me nekada podsjećaju na orangutane (piva od litre, razogračene oči pred televizorom, češkanje prepona i glave), ali mi žene smo pak naporne i drugima i same sebi i naše paranoje stvarno i nisu za drugo nego za poludit skupa s njima, stalno prigovaramo, žalimo se, hoćemo uvijek više i bolje, nikad nismo dovoljno mršave, nemamo dovoljno cipela, volumena kose, limita na kartici, ali zato uvijek imamo previše kila, godina, bora, celulita, tračeva, gluposti i sranja. I sve ovo govorim za većinu muškaraca i žena, nikako ne sve. Znam ja da u obje rase ima cool primjeraka, ali ja ne pripadam među takve, pa govorim u ime tradicionalnih, ali svemogućih žena, i muškaraca nemetroseksualaca, ali dovoljno modernih da čitaju Men's Health i vjeruju da je zdrava hrana ulaganje u zdravlje, a ne izraz slabića i papučara.

Jer istina je da su žene s Venere, a muškarci s Marsa, ali svi skupa živimo na planetu Zemlji, i bit će nam tako dobro ili loše kako si to sami napravimo.

komentiraj (5) * ispiši * #

…u zdrav mozak...

srijeda , 15.03.2006.


Upravo sam se vratila iz dvominutne šetnje. A šetnja je bila prisilne naravi, išla sam kopirati ČETIRI stranice priloga za neku tužbu. Naravno da mi imamo kopirku u uredu, ali ja nisam mogla kopirati te ČETIRI stranice zato jer sam ih već kopirala, ali pogrešno. Bile su mi stranke, žurilo mi se, i krvio sam iskopirala ČETIRI stranice. Bio mi je bed, pa kažem šefki- bed mi je, krivo sam kopirala, ako treba otići ću ispravno kopirati na svoj račun.. Kaže šefka, i može ti bit bed jer mi trošiš tintu, a znaš kako je skupa, odi sad lijepo van ureda i kopiraj negdje na svoj račun….
I što sam ja trebala reći, nek mi netko pametan kaže?
a) Neću dignuti novac, ti mi moraš dati?
b) Nije fer da ja moram davati još i novac, kad već puno svaki dan poslije posla svoje
slobodno vrijeme trošim na glupu poštu.
c) OK.

I nije meni stvarno do te dvije kune, nego do ono malo dostojanstva što si umišljam da ga imam u njenim očima. Postavljam si pitanje, kako osoba koja nije loša može biti toliko sebična, škrta, i općenito apatična? Rekao bi moj mužić da je to zato što nju od svega najviše vuče lova. I sve više sam uvjerena da ima pravo. Evo još jednog primjera. Odem poslati tu tužbu na poštu, pita me šefka jel imam love za poštarinu. Kažem, nemam, nisi mi dala. Kaže ona da nek ja dignem novac na bankomatu pa nek sama platim jer da ona ima samo 100 kuna, pa da mi neće valjda dati zadnjih 100 kuna, nek ja platim, a ona će mi dati kasnije. I opet nije problem, ali najgore od svega je što kad se taj minus poveća, pa joj ja kažem da mi duguje 80-ak kuna, onda je čuđenje, da gdje sam ja potrošila taj novac, pa analiziranje svakog pojedinog slanja, da je ne bi slučajno zakinula za 20 lipa.

Naravno da sam ja rekla OK. Ali u sebi mislim da nije u redu što se tako ponaša prema meni koja sam joj stvarno dobra, poslušna, marljiva, vedra, brza, pouzdana. Imam ja i mane na poslu. Npr. znam biti preosjetljiva na neke ljudske probleme koje i trebala gledati samo ako posao. Ili ako se dere na mene, ne znam to prešutjeti, već kažem-ne deri se na mene, što joj samo još više digne živac. Ili zato što imam slobodno vrijeme i dragocjeno mi je, i ne skrivam to, a ona nigdje ne ide, pa sam joj ja nenormalna. Žao mi je da sam tako frustrirana, da nemam priliku ubijati se na poslu gdje će to imati smisla, žao mi je što sam ambiciozna i želim biti dobra i u poslu, što puno očekujem i od sebe i od drugih, a najviše od svega mi je žao što sam došla raditi za nju. Drago mi je da imam šeficu koja se istresa na mene, jer to znači da radim, da mi ide staž, da primam plaću, da ulažem u svoju budućnost.

I, eto, nema tu traga mobingu. Moja šefka je dobra žena, pristojna, nema se tu šta reć. Ono što ja doživljavam je još gore, radi se o dobrom starom jebanju u zdrav mozak. Jer ako ona dođe raditi tek u 4, pa kaže, ajmo raditi, i onda se čudi što sam loše volje, kako to drugačije nazvati. I, da, nije ona radila, bila na sudu, sa strankama, ili slično, pa da je zato došla u 4. Bila gospođa u Trstu. I onda hajmo radit.
A, jesi gladna, sigurno jesi jer danas, kao ni inače nisi bila na marendi? A, donijela sam ti iz Trsta hulahopke, sitnica je, ali pošto si na minimalcu znam da će ti dobro doći? A, super da si cijeli dan primala stranke, i napisala dvije teške žalbe, pa ih ja mogu samo potpisati?
Sanjam, i neću nikad prestati sanjati, i neću nikad prestati biti dobra osoba, i neću nikad postati apatična.

Jer ako silovatelj kojeg mi branimo, donese čokoladu i vino, reći ću mu hvala, uzeti ću poklon da se šefka ne uvrijedi i prvom prilikom dati to siromašnima koji čokoladu nisu vidjeli mjesecima. Upravo to sam i napravila. Čak i ako on nije silovatelj, loša je osoba, a ja takvu energiju ne želim. Šefka nema problema s poklonima, uzima sve vrijednosti koje joj se daju, bez obzira na to od kakvog to ljigavca dolazi. Možda je ona u pravu, a ja sam najobičnija glupača? Jer čim je on otišao, pomolila sam se u sebi Bogu, da me čuva, jer sam ja pravo izabrala iz svog najiskrenijeg altruizma, a nalazim se u situaciji da na samom početku točno znam što ne želim biti kad „NARASTEM“, a što želim biti, enigma je koju će otkriti vrijeme i moja težnja da ostanem čovjek, ma što god radila.

komentiraj (8) * ispiši * #

narodna mudrost 1.

ponedjeljak , 13.03.2006.

Danas sam baš razmišljala o onim trenucima u životu koji savršeno odgovaraju starim narodnim poslovicama. I došla sam do zaključka da su neke ful istinite, a neke valjda nikad nisu primjenjive, a ako jesu, jadna smo mi rasa! Jer jao si ga svima nama ako je točna ona TKO SE TUČE, TAJ SE VOLI… Baš insatiable piše o tome u jednom postu, ljudi moji, zgrozila sam se nad činjenicom da neki praljudi još vjeruju u to da je batina iz raja izašla, a djecu ako ne tučeš, bit će goropadna i najbolje to batinama utuć do pravog odgoja. Ok, možda malo pretjerujem, ali za mene NEMA isprike onaj koji digne ruku na dijete. Neću ni pisati o tome, jer onaj koji ne vidi ispravnost nenasilja nad djecom u bilo obliku, neće sigurno biti prosvijetljen mojim postom o moralnosti i razumijevanju.
Sljedeća netočna poslovica je ona SAMO JEDNOM SE LJUBI. Ma, nemoj. Jer kao da, možeš ti voljeti više puta, ali samo jednom je ono pravo. A tim se slažem, ali to je tako beživotno, jer šta sad, nađeš pravu sreću i sve uspomene koje si stekao se trebaju istopiti i nestati u moru te nove savršene ljubavi? Na kraju svih priča uspomene su jedino što ostaje, što vrijedi, i zbog toga svaki dan treba živjeti dobro. Što me vodi do moje poslovice, nije neka narodna mudrost, ali mene fino vodi kroz život: UVIJEK BUDI OSOBA KAKVA ŽELIŠ BITI. Jer da, imaš izbor. Biti nervozan, dobar, ljut, sretan… Ma što god mi mislili o tome, sva ta raspoloženja nam nitko nije nametnuo, već smo ih mi sami izabrali. Normalno da u situaciji kad ti netko umre, prirodno budeš tužan, ali neki ljudi čak i onda ostaju dostojanstveni i ponosni, dok drugi sebe stavljaju na teret drugima u nemogućnosti živjeti s gubitkom drage im osobe. Preteške teme… o kojima ću još pisati…
Ali vraćam se na ljubav. Jer točna je ona: IT'S BETTER TO HAVE LOVE AND LOST, THEN NEVER TO HAVE LOVED AT ALL. Znam da mi Hrvati imamo puno sličnih lijepih poslovica, ali ova je baš dobro sjela. Jer tek kad nađeš istinsku sreću u ljubavi, ma kako ona kratka ili vječna bila, možeš znati kako je to kad gledaš neki romantični film i misliš: Evo, ovo što sad glavni lik radi, baš tako je i meni kad meni moj dragi/a priđe, poljubi me, zagrli me, kad se šetamo/vimo itd, itd. Svi koji su ikad bili tako zaljubljeni, znaju o čemu pričam… Da s ljubavlju dobivaš slobodu, a s gubitkom ljubavi ne gubiš slobodu, već širiš dušu na dotad nezamislive načine, a sve u procesu odrastanja prema boljem životu. Hoću reći, lijepo je voljeti. Točka. Bolje je sretno voljeti. Ali to treba zaslužiti… Kako? E, to ne znam. Tu možda ipak igra fortuna…I zato drži se bbs, i svi ostali koji pate u ljubavi. Bit će bolje.
I za kraj, ne zaboravite: Pa došli danci nevolja i muke, pa teko s čela krvav tebi znoj, ti stisni pamet, upri zdrave ruku I BUDI SVOJ (A. Šenoa).

komentiraj (1) * ispiši * #

smotana ko sajla

petak , 10.03.2006.

Jučer sam pala!!! Ne na ispitu, nego na ulici, ispružila sam se kao da sam se odlučila odmoriti baš nasred prljavog pločnika. Ali ne, ne mogu ja ni pasti bez spektakla. Bio je pljusak, po mojoj procjeni, jakosti 3, znači da ti bez kišobrana smoči kosu za tri sekunde. Ali ja sam imala kišobran, i torbu, i aktovku, i pričala sam na mobitel. I imala sam BIJELI KAPUT, i kako sam sa svim tim stvarima trčala što dalje od posla (jer bio je kraj radnog vremena,) prosklizala sam kao da nemam nove čizme, koje bi me trebale čuvati od kiše i njenih posljedica. I sjednem ja nasred pločnika, ali kako sam se rasula na nizbrdici, lijepo sam nastavila kliziti, s koljenom i guzicom kupeći kišu svojim lijepim kaputom. Guzica nije nastradala, ali koljeno je onako dječje izgrebano do krvi. I klizim ja, kad evo ti lika u autu, na cesti pored mene, zaustavlja se, diže ručnu, izlazi van, i hita mi herojski u pomoć. Iza njega kolona auta, psuju i njega i mene, a ni ja nisam baš oduševljena da me netko ide spašavat u mojoj sramoti, iako svaka mu čast, mislio čovjek, eno ženska nogu slomila, treba joj zvat hitnu. I kako sam svog heroja i sebe uvjerila da mi nije ništa, promet se nastavio, a ja krenula veselo (moš mislit) dalje, razmišljajući o sljedećem: Zašto sam ja tako smotana? Barem jednom tjedno drmnem se nogom od stol, vrata, ili slično što mi se nađe na putu. Stvari mi ispadaju iz ruke, papiri mi lete kao da imam uragan koji mi puše iz nosa. Aktovka mi je danas ispala iz ruke, ispadaju mi ključevi, ako ful ne pazim kava mi obavezno zagori…Itd, itd. Rekao bi moj mužić da je to zato što ne pazim, ali došla sam do pravog razloga-previše mislim o svemu, pa se ne koncentriram na dovoljno na jednostavne radnje, kao npr. hodanje. Jučer sam trčala da ne zakasnim nać se s curama. I uvijek je neka dubioza u pitanju. Odlučila sam paziti, misliti na jednom kolosijeku, pa se možda sačuvam modrica, neugodnosti i osjećaja da sam mala smotana curica… pa-pa.

komentiraj (2) * ispiši * #

DAN ŽENA

srijeda , 08.03.2006.

Jutros sam veselim korakom krenula na posao, jer sam čvrsto odlučila da mi je ustvari dobro, i da ću baš puno i naporno raditi, da budem što bolja radnica, vježbenica, jednog dana neki odvjetničić ili što god. Koračamo mužić i ja s parkinga na posao, jutros laganini, ne kasnimo, kum je s nama, muški baljezgaju o nogometu, dionicama, kriminalu, ja šutim, mislim o krafni. I to zato jer me mužić pitao kad ću krenut na aerobik (čitaj: moraš smršaviti). A ja hoću, i to već danas, zbog sebe, a ne zbog nabujalog stomačine i pozamašnijih sisa. Uglavnom, koračamo mi, kad eto još jednog muževog frenda, skupa hodamo kao Smogovci na putu do šljake. Kaže kum, ja sam jutros svojoj ženi čestitao Dan žena. Kaže drugi frend, pa, Aniso, sretan ti Dan žena. Kažem ja, hvala, momci. Kaže mužić, ničim izazvan, bar s moje strane, jebo vas 8. mart, još mi i to treba, prvo Valentinovo, sad ovaj k... Kakav je mene smijeh ulovio... Mirno sam rekla, nemoj ti zaboraviti čestitati mi godišnjice, Božić i te stvari, a za danas se ne brini, jer se slavi pobuna žena za pravom glasa, a ja to svoje pravo itekako koristim. Lijepo sam to mudro riješila...
Dođem na posao, šefke eto u 10 stiže nadrkana, isposrala me tako da sam zaboravila sve svoje entuzijazme, skoro smo se posvađale, jer da šta sam tako ambiciozna, nek šutim, proučavam te zakone, jer sam ja još uvijek student (?????), bla bla bla. A šta ću kad bi ja htjela raditi kao pravi vježbenik, ono učiti posao, biti iskorištena, i ne osjećati se ovako prazno na poslu. BIT ĆE BOLJE!

I za utjehu, stiže mi mail od mužića koji prenosim u cijelosti:

Drugarice Aniso!

Primi drugarske čestitke povodom 8. marta - međunarodnog dana svih naših drugarica
žena. Ovaj dan za sve nas simbolizira ustanak žena protiv kapitalističkog
izrabljivanja kojem su izložene od strane muških kapitalističkih svinja.

S nadom i vjerom u bolju i svijetliju budućnost drugarica žena u socijalističkoj zori
koja samo što nije svanula šaljem ti drugarske poljubce.

Smrt fašizmu, poljubci Aniso!

Drug mužić.

I sad ne znam dal da se smijem ili šta? Pošto znam da mi je mužić ispod macho spike najveća dobrica, valjda je ovo ok.

Nepokolebana tuđim potkopavanjima, idem raditi, učiti, sanjati o boljem sutra. I nadati se da će doći dan kad će bolje sutra biti bolje danas.

ŠTA VI MISLITE, DOK (AKO) ČITATE MOJE MALO CARSTVO?

komentiraj (2) * ispiši * #

nekad bilo, sad se spominjalo

28.02.2006., utorak
virozni dan

Ipak moram reći istinu. A istina je da je moja šefka u petak došla u 4, s ručka itd. ALI me pogledala, i vidjela mene nad spisima i zakonima, i pita šta sam tako nevesela. Kažem ja njoj, ma ništa, šutim, radim, nisam s nikim pričala već satima, pa sam malo asocijalna. I pogleda mene šefka i kaže AJDE TI LIJEPO KUĆI!!!! Aha, kako ja pravu šefku imam. Ponekad. Jer npr. danas, imam temperaturu, zna da mi je loše, ali to je nije spriječilo da me naganja da trčim po gradu i raznosim joj račune. I sad cmoljim po uredu, ne mogu se pomaknuti, možda čak i odem doma. I po tisućiti put dolazim do istog zaključka, ima dobrih dana i loših, ali sve u svemu dobro mi je. Ako to kažem danas kad stvarno grizem, onda je valjda istina.

A što se tiče moje viroze, vjerojatno bi pomoglo da nisam cijelu nedjelju bila vani, i pila i jela svašta, i plesala, a znala sam da mi nije najbolje. I sad si za inat kažem, sad pati, ako si u nedjelju mogla bit onako živahna, izvoli izdržat do petka i budi živahna i na poslu. A moj mužić umjesto da me potjera kući u nedjelju, iskoristio priliku, još me nagovarao da ostanemo i po noći vani. E, to baš nisam mogla. I dođemo mi oko 9 navečer u stan, mjerim temperaturu, ona je naravno preko 37, i stvarno se osjećam usrano. I kažem mužiću, daj me drugi put pazi malo bolje, znaš da ja nemam granica, trebao si nas prije odvest doma. Kaže on: “Ja ti nisam ništa kriv, možeš se sama za sebe brinuti.“ BUA, baš me to zabolilo, jer ja sam njegova mala beba i obećao mi je da će se brinuti za mene. Ajde, skuhao mi je čaj, i pokrio me s dekicom. Kažem ja njemu: ???Oćeš ti tako i našoj djeci sve puštat?“ Da naravno, nek se djeca igraju. I već vidim da ću ja bit ona zločesta mama, koja govori nemoj ovo, nemoj ono, a tata će biti cool, on će im biti frend, a ja neka strašna naci mama!!! Ionako mi mužić govori da mu stalno prigovaram, što je istina, ali jače je od mene, poludim kad smoči cijelu kupaonu, mrvi po kuhinji, skuplja prljave čarape ispod kreveta, a o plinskim problemima neću ni govorit. J..ga, ne bi svog mužića nizašto na svijetu mijenjala… Bit će on najbolji tata na svijetu, na tragu Bože legende.

Prisjećam se jedne zgode iz svog djetinjstva, i kakav je moj tata bio, sve mi je dao, bio je totalno cool, a i danas je legenda. Izuzev puberteta kad je bio strašno strog i nitko mi se nije smio ni približit. Uglavnom, imala sam oko 3 godine, šetamo Božo i ja, gazim ja po nekoj travuljagi i vidim koprivu. Pitam tatu: ???Što je to?“ Kaže Božo: ???Ne to dirati, to je kopriva, peče ako je diraš!“ A-ha, moš mislit da peče, misli mala mudrica. ???Što je to“, gnjavim ja mali filozof i dalje. ???Kopriva, peče ako je diraš, ne valja to, radi pec pec.“ Jesam ja mala, ali nisam glupa, ne može cvijeće raditi pec pec. I pitam: ???Što je to?“ Kaže meni Božo: ???Cvijeće, uzmi ga i uberi mami“. Znala sam, ti ćeš mani srati, krećem ja ubrati mami tu koprivu, berem je, nište mi nije, ali nešto me pecka, ajme, peče, boli, MAMA!!!!! Urlala sam neprekidno do kuće, mama je bila užasno ljuta na tatu, kako je to mogao napraviti njihovoj maloj curici. Ali zapamtila sam taj dan, i uvijek kroz život moj tata je bio iskren, nikad mi nije srao, muljao, naučio me životu bolje od svih očeva na ovom svijetu. A u kombinaciji s njegovim ogromnim srcem, to mu je priskrbilo moje obožavanje dokle god postojim. A moj mužić ga isto obožava, osnovao je Božo fan club, za obožavatelje Bože, najveselijeg, najpozitivnijeg i totalno neiskvarenog slavonskog Riječanina. Mama je priča za sebe, brižna ženica anđeoske vrste. Život je lijep.

Odo sad radit, da mi što prije dođe vrijeme za ići kući, dekica, čajić, i mužić koji mi je uvijek na raspolaganju da mu prigovaram pa da se onda zbog toga posvađamo… A i u glavi mi je malo bolje, Voltaren je majka.

- 10:18 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Bok. Hvala ti na posjeti. Kao prvo, što se tiče tvog posta...sviđa mi se kako si to lijepo opisala. I drago mi je zbog tebe...što imaš lijepe uspomene na djetinjstvo. Naravno, i to što imaš podršku u svojim roditeljima. Ujedno ti se puno zahvaljujem na tvom prekrasnom komentaru kod mene na blogu. Naglasila si nešto vrlo važno...što me se dojmilo..u vezi svojih prijateljica, jer upravo i ja sam imala sličnu situaciju doma. Pa znam što to znači..i koliko je to teško. No, ja uz pomoć svog supruga, prijatelja...i svoje volje i želje da uspijem u životu...uspjela sam to skoro sve prevldadati. Zaista ti hvala na tako poučnom komentaru. Pusica i topli pozdrav. Cmokkkk. (teuta 28.02.2006. 11:36)

Čuj, ti si me nadahnula, možda ja ovih dana više razmišljam o tome, pa si me baš pogodila u žicu... Jer kod mojih prijateljica-sestara me najviše boli kad osjetim da se ponašaju kao da ne zaslužuju nešto dobro, a kad im se nešto lijepo dogodi, opravdavaju se, kao da nisu zaslužile... I baš zbog torture koju su proživjele moraju imati fenomenalan život kako bi sve nadoknadile... Ja se miješam u njihov život, ali znamo se već 18 godina, kao sestre smo, a dobre namjere su važnije od pristojnosti. Hvala ti, Teuta... (aniso 28.02.2006. 12:11)

Pozdrav od mene. Zanimljiv post. (Galadlier 01.03.2006. 14:43)

24.02.2006., petak
vježbeničke frustracije

Ja ću poludit. Jesam li ja za to plaćena, istina bijedno, ali pošteno? Da čuvam ured…
A najgore od svega su sljedeće predrasude:

1.Svi pravnici su bogata napuhana mafija.

Srećem poznanika na jednoj od rijetkih marendi, i uspijeva mi je pokvarit: “Ti radiš kod odvjetnika, ajme, puna si para, kupi mi tenisice“. Ja odgovaram: ???Ma ja sam ti tek šegrt, još moram dosta odguliti dok ne postanem odvjetnik, ako to uopće i želim“, a u sebi mislim: Majmune jedan, j… te glupa, di si me našao zajebavat ovako isfrustiranu. On nastavlja: ???Da, ali koliko primaš sa strane?“ Ja odgovaram: ???3.000,00 kn na tekući račun, sa strane primam samo kile, znaš na guzicu i cice mi se lijepe.“ I smijem se jer mi je smiješno, a on govori: ???Eto, jesi se umislila, ja bi tebi kupio tenisice da imam tako puno para kao ti.??? Ja odgovaram: “Znaš šta, stari, ako ikad budem imala para da se ne moram brinuti, sjetit ću te se i obećajem ti tenisice koje kod hoćeš.“

2. Svi vježbenici rade po cijele dane, idu sami na sud, primaju stranke, uče posao da malte ne sutra mogu samostalno raditi.

Meni moja šefka zadatke daje na kapaljku, u svom radu sam samostalna kao Sanaderovi ministri, (dakle, nikako), a svaka inicijativa s moje strane, tipa složila sam poštu sama, ili napisala sam podnesak za koji je rok tek za dva dana dočekuje se riječima: nisi trebala i nemoj više. Bolje čitati zakon ili zjakati okolo nego pokazati zanimanje za konkretan posao koji radim. Meni je isto, trudila se ili ne, jer što god da radim, svede se na ovo: ja se samo vježbam. I štogod napravim, šefka neće uzeti u obzir, bar ne ozbiljno. Bože moj!!! Ne samo da učim manje od ostalih vježbenika, nego često imam dojam da sam zaposlena samo zato da joj povlađujem kad ogovara kolege, kad su svi muški zaljubljeni u nju jer tako je seksi ta moja šefka, moš si mislit. Evo naprimjer, moja je šefka upravo otišla na kavu, pa ručak, itd, i neka je, sama je svoja gazdarica, i moja gazdarica, ALI… Onda će se vratiti u 4, 5 puna energije, sita i navalit na posao, skupa sa mnom, umornom, pregladnjelom koja se nije mrdnula od posla. Nek se vidi tko je gazda, i onda ću ja morati sjediti, gledati u nju kako ona nešto piše, i to je to. Kako da joj objasnim da nikad ništa neću naučiti ako samo nju gledam kako radi. I da sam nakon osam sati rada umorna i da hoću ići doma, i da ću ostati do 10 navečer ako joj stvarno trebam, a ne da radim do 7 navečer JER JOJ NETKO MORA ODNIJETI PODNESKE NA POŠTU!!!! Najgore od svega je što ja spadam među one koji vole raditi, koji su još uvijek puni ideala i vjere u sebe i u druge ljude…Vjerujte, ljudi, kad već provodiš na radnom mjestu 10-ak sati svaki dan, bolje je raditi, učiti, spremati se za neku vlastitu budućnost, karijeru, sigurnost, neizvjesnost, šta već bude. Malo me izbedirala Erin Brokovich jučer, pa i ja bih htjela raditi, ok sam osoba, zašto ne mogu naći posao gdje će moje sposobnosti moći doći do izražaja? Možda bih i ja trebala prostačiti i oblačiti minice. I eto, ni to ne mogu, sramota me psovati u javnosti, a za usku odjeću sam sramežljiva jer sam malo buci buci, na tragu one Srpkinje Goge iz Ljubavi u zaleđu.

Lakše mi je ispucati se ovako, sad mogu normalno ići raditi, to jest ići si tražiti što ću raditi, jer se tješim s onom latinskom quidquid discis sibi discis-štogod učiš sebi učiš, a pomaže i ona socijalistička-sve to ide u rok službe.

Ljudi, imam ja materijala za knjigu napisati, i to crnohumorni triler.
Već su dva sata, štogod me čeka danas, sljedeća dva dana su samo moja, imam super planove i to je JUHU BAŠ DOBRO!


- 14:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #


23.02.2006., četvrtak
normal day


Tek je 12, a ja sam već umorna od posla. Možda mi fali željeza? Ne, ne, znam. Fali mi GODIŠNJI!!!
I tako ja jučer nakon 10 sati rada (čitaj 20% posla za koji sam plaćena, 80% vještina potrčkala) sjedim na predavanju, stručna stvar, 15 starčića pokušava pratiti ritam kaznenog prava koje u životu nisu radili. Moja šefka predaje, trudi se, ima primjere, a ja gledam ekipu, i usput slušam definicije-istraga, istražne radnje, iskazi… Minutu prije predavanja pored mene sjeda nonić od kojih 80-ak godina, pita me da koji je idiot odredio predavanje u 6 sati kad Janica vozi drugu vožnju? Kažem ja njemu: “Ne brinite, dobit ću ja SMS kako je Janica vozila.“ Vidim ja, zadovoljan je, smije se. I čavrljamo ja i nonić, kad počinje predavanje. Ja sjedim u prvom redu, tako da kao hostesa mogu dodavati primjere iz prakse slušačima predavanja, da mi šefka ispadne sva važna, jer ona eto ima vježbenika i asistenta. A vježbenik-ja, smješka se i klima glavom. Janica je četvrta, dobivam izvještaj, nono mi šapće, rekli bi Talijani da ima drvenu medalju. Ma super je Janica, tako jednostavna i neopterećena, a u svojoj snazi nenadmašna. Jer njena drvena medalja je potvrda hrabrosti, očekivanja i neponovljivog talenta i truda.
Začas je gotovo predavanje, VEĆ za sat vremena! Starčići žure prema šanku, al ih čeka prijevara, toče se samo sokići limunići. Kad eto ti mog nonića, Tomislav se zove, al kaže ja sam Tomislav drugi, a Tomislav prvi je onaj pred kolodvorom u Zagrebu. I nije mi baš smiješno to. Nastavlja nonić, jesam li udana, sretno ili ne, kako mi je na poslu, zašto ja radim, a ne rađam djecu, i da ljudi nemaju djecu jer gledaju TV, i da je tome kriva TV u boji jer kad je TV bio crno bijeli bilo je puno djece, pa što mislim o Tuđmanu i partizanima???? Hvala Bogu da me muž prilično nervozno čekao u autu, pa sam propustila nastavak partizansko-tuđmanovsko-hrvatsko-jugoslavenske prepirke. Ja tu baš i nemam šta reći. Nisam bila u ratu, mislim na 2. svjetski jer o njemu su pričali… I na izlazu, puf, naletim na svog starog svećenika. A čovjek je pravnik, pa je došao na predavanje kako bi bio u toku. I povuče me u stranu i pita me jeste još uvijek skupa? Jer on je oženio mene i mog mužića. Ja se smijem i govorim da, jesmo. Kaže on, šta ja znam, i on se smije. J…mu, uopće mi nije smiješno. Previše mi je dana, ulazim u auto, mužiću je isto smiješan svećenikov komentar… Kaže, legenda je. Jesam li ja potpuno izgubila smisao za humor? Ako sam ga ikad i imala s obzirom na to koliko sam sklona brinuti se oko svega, ali apsolutno svega.

I napokon sam doma!!! Malo poslije 9 navečer trpam suđe u mašinu, mužić večera puretinu koju sam mu ja super žena spremila virtuoznom brzinom i kvalitetom. Aaa, kaučić slatki. Na TV-utakmica Chelsea-Barca, u dilemi sam za kog navijam, al uživam u najboljoj sporednoj stvari na svijetu. I super mi je dan kad ga završavam uz topli zagrljaj, šarenu sliku s ekrana i spoznaju da još jedan naporni (da ne kažem usrani) dan prolazi i da je petak blizu.


- 11:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Pozdravček! Baš me razveselio tvoj komentar, a i uvijek mi je drago upoznati nekoga tko u neku ruku suosjeća sa mnom :) Znači nemam samo ja problema s ovom novom tehnologijom,a i starim dnevnicima... (Vječiti sanjar 23.02.2006. 16:17)



22.02.2006., srijeda
ustati na desnu nogu

Jutros sam se jedina ustala na desnu nogu i nije mi lako.
Muž me oprao prije tuša jer da zbog mog pretjeranog higijeniziranja (čitaj svakodnevnog tuširanja) kasnimo na posao. Al mu nisam dala gušta već sam čista, obučena, našminkana i nasmijana sjedila na šankiću, pijuckala kavicu, i podjebavala ga, kako sam ja spremna, a on je još nigdje, da ćemo opet zakasniti zbog njega… Čak se i nasmijao, ali mislim da sam iskoristila svoju kvotu kontriranja mužu za danas. A to je loše, jer dug je dan…
Onda izađemo na parkiralište pred zgradom, i kao na filmovima, u trenutku kad sam jednu nogu približavala pločniku, zaleti se auto i pošprica me iz najdublje i najprljavije lokve koja postoji u naselju. A u autu susjed, još spusti prozor i počne ćakulat, glupan jedan. A moj mužić, samo je dočekao tako nešto, to su bile salve smijeha: “Eto vidiš, nisi se trebala tuširati, sad si otuširana dva puta, ha-ha-ha.“ A susjed komentira: “Ajme, oprosti, toliko sam te smočio da ti se bradavice vide, kako su se ukrutile, ajme.“ E, sad se mužić prestao smijati, i ozbiljnim glasom rekao:“Pazi drugi put, smočio si mi ženu, da se to ne ponovi, jel važi?“ Ostatak nisam čula jer sam već bila u stanu i presvlačila se u manje blatnu kombinaciju.
I onda redom da ne nabrajam, na putu do posla smo pokupili jednu od najantipatičnijih osoba na svijetu, koju poznajem, a ja nikako da prestanem bit dobra u smislu, pa kiša je, jadnica, pokupit ćemo je da ne čeka autobus. Jer ta ženska čim otvori usta, dođe mi da plačem od muke, ima najpiskutaviji glas, za nju je nanny Fine Mariah Carey, a količina gluposti je nemjerljiva. I svaki put zamišljam kako se pravim da je nisam vidjela, i prolazim pored nje, ali ne, ja uvijek stanem, i patim. Licemjerno, ali jebiga. Pa mi fali kuna na parkingu, pa automat za kavu na poslu ne radi, a meni treba moja doza kofeina…
I sve su to, pizdarije, živa sam, zdrava, zadovoljna i nasmijana, ali promatram ljude oko sebe i vidim drugo, barem jutros. Svi mi imamo brige i probleme, ali frustracije koje nastanu prije 8 u žurbi spremanja za posao, na parkiralištima, u prometu, ljudima zavladaju na način da su neprijateljski raspoloženi prema svima. Pa svi su loše volje, smrknuti, kao da nikad nisu bili nasmijana djeca, a ja sam pozitivna kao neka budala i sama sebi idem na živce. Jer isto me sto stvari iživcira, ali to su sitnice, i baš mi je lijepo. Briga me za sve, idem se sad ubijat od posla, danas sam do navečer u uredu, suknja mi ne paše uz košulju, jer sam improvizirala da ne budem blatna, mužiću sam sad poslala slatku poruku da zna da je najbolji, kuma mi je bezrazložno nervozna, al je volim, pa ću je za marendu počastiti sladoledom od čokolade koji liječi sve rane, a i Sunce lagano krči svoj put pa je sve lakše.

I nekako mi sjeda, sistem mi se čisti od negativnih misli, uzima pozitiva svaki dio moga tkiva, negativne emocije, 103 porcije, izbacujem van, da sreća ima svoj stan… No sikiriki.

- 09:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

bitno je ustati..lako za nogu:) (malena_1309 22.02.2006. 10:10)

komentiraj (0) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>