nekad bilo, sad se spominjalo

28.02.2006., utorak
virozni dan

Ipak moram reći istinu. A istina je da je moja šefka u petak došla u 4, s ručka itd. ALI me pogledala, i vidjela mene nad spisima i zakonima, i pita šta sam tako nevesela. Kažem ja njoj, ma ništa, šutim, radim, nisam s nikim pričala već satima, pa sam malo asocijalna. I pogleda mene šefka i kaže AJDE TI LIJEPO KUĆI!!!! Aha, kako ja pravu šefku imam. Ponekad. Jer npr. danas, imam temperaturu, zna da mi je loše, ali to je nije spriječilo da me naganja da trčim po gradu i raznosim joj račune. I sad cmoljim po uredu, ne mogu se pomaknuti, možda čak i odem doma. I po tisućiti put dolazim do istog zaključka, ima dobrih dana i loših, ali sve u svemu dobro mi je. Ako to kažem danas kad stvarno grizem, onda je valjda istina.

A što se tiče moje viroze, vjerojatno bi pomoglo da nisam cijelu nedjelju bila vani, i pila i jela svašta, i plesala, a znala sam da mi nije najbolje. I sad si za inat kažem, sad pati, ako si u nedjelju mogla bit onako živahna, izvoli izdržat do petka i budi živahna i na poslu. A moj mužić umjesto da me potjera kući u nedjelju, iskoristio priliku, još me nagovarao da ostanemo i po noći vani. E, to baš nisam mogla. I dođemo mi oko 9 navečer u stan, mjerim temperaturu, ona je naravno preko 37, i stvarno se osjećam usrano. I kažem mužiću, daj me drugi put pazi malo bolje, znaš da ja nemam granica, trebao si nas prije odvest doma. Kaže on: “Ja ti nisam ništa kriv, možeš se sama za sebe brinuti.“ BUA, baš me to zabolilo, jer ja sam njegova mala beba i obećao mi je da će se brinuti za mene. Ajde, skuhao mi je čaj, i pokrio me s dekicom. Kažem ja njemu: ???Oćeš ti tako i našoj djeci sve puštat?“ Da naravno, nek se djeca igraju. I već vidim da ću ja bit ona zločesta mama, koja govori nemoj ovo, nemoj ono, a tata će biti cool, on će im biti frend, a ja neka strašna naci mama!!! Ionako mi mužić govori da mu stalno prigovaram, što je istina, ali jače je od mene, poludim kad smoči cijelu kupaonu, mrvi po kuhinji, skuplja prljave čarape ispod kreveta, a o plinskim problemima neću ni govorit. J..ga, ne bi svog mužića nizašto na svijetu mijenjala… Bit će on najbolji tata na svijetu, na tragu Bože legende.

Prisjećam se jedne zgode iz svog djetinjstva, i kakav je moj tata bio, sve mi je dao, bio je totalno cool, a i danas je legenda. Izuzev puberteta kad je bio strašno strog i nitko mi se nije smio ni približit. Uglavnom, imala sam oko 3 godine, šetamo Božo i ja, gazim ja po nekoj travuljagi i vidim koprivu. Pitam tatu: ???Što je to?“ Kaže Božo: ???Ne to dirati, to je kopriva, peče ako je diraš!“ A-ha, moš mislit da peče, misli mala mudrica. ???Što je to“, gnjavim ja mali filozof i dalje. ???Kopriva, peče ako je diraš, ne valja to, radi pec pec.“ Jesam ja mala, ali nisam glupa, ne može cvijeće raditi pec pec. I pitam: ???Što je to?“ Kaže meni Božo: ???Cvijeće, uzmi ga i uberi mami“. Znala sam, ti ćeš mani srati, krećem ja ubrati mami tu koprivu, berem je, nište mi nije, ali nešto me pecka, ajme, peče, boli, MAMA!!!!! Urlala sam neprekidno do kuće, mama je bila užasno ljuta na tatu, kako je to mogao napraviti njihovoj maloj curici. Ali zapamtila sam taj dan, i uvijek kroz život moj tata je bio iskren, nikad mi nije srao, muljao, naučio me životu bolje od svih očeva na ovom svijetu. A u kombinaciji s njegovim ogromnim srcem, to mu je priskrbilo moje obožavanje dokle god postojim. A moj mužić ga isto obožava, osnovao je Božo fan club, za obožavatelje Bože, najveselijeg, najpozitivnijeg i totalno neiskvarenog slavonskog Riječanina. Mama je priča za sebe, brižna ženica anđeoske vrste. Život je lijep.

Odo sad radit, da mi što prije dođe vrijeme za ići kući, dekica, čajić, i mužić koji mi je uvijek na raspolaganju da mu prigovaram pa da se onda zbog toga posvađamo… A i u glavi mi je malo bolje, Voltaren je majka.

- 10:18 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Bok. Hvala ti na posjeti. Kao prvo, što se tiče tvog posta...sviđa mi se kako si to lijepo opisala. I drago mi je zbog tebe...što imaš lijepe uspomene na djetinjstvo. Naravno, i to što imaš podršku u svojim roditeljima. Ujedno ti se puno zahvaljujem na tvom prekrasnom komentaru kod mene na blogu. Naglasila si nešto vrlo važno...što me se dojmilo..u vezi svojih prijateljica, jer upravo i ja sam imala sličnu situaciju doma. Pa znam što to znači..i koliko je to teško. No, ja uz pomoć svog supruga, prijatelja...i svoje volje i želje da uspijem u životu...uspjela sam to skoro sve prevldadati. Zaista ti hvala na tako poučnom komentaru. Pusica i topli pozdrav. Cmokkkk. (teuta 28.02.2006. 11:36)

Čuj, ti si me nadahnula, možda ja ovih dana više razmišljam o tome, pa si me baš pogodila u žicu... Jer kod mojih prijateljica-sestara me najviše boli kad osjetim da se ponašaju kao da ne zaslužuju nešto dobro, a kad im se nešto lijepo dogodi, opravdavaju se, kao da nisu zaslužile... I baš zbog torture koju su proživjele moraju imati fenomenalan život kako bi sve nadoknadile... Ja se miješam u njihov život, ali znamo se već 18 godina, kao sestre smo, a dobre namjere su važnije od pristojnosti. Hvala ti, Teuta... (aniso 28.02.2006. 12:11)

Pozdrav od mene. Zanimljiv post. (Galadlier 01.03.2006. 14:43)

24.02.2006., petak
vježbeničke frustracije

Ja ću poludit. Jesam li ja za to plaćena, istina bijedno, ali pošteno? Da čuvam ured…
A najgore od svega su sljedeće predrasude:

1.Svi pravnici su bogata napuhana mafija.

Srećem poznanika na jednoj od rijetkih marendi, i uspijeva mi je pokvarit: “Ti radiš kod odvjetnika, ajme, puna si para, kupi mi tenisice“. Ja odgovaram: ???Ma ja sam ti tek šegrt, još moram dosta odguliti dok ne postanem odvjetnik, ako to uopće i želim“, a u sebi mislim: Majmune jedan, j… te glupa, di si me našao zajebavat ovako isfrustiranu. On nastavlja: ???Da, ali koliko primaš sa strane?“ Ja odgovaram: ???3.000,00 kn na tekući račun, sa strane primam samo kile, znaš na guzicu i cice mi se lijepe.“ I smijem se jer mi je smiješno, a on govori: ???Eto, jesi se umislila, ja bi tebi kupio tenisice da imam tako puno para kao ti.??? Ja odgovaram: “Znaš šta, stari, ako ikad budem imala para da se ne moram brinuti, sjetit ću te se i obećajem ti tenisice koje kod hoćeš.“

2. Svi vježbenici rade po cijele dane, idu sami na sud, primaju stranke, uče posao da malte ne sutra mogu samostalno raditi.

Meni moja šefka zadatke daje na kapaljku, u svom radu sam samostalna kao Sanaderovi ministri, (dakle, nikako), a svaka inicijativa s moje strane, tipa složila sam poštu sama, ili napisala sam podnesak za koji je rok tek za dva dana dočekuje se riječima: nisi trebala i nemoj više. Bolje čitati zakon ili zjakati okolo nego pokazati zanimanje za konkretan posao koji radim. Meni je isto, trudila se ili ne, jer što god da radim, svede se na ovo: ja se samo vježbam. I štogod napravim, šefka neće uzeti u obzir, bar ne ozbiljno. Bože moj!!! Ne samo da učim manje od ostalih vježbenika, nego često imam dojam da sam zaposlena samo zato da joj povlađujem kad ogovara kolege, kad su svi muški zaljubljeni u nju jer tako je seksi ta moja šefka, moš si mislit. Evo naprimjer, moja je šefka upravo otišla na kavu, pa ručak, itd, i neka je, sama je svoja gazdarica, i moja gazdarica, ALI… Onda će se vratiti u 4, 5 puna energije, sita i navalit na posao, skupa sa mnom, umornom, pregladnjelom koja se nije mrdnula od posla. Nek se vidi tko je gazda, i onda ću ja morati sjediti, gledati u nju kako ona nešto piše, i to je to. Kako da joj objasnim da nikad ništa neću naučiti ako samo nju gledam kako radi. I da sam nakon osam sati rada umorna i da hoću ići doma, i da ću ostati do 10 navečer ako joj stvarno trebam, a ne da radim do 7 navečer JER JOJ NETKO MORA ODNIJETI PODNESKE NA POŠTU!!!! Najgore od svega je što ja spadam među one koji vole raditi, koji su još uvijek puni ideala i vjere u sebe i u druge ljude…Vjerujte, ljudi, kad već provodiš na radnom mjestu 10-ak sati svaki dan, bolje je raditi, učiti, spremati se za neku vlastitu budućnost, karijeru, sigurnost, neizvjesnost, šta već bude. Malo me izbedirala Erin Brokovich jučer, pa i ja bih htjela raditi, ok sam osoba, zašto ne mogu naći posao gdje će moje sposobnosti moći doći do izražaja? Možda bih i ja trebala prostačiti i oblačiti minice. I eto, ni to ne mogu, sramota me psovati u javnosti, a za usku odjeću sam sramežljiva jer sam malo buci buci, na tragu one Srpkinje Goge iz Ljubavi u zaleđu.

Lakše mi je ispucati se ovako, sad mogu normalno ići raditi, to jest ići si tražiti što ću raditi, jer se tješim s onom latinskom quidquid discis sibi discis-štogod učiš sebi učiš, a pomaže i ona socijalistička-sve to ide u rok službe.

Ljudi, imam ja materijala za knjigu napisati, i to crnohumorni triler.
Već su dva sata, štogod me čeka danas, sljedeća dva dana su samo moja, imam super planove i to je JUHU BAŠ DOBRO!


- 14:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #


23.02.2006., četvrtak
normal day


Tek je 12, a ja sam već umorna od posla. Možda mi fali željeza? Ne, ne, znam. Fali mi GODIŠNJI!!!
I tako ja jučer nakon 10 sati rada (čitaj 20% posla za koji sam plaćena, 80% vještina potrčkala) sjedim na predavanju, stručna stvar, 15 starčića pokušava pratiti ritam kaznenog prava koje u životu nisu radili. Moja šefka predaje, trudi se, ima primjere, a ja gledam ekipu, i usput slušam definicije-istraga, istražne radnje, iskazi… Minutu prije predavanja pored mene sjeda nonić od kojih 80-ak godina, pita me da koji je idiot odredio predavanje u 6 sati kad Janica vozi drugu vožnju? Kažem ja njemu: “Ne brinite, dobit ću ja SMS kako je Janica vozila.“ Vidim ja, zadovoljan je, smije se. I čavrljamo ja i nonić, kad počinje predavanje. Ja sjedim u prvom redu, tako da kao hostesa mogu dodavati primjere iz prakse slušačima predavanja, da mi šefka ispadne sva važna, jer ona eto ima vježbenika i asistenta. A vježbenik-ja, smješka se i klima glavom. Janica je četvrta, dobivam izvještaj, nono mi šapće, rekli bi Talijani da ima drvenu medalju. Ma super je Janica, tako jednostavna i neopterećena, a u svojoj snazi nenadmašna. Jer njena drvena medalja je potvrda hrabrosti, očekivanja i neponovljivog talenta i truda.
Začas je gotovo predavanje, VEĆ za sat vremena! Starčići žure prema šanku, al ih čeka prijevara, toče se samo sokići limunići. Kad eto ti mog nonića, Tomislav se zove, al kaže ja sam Tomislav drugi, a Tomislav prvi je onaj pred kolodvorom u Zagrebu. I nije mi baš smiješno to. Nastavlja nonić, jesam li udana, sretno ili ne, kako mi je na poslu, zašto ja radim, a ne rađam djecu, i da ljudi nemaju djecu jer gledaju TV, i da je tome kriva TV u boji jer kad je TV bio crno bijeli bilo je puno djece, pa što mislim o Tuđmanu i partizanima???? Hvala Bogu da me muž prilično nervozno čekao u autu, pa sam propustila nastavak partizansko-tuđmanovsko-hrvatsko-jugoslavenske prepirke. Ja tu baš i nemam šta reći. Nisam bila u ratu, mislim na 2. svjetski jer o njemu su pričali… I na izlazu, puf, naletim na svog starog svećenika. A čovjek je pravnik, pa je došao na predavanje kako bi bio u toku. I povuče me u stranu i pita me jeste još uvijek skupa? Jer on je oženio mene i mog mužića. Ja se smijem i govorim da, jesmo. Kaže on, šta ja znam, i on se smije. J…mu, uopće mi nije smiješno. Previše mi je dana, ulazim u auto, mužiću je isto smiješan svećenikov komentar… Kaže, legenda je. Jesam li ja potpuno izgubila smisao za humor? Ako sam ga ikad i imala s obzirom na to koliko sam sklona brinuti se oko svega, ali apsolutno svega.

I napokon sam doma!!! Malo poslije 9 navečer trpam suđe u mašinu, mužić večera puretinu koju sam mu ja super žena spremila virtuoznom brzinom i kvalitetom. Aaa, kaučić slatki. Na TV-utakmica Chelsea-Barca, u dilemi sam za kog navijam, al uživam u najboljoj sporednoj stvari na svijetu. I super mi je dan kad ga završavam uz topli zagrljaj, šarenu sliku s ekrana i spoznaju da još jedan naporni (da ne kažem usrani) dan prolazi i da je petak blizu.


- 11:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Pozdravček! Baš me razveselio tvoj komentar, a i uvijek mi je drago upoznati nekoga tko u neku ruku suosjeća sa mnom :) Znači nemam samo ja problema s ovom novom tehnologijom,a i starim dnevnicima... (Vječiti sanjar 23.02.2006. 16:17)



22.02.2006., srijeda
ustati na desnu nogu

Jutros sam se jedina ustala na desnu nogu i nije mi lako.
Muž me oprao prije tuša jer da zbog mog pretjeranog higijeniziranja (čitaj svakodnevnog tuširanja) kasnimo na posao. Al mu nisam dala gušta već sam čista, obučena, našminkana i nasmijana sjedila na šankiću, pijuckala kavicu, i podjebavala ga, kako sam ja spremna, a on je još nigdje, da ćemo opet zakasniti zbog njega… Čak se i nasmijao, ali mislim da sam iskoristila svoju kvotu kontriranja mužu za danas. A to je loše, jer dug je dan…
Onda izađemo na parkiralište pred zgradom, i kao na filmovima, u trenutku kad sam jednu nogu približavala pločniku, zaleti se auto i pošprica me iz najdublje i najprljavije lokve koja postoji u naselju. A u autu susjed, još spusti prozor i počne ćakulat, glupan jedan. A moj mužić, samo je dočekao tako nešto, to su bile salve smijeha: “Eto vidiš, nisi se trebala tuširati, sad si otuširana dva puta, ha-ha-ha.“ A susjed komentira: “Ajme, oprosti, toliko sam te smočio da ti se bradavice vide, kako su se ukrutile, ajme.“ E, sad se mužić prestao smijati, i ozbiljnim glasom rekao:“Pazi drugi put, smočio si mi ženu, da se to ne ponovi, jel važi?“ Ostatak nisam čula jer sam već bila u stanu i presvlačila se u manje blatnu kombinaciju.
I onda redom da ne nabrajam, na putu do posla smo pokupili jednu od najantipatičnijih osoba na svijetu, koju poznajem, a ja nikako da prestanem bit dobra u smislu, pa kiša je, jadnica, pokupit ćemo je da ne čeka autobus. Jer ta ženska čim otvori usta, dođe mi da plačem od muke, ima najpiskutaviji glas, za nju je nanny Fine Mariah Carey, a količina gluposti je nemjerljiva. I svaki put zamišljam kako se pravim da je nisam vidjela, i prolazim pored nje, ali ne, ja uvijek stanem, i patim. Licemjerno, ali jebiga. Pa mi fali kuna na parkingu, pa automat za kavu na poslu ne radi, a meni treba moja doza kofeina…
I sve su to, pizdarije, živa sam, zdrava, zadovoljna i nasmijana, ali promatram ljude oko sebe i vidim drugo, barem jutros. Svi mi imamo brige i probleme, ali frustracije koje nastanu prije 8 u žurbi spremanja za posao, na parkiralištima, u prometu, ljudima zavladaju na način da su neprijateljski raspoloženi prema svima. Pa svi su loše volje, smrknuti, kao da nikad nisu bili nasmijana djeca, a ja sam pozitivna kao neka budala i sama sebi idem na živce. Jer isto me sto stvari iživcira, ali to su sitnice, i baš mi je lijepo. Briga me za sve, idem se sad ubijat od posla, danas sam do navečer u uredu, suknja mi ne paše uz košulju, jer sam improvizirala da ne budem blatna, mužiću sam sad poslala slatku poruku da zna da je najbolji, kuma mi je bezrazložno nervozna, al je volim, pa ću je za marendu počastiti sladoledom od čokolade koji liječi sve rane, a i Sunce lagano krči svoj put pa je sve lakše.

I nekako mi sjeda, sistem mi se čisti od negativnih misli, uzima pozitiva svaki dio moga tkiva, negativne emocije, 103 porcije, izbacujem van, da sreća ima svoj stan… No sikiriki.

- 09:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

bitno je ustati..lako za nogu:) (malena_1309 22.02.2006. 10:10)