Uvijek sam bila fascinirana muško-ženskim odnosima. Odrasla sam uz roditelje koji su valjda najskladniji par koji sam ikad upoznala. Moja sekica i ja, dvije ultra živahne curice, no big or any brother. Ali nekako sam uvijek imala puno muških prijatelja. Baš onako pravih, kao što sam s curama bila bliska, tako sam imala i svoje prijatelje. I dan danas mi cure imamo svog muškog heteroseksualnog prijatelja Zlatka koji se nalazi s nama kad samo mi cure idemo van. Kad sam imala djevojačku, htjela sam ga zvati, ali je radije išao na momačku, u nadi da će vidjet meso bolje od raspojasanih muških stomačina i znojnih vratova (kažu da je tako bilo).
Moj mužić je ono, pravi muškarac, daleko od metro, osjećajnih, poetskih, posh muškića kakvi su danas u modi. Ja sam pak prava ženica, osjetljiva, tradicionalna, romantična. I pitam se nekad, kako se mi slažemo? Dobro? Najbolje što muškarac i žena mogu jer živimo u skladu s našim sličnostima i razlikama?
Da ne spominjemo da mužić ima dalmatinske nervozne gene koji dolaze do punog izražaja svaki put kad se posvađamo, i, naravno da ih ja onda proklinjem. I on proklinje moje slavonsko-bosanske gene, i tvrdoglavost koju ponosno nosim kao znak raspoznavanja svakog pravog Posavca.
Ali pogledam li malo dublje od vanjskih znakova raspoznavanja, vidim one karakteristike u ljudima zbog kojih neke ljude naprosto obožavam, a druge u svojoj savršenosti i površnosti ne mogu niti želim cijeniti. Evo, mom mužiću je obitelj na prvom mjestu, sreća u domu je ispred svega. I, da on me zna zanemariti zbog tržišta dionica, Playstationa, Interneta ili druge ovisnosti koja ga kači taj tjedan, ali ide spavati kad i ja, jer ne želi da usnem bez njegovog zagrljaja. I, da on ne koristi Labello i mrzi poeziju, ali subotom mi usiše stan. I, da kad ide na službeni put, iskoristi ga i za zabavu i opijanje s kolegama, ali me svejedno zove svaki dan i nije ga sram pred svima reći da mu nedostajem. I, da, kad sam htjela uz njegovo prezime zadržati i svoje, rekao je da više nikad neću moć ići u Dalmaciju, jer da ga je sramota ljudi, ali pred matičarem je na moju šutnju koje ću prezime uzeti, sam rekao, zadržat će svoje. I, da on želi da mu rodim troje djece, ali želi ostati s njima doma i odgajati ih, a ja nek mlatim pare za život. I, da on me zna i opsovati, ali mi svaki dan kaže da me voli.
A ja? Romantična tradicionalna ženica? Pa kad muž ide na službeni put, pozovem cure na ludi vikend prežderavanja, tračanja i smijanja, pričanja o sexu i lokanja medice, votke i pive, a mužu kao putni savjet kažem nek bude dobar u oficijelnom dijelu, a navečer nek se zabavi, pa me zato on još više voli. I baš želim uspješnu karijeru, ali ipak uz poslovne planove radim i na majčinstvu. I ne zanemarujem svoje cure, i naša blaženstva uz kavicu i izloge, ali pazim da mužić ima doma ručak. I uopće nisam cool, ljubomorna sam i uvijek željna pažnje, ali sam toliko svestrana da nemam priliku nikoga gnjaviti zbog toga. I nije me sram što većinu subota navečer kupim robu sa štrika, i odleđujem kokicu za nedjeljni ručak, dok neke moje prijateljice i dalje izlaze i provode se. I super mi je u našem stanu s najljepšim pogledom na more, koji s ponosom čistim i uređujem, makar većina naših prijatelja ima spremačicu. Ali ja sam svom mužu baš seksi kad se razgolitim jer sam se uspuhala od brisanja prašine, a to ne bi prepustila spremačici za sva ljenčarenja. I tako dalje, i tako dalje…
Krenem li samo od sebe, i od najbližih ljudi, uviđam kompleksnost svakog čovjeka, svakog odnosa, a osobito muško-ženskog. I ta različitost je prevelika da bih ju ja mogla opisati svojim skromnim riječima. Ali osjećam je, i živim svjesna te različitosti, pa me muški vole, i ja volim njih. Jer ne voljeti sve muške, znači ne voljeti svog tatu, brata, dečka, sina. To je živi kretenizam. Još je stupidnije vjerovanje da su sve žene kurve, ili bar sponzoruše, jer to znači posrati se na osobu koja te rodila, i pokazati nezavidnu razinu primitivizma i rasizma potenciranog vlastitom frustracijom, nejebicom i nesigurnošću.
Znam da su muški takvi kakvi su, prde, smrde, ne peru se, ne iznose smeće (to me podsjeća na novu genijalnu pjesmu od Ede Maajke, tko god je pažljivo slušao riječi, zna o čemu pričam), zapale se kao šibice pa bi se tukli, ratovali, dokazivali tko je jači Mercedesima, mobitelima, šakama i parama, a opet su jednostavni su do te mjere da me nekada podsjećaju na orangutane (piva od litre, razogračene oči pred televizorom, češkanje prepona i glave), ali mi žene smo pak naporne i drugima i same sebi i naše paranoje stvarno i nisu za drugo nego za poludit skupa s njima, stalno prigovaramo, žalimo se, hoćemo uvijek više i bolje, nikad nismo dovoljno mršave, nemamo dovoljno cipela, volumena kose, limita na kartici, ali zato uvijek imamo previše kila, godina, bora, celulita, tračeva, gluposti i sranja. I sve ovo govorim za većinu muškaraca i žena, nikako ne sve. Znam ja da u obje rase ima cool primjeraka, ali ja ne pripadam među takve, pa govorim u ime tradicionalnih, ali svemogućih žena, i muškaraca nemetroseksualaca, ali dovoljno modernih da čitaju Men's Health i vjeruju da je zdrava hrana ulaganje u zdravlje, a ne izraz slabića i papučara.
Jer istina je da su žene s Venere, a muškarci s Marsa, ali svi skupa živimo na planetu Zemlji, i bit će nam tako dobro ili loše kako si to sami napravimo.
Post je objavljen 17.03.2006. u 11:43 sati.