Odgovor svima koji na poslu žele više od plaće, koji se usude odgovoriti šefu kad je u krivu, koji žele raditi bolje, savjesnije i maštovitije.
Budite spremni na posljedice...
1)Postoji određeni postotak ljudi među kojima mi svi želimo biti, a pokazatelj je radnika koji su sposobni, ali bitnije od toga, imali su sreće da su te sposobnosti imali prilike iskazati, i to im se nije odbilo od glavu, već im je donijelo pravi poslovni uspjeh. To je američki san (kad će biti i hrvatski?)-raditi puno i dobro, a cijeni te se, i nagrađuje, i imaš super posao i baš si zadovoljan...I to sve bez hodanja po tuđim leševima, nego isključivo vlastitim zaslugama, i ajde, uz pomoć malo sreće. Ali to nužno zahtijeva i vantipsko ponašanje, ono nelicemjerno, nečmaralačko, DOBAR RAD U SKLADU SA SAVJESTI. Imala sam sreću raditi kratko vrijeme na mjestu gdje sam bila cijenjena, gdje sam mogla napredovati, plaća je bila super. E, to su uvjeti u kojima pravi radnici daju svoj maksimum. Za većinu nas ti određeni uvjeti su san o svom poslu, o tome da budeš sam svoj gazda. Eto, i ja sam napustila taj dobar posao kako bi se školovala za budući samostalni, i nadam se ne pregorak kruh.
2)Druga varijanta je realnija, a to je, pokažeš li svoju volju, entuzijazam, trunčicu pravog, vedrog ljudskog karaktera, bit ćeš pokopan. Jer treba šutiti i raditi . A ono što najviše boli poslodavce su ta prokleta ljudska prava... U sklopu s pravom na pauzu, godišnji, prekovremene, ajme, pa tako se ne može raditi. Pa većina radnika, "na sreću" i ne radi tako.
Eto, ja spadam među one nadobudne, valjda je to što sam još mlada, pa vjerujem u ljude i u bolje sutra... I, da je ogovaram svoju šeficu, ali isto tako sam u više navrata lijepo i razgovarala s njom u svezi nekih prava koja ja kao njezin radnik imam, i cijenim je jer od nje svaki dan učim. Lijepo sam je pitala, zašto mi ne daje lovu za prijevoz kad je to propisano kolektivnim ugovorom? I žena se raspitala, i pristala na to. Naravno, 100 drugih stvari mi je onemogućeno, ali ja imam sreće. Radim za egomanijaka, ali za poštenog egomanijaka. Ali moja prijateljica Želimira ne. Eto, u ponedjeljak je dobila otkaz. Bila je vježbenik, kao i ja. Razlog? Upustila se sa šeficom u raspravu oko toga što nekad zna otići na kavu. Jer da šta ona ima ići na kave, nije ona plaćena da ide po gradu, bla, bla. Napomena: Želimira je zaista vrijedna, i u zadnjih 6 mjeseci je valjda sve skupa 10 puta bila na kavi, tj. pauzi na koju navodno ima pravo po zakonu. I kaže ona šefici, pa nije da sam tražila da svaki dan idem na pauzu, na što imam pravo po zakonu, samo jednom u tjedan dana, ako nemam gužvu da popijem kavu s kolegama u bircu odmah do suda. Kaže njoj šefica da se radi o evidentnom neslaganju karaktera, i nek pokupi svoje krpice i napusti ured... Istina je ta da se Želimira usudila kontrirati šefici, i to joj nije bio prvi put. Ali ironija je u tome što se radi o dvije pravnice?!!?? I ako čak ni pravnici neće štititi svoja prava, kako će se onda boriti za tuđa prava? U tom smislu se ni ja ne dam, nekad baš progutam govno, ali preko određene granice NE IDEM. I molim Boga da me život ne natjera da moram.
Jer budimo realni. Zašto se tako ljubomorno čuvaju radna mjesta? Zašto privatnici izrabljuju svoje djelatnike, a u državnim firmama stari radnici nove dočekuju na nož i podmeću im? Zato jer ima toliko jadnih očajnih ljudi s kreditima, djecom koju treba prehranjivati, i ti očajni ljudi postaju sretni čim imaju bilo kakav posao. Rade za 2.000,00 kuna u pekari 10 sati dnevno, i subotom i nedjeljom. Super je jer se radi...
I sad se postavlja pitanje: da li mi nadobudni koji se zalažemo za prava čovjeka i radnika trebamo učiti od njih ili oni očajni koji pristaju na od nas? Trebamo li pokupiti dio skromnosti i zahvalnosti što uopće radimo od onih kojima je imati posao kao dobiti na lutriji. I to svaki dan. Jer dugo sam živjela u uvjerenju da me fakultet koji imam dijeli od tog očaja, i to trajno, da mi se ne može dogoditi da nemam posla, kruha, ni igara. Ali sam se zajebala. Eno ti mog tetka u Županji. Diplomirani inženjer. Imao je sjajnu karijeru do rata. Pa je godinama bio bez posla. Sad radi kod privatnika kao komercijalist, loše mu je, ali svjestan je svojih godina i zaista je sretan što radi.
Ne znam...Žalosno je što je posla premalo za one koje žele raditi. Žalosno je što su radna mjesta nesigurna i teško je planirati budućnost. Žalosno je što smo se mi ljudi pretvorili u životinje i sami sebi otežavamo život i bojimo se bilo što reći, učiniti, promijeniti. Ja bi da nam svima bude bolje. Pa zato krećem od sebe i živim realno, ali ne dam na sebe, svoju kućicu, svoju slobodicu, a bome ni na svoja prava. Pa po cijenu otkaza, tužbe, preseljenja ili šikaniranja. Zasad mi uspijeva, bit će da je to zato što sam ipak pristojna, jer kad pristojno tražiš što je tvoje, prije ćeš to dobit nego bezobrazlukom. Ne znam... Ali znam da me sve to smeta. Valjda će biti bolje. Kao idemo u Europu. Ajde. ŽIVI BILI PA VIDJELI!
Post je objavljen 22.03.2006. u 22:35 sati.