smotana ko sajla

Jučer sam pala!!! Ne na ispitu, nego na ulici, ispružila sam se kao da sam se odlučila odmoriti baš nasred prljavog pločnika. Ali ne, ne mogu ja ni pasti bez spektakla. Bio je pljusak, po mojoj procjeni, jakosti 3, znači da ti bez kišobrana smoči kosu za tri sekunde. Ali ja sam imala kišobran, i torbu, i aktovku, i pričala sam na mobitel. I imala sam BIJELI KAPUT, i kako sam sa svim tim stvarima trčala što dalje od posla (jer bio je kraj radnog vremena,) prosklizala sam kao da nemam nove čizme, koje bi me trebale čuvati od kiše i njenih posljedica. I sjednem ja nasred pločnika, ali kako sam se rasula na nizbrdici, lijepo sam nastavila kliziti, s koljenom i guzicom kupeći kišu svojim lijepim kaputom. Guzica nije nastradala, ali koljeno je onako dječje izgrebano do krvi. I klizim ja, kad evo ti lika u autu, na cesti pored mene, zaustavlja se, diže ručnu, izlazi van, i hita mi herojski u pomoć. Iza njega kolona auta, psuju i njega i mene, a ni ja nisam baš oduševljena da me netko ide spašavat u mojoj sramoti, iako svaka mu čast, mislio čovjek, eno ženska nogu slomila, treba joj zvat hitnu. I kako sam svog heroja i sebe uvjerila da mi nije ništa, promet se nastavio, a ja krenula veselo (moš mislit) dalje, razmišljajući o sljedećem: Zašto sam ja tako smotana? Barem jednom tjedno drmnem se nogom od stol, vrata, ili slično što mi se nađe na putu. Stvari mi ispadaju iz ruke, papiri mi lete kao da imam uragan koji mi puše iz nosa. Aktovka mi je danas ispala iz ruke, ispadaju mi ključevi, ako ful ne pazim kava mi obavezno zagori…Itd, itd. Rekao bi moj mužić da je to zato što ne pazim, ali došla sam do pravog razloga-previše mislim o svemu, pa se ne koncentriram na dovoljno na jednostavne radnje, kao npr. hodanje. Jučer sam trčala da ne zakasnim nać se s curama. I uvijek je neka dubioza u pitanju. Odlučila sam paziti, misliti na jednom kolosijeku, pa se možda sačuvam modrica, neugodnosti i osjećaja da sam mala smotana curica… pa-pa.