četvrtak, 29.11.2007.
METALLICA PLATNO BELEŠE..... (Oslobođenje Kube u Makedoniji)
(Davno, prije mnogo godina, u selu pored Ohridskog jezera živjela je djevojka nevjerojatne ljepote i opasna pogleda, po imenu Biljana, koja je bila jedina unuka dede Čuna. Jednog je dana oprala platnene plahte na bistrom ohridskom izvoru i prostrla ih na pijesak da se suše. U taj čas, naiđe karavan sa 20 vinara,a vođa očaran njenom ljepotom, ponudi da vinom i rakijom plate štetu ako karavana kojim slučajem pregazi neko platno. Biljana opasna pogleda to odbije, rekavši da joj ne trebaju ni vino ni rakija već „momčeto što napred tera karavanot i nosi kepče na oko“.
U jezeru živjela je zla vila Ezerka, koja je ljudima branila da love ribu, pa im je stalno prevrtala čamce i ulov vraćala u vodu. Jednog dana spazila je Biljanu kako se šeta po obali jezera i postala užasno zavidna na njenu ljepotu, pa ju ugrabi i odvede u svoj dvorac . Biljana je plakala sedam dana i sedam noći i toliko je suza isplakala da su od njih nastali izvori – „Biljanini izvori“. Njen plač začu deda Čun, i preko noći skupi četu valjanih momaka da mu pomognu spasiti Biljanu iz kandži zle vile. Uz njihovu pomoć deda Čun izgradi čamac od metala s krmom, u koji je stalo svih sedam momaka te su zaplovili jezerom. Vila je pokušavala, no nije mogla prevrnuti golemi teški čamac te su tako deda Čun i njegova družina uspjeli spasiti Biljanu iz kandži zle vile. Po uzoru na taj čamac i dan danas se u Ohridu izrađuju plovila koja su jedinstvena po svom obliku.
Biljanini izvori danas su usahnuli.
No, to svakako nije tema naše današnje emisije.)
Kako bulumenta rastrošnih i razularenih bandita u manjim mjestima ne može proći nezapaženo, nismo dugo tražili restoran u kojem su nas primili kao engleske lordove.
Nalazi se u strogom centru Ohrida, nije preluskuzan ali bogme nije niti prčvarnica. Svaku večer imamo svoj stol, svoje kilograme mesetine zapržene u zemljanim posudama, popularno zvanim „tava“ i hektolitre Aleksandrije, crnog i bijelog vinca izravno s Tikveša, oporog nektara Bogova za naše trule želuce. Svaku večer nam puštaju sevdah i svaku večer zatvaramo restoran oko ponoći zajedno s Trajčetom i Vlatkom, konobarima s kojima smo već na „jebemti mater“.
Da je Trajče voljan kojim slučajem srediti Cigane s harmonikom i violinom koji primaju devize, ne bi fajront bio tako skoro i tko zna da li bi mu ijedna stalna mušterija ostala nakon našeg odlaska za Lijepu Našu.
Svaku nam večer dobri momci serviraju
"turli tavu"
domaću čorbu
punjene paprike, pardon, piperke
ogromne zdjeletine šopske salate
"krap" u vinu
nešto od nečega (ak neko zna šta je, nek javi)
pa malo kobasice
i za kraj još malo čorbice da duša ne boli
Skoro pa smo i njega popapali
Sve gore pobrojano plus još bezbrojne litre crne Aleksandrije, . Druženje traje do kasno u noć na osnovi nekadašnje pripadnosti bivšoj državi, a ceh u većini slučaja iznosi tričavih 400 kunića. Kad se jednostavnom računicom to raspodijeli na 12 jednakih tintara dobije se ceh od oko 30 kuna. Jedina iznimka je "krap" u vinu, koji je kao ohridska endemska vrsta slična šaranu skup čak i za naše pojmove. Njihov je svijet samo fizički dalek, ali svijest je vrlo, vrlo slična našoj, s tim što je još više onako istočno bezazlenija, i južnjački opuštenija. Svijet u kojem švapska noga još nije kročila, u kojem je još uvijek sve „ma samo ravno napred“ i „nema ni 10 minuta“. Dodajmo još i neizostavan „be“ kao riječcu koja se šverca i krpa na krajeve riječi i rečenica, a koja izražava različita raspoloženja, te samu bit makedonskog postojanja. Što je kod indijaca Om, kod Makedonaca je Be. Zato kad se najedemo mesa i napijemo vina, svi od teškoća mantramo „Beeeeeeeeee……..!!!!“
Tad bauljamo kroz Ohridski korzo, snimajući sjaj i bijedu balkanske kreme. Od nekud lupa bugarski turbo-folk , zvuk štikli nabijača s petom od pola metra, oskudni topići, skvarcana keramičko-glatka koža, prozirne bijele hlačice u kombinaciji s ružičastim tangama, mentalna sirotinja beogradske elite i malograđanštine iz južne Srbije s obiteljima u roza Lacoste košuljama, bezličnim markama za izloge, djeca tabanaju po glatkom sjajnom mramoru, djedice od hard rocka sviraju Zeppeline na ulici, albanski biznismeni kockaste glave glasno se cjenkaju na ulici, ulični trgovci s imitacijama Ohridskih bisera, prodavači kikirikija, domaći sjede na stubama i cuclaju vino iz plastične boce…..Sva ta masa nema što raditi u ponoćnim ljetnim satima, pa se besciljno valja po korzu, upijajući mirise kristalne vode Ohrida, bistre kao biserje.
Naša do tad kompletna ekipa u tom turističkom metežu puca na pola. Jedna polovica odlazi napasati oči na guzovima bugarske pevaljke, a mi ostali odlazimo u jazz klub. Kad budem imao sina, puštat ću mu jazz poslije tona krmenadli s pire krumpirom. Šalim se.
Klub je malen ali sređen s istančanim guštom za dekor. Mračan, s prigušenim svjetlima iznad šanka, izgleda baš kao rupa s Davisovih i Gillespiejevih prapočetaka, s dimom koji se obavija oko slabašnih snopova svjetla zbog čega se vide sjene na licima, kristalni sjaj čaša i ona rubin-boja žestice u njima.
U klubu povoljno iznenađenje za nas siromašne putnike: votka redbull za samo 12 kuna, iliti 125 denara, pelinkovac 25 denara, ili za nas pišljive 3 kune. U tom svetom trenutku spoznaje nitko nije sretniji od nas. Imaju Rubin! Jubilarac! Manastirku! Svi grijesi naše mladosti na jednom mjestu....Naš se dio šanka trese od zadovoljstva. Kao podloga, sa zvučnika udara razvaljeni bebop, uz kojeg pelinkovac samo klizi i sklapaju se razna čudna poznanstva s ljudima iz Pančeva, Beograda, Skopja, Gevgelije, Kavadaraca...... Krše se ruke, udaraju petice i pričaju masni vicevi. Tople usne makedonskih djevojaka naziru se kroz dim. Kao da govore „Sakaš me?“
Kulturno pijuckanje ubrzo se pretvara u bezočni maraton lokanja, i nitko više ne može pratiti sebe. Moji ugodni razgovori s curom koja radi na arheološkim iskopinama blizu grada, ubrzo su postala loša upucavanja i domalo sam bio sličan svakom pijanom kretenu u birtiji. Negdje kod utjecaja učenja Sv. Ćirila i Metoda na životni put Sv. Nauma, započinje skidanje do pasa.
Umom se vraćamo u Guču, u onaj vlak koji ostavlja svijet u panici. To su oni trenuci kad momci mišićavijeg torza imaju daleku veću prednost nad običnom marvom. Poznati šampion u bodybuildingu, prvak u guranju fiće pod ručnom, naš Birka, sa clooneyevskim namigivanjem i schwarzenggerovskim šarmom, uspije zavesti samohranu majku troje djece, „poubavu momu“ s ogromnom tetovažom kostiju i piratske lubanje na obnaženom ramenu. Zbog buke na razaznajem pravo ime pa je krstim imenom „Metallica“. Zbog njenih prekrasnih oblina Birka će jednog dana skladati čuvenu ariju koja će se zvati „Metallica platno beleše“, koja će se svirati gdjegod ima nekog čovjeka s muzičkim instrumentom, a zbog kojeg će ga članovi Metallice vjerojatno tužiti zbog nezakonitog korištenja imena. Čim se on sjeti što se desilo te burne noći.
Nakon što je jazz prerastao u techno-funk, bježimo iz jazz kluba i tražimo novu birtiju. Nalazimo je vrlo brzo, i ona je vjeran dokaz da su nam Makedonci, usprkos zemljopisnom položaju, bliži nego što mislimo. Čim smo ušli zapljusnuli su nas poznati riffovi „Gracije“ od Azre, a ubrzo zatim i „Lipe Cvatu“. Već sam toliko pijan da me stvarno boli kurac šta svira, ali kad sam čuo diple i bubanj na početku te rasfucale ode nesretnom raskidu, pao sam u sevdah i polomio prve čaše te večeri….I zaradio opomene DJ-ja i konobara koji su me otada poprijeko gledali. Ne kaže se džabe da u ničemu ne valja pretjerivati… osim u pretjerivanju.
Ali kad mi je pustio Bandieru Rossu od Idijota, stvarno se više nisam mogao suzdržati. Digao sam laktove i počeo pogati po skliskom podu kao da imam 16. U isti trenutak i ostala petorica, a domalo zatim i pola birtije. Zbog čega sam padao po podu i primao laktove u rebra ako ne zbog oslobođenja Kube u Makedoniji?
Ni konobari ni DJ nisu rekli niti riječ.
Tada se iz mase pojave dvojica Nišlija i jedan iz Valjeva , otprilike negdje na istoj valnoj duljini kao i mi. Goran, Marko, i Bata. Bata Valjevac za prijatelje, naglašava. Ono Valjevo!? ponovim gromoglasno u sebi. Valjevo, četničko leglo, gnjezdo šešeljevih patriota-idiota, na čiji se spomen ljudi udaraju po čelu i okreću očima? Jebemti balkanski turizam i zlu sreću koju imam....
Kako to ide po klišeu, nastaje zajebancija i međusobno čašćenje. Grlimo se, mi smo ipak komšije, ma ko nas bre zavadi, sve je to politika, jebem joj mater….. razgovor koji se u ovakvo pijano razdrljenom stanju ne može izbjeći. Uskoro će nam trebati diplomatske vještine. A naš glavni diplomat bodibilder Birka trenutno beleše Metallicu.
Bata mi tada počinje objašnjavati svoja politička stajališta. Kaže da je bio u ratu, ali ne želi reći gdje. Niti ne mora, jer šutnja sve govori. Ja ni ne pitam. Počinje objašnjavati svoje viđenje rata i pojedinačne uloge kojekakvih sumnjivih grupacija.
-Jel'? Aha. Aha. Da. Da, Bato, u pravu si....- potvrđujem ja.
- I shvataš, ne mrzim ja tebe, ali mrzim Hrvate...Mislim nije da ja vas mrzim, nego, ma znaš bre, mlogo je teško sad posle sveg ovog sranja...Znaš, moj deda ti i ja mom ćaletu, predao kamu....-
-Jel' ti znaš da sam ja jebo curu iz Valjeva?- bubnem taman kad je mislio preći s drugog svjetskog na ovaj skorašnji rat.
Diplomatski.
Na spomen seksa svi patrioti zatiltaju kao potrošeni fliper. Izgledalo je kao da će Bata od čuđenja dobiti "frast" i izlanuti:
-Kaj?!-
Umjesto toga bilo je:
-Ma...ma gde, bre?!- izgledao je iznenađen što živi u istom mjestu s izdajnicom.
-Novi Sad. Exit.-
-A, to je onda u redu....Jebiga bato, desi se..... –
-Ajde, Bato, priznaj da bi i ti rado mrknuo Hrvaticu!-
-Aaaaa, Hrvatice, mnogo lepe devojke, ko po-kojna Ena Begović, Bog da joj duši prosti!- reče pa učini znak "krsta" na sebi.
-Jel'da bi?-
-Naravski da bi.-
-Aj šta sereš onda, ajmo popit!-
Nama fali masna pljeskavica, a njima plavo more.
Umjesto jednog donio sam mu dva piva, i pelinkovac pride. Isto sam donio i sebi.
Onda se odnekud pojavio bodybuilder diplomat Birka, pustio Užičko kolo s mobitela pa smo opet postali „komšije“ i zajedno otplesali u noć.
petak, 23.11.2007.
ČOVJEK-ZMIJA
DA SAM SADA S NJOM U TOPLOM SVILENOM KREVETU
ZAVUKAO BIH SE KAO ZMIJA
ZMIJA PALUCAJUĆEG JEZIKA
I USKIH SJAJNIH ZJENICA
ŽELJNA I NEISPAVANA
MEĐU NJENA TOPLA KOLJENA
OMOTAO BIH SE OKO NJENIH BEDARA
I STRUKA
RAČVASTIM JEZIKOM DRAŽIO USNE
KAO ONDA POD IZDAJNIČKIM SJAJEM
LAMPE NA OPATOVINI
GDJE JE TOPLI UZDAH PROPARAO MRAK
I GLAVE SU SE ČUDOM OKRETALE
EH DA SAM SADA S NJOM
ALI NISAM
NEGO OVDJE U LIMENOJ TRAFICI PRODAJEM
GLUPE ČASOPISE O ZMIJAMA
I TO ME JEBE
BAŠ
utorak, 20.11.2007.
VOZAČEVA PRIČA (Bitange podno Šar-Planine)
Nakon što smo u bespućima Južne Srbije proglasili postojanje „Kluba obožavatelja kluba Hrvatskih homoseksualnih Željezničara “ te nakon silnih kilometara tračnica, i hektolitara piva konačno stižemo u Skopje. Koje je doba, ne znamo. Vrijeme nam je nepoznat pojam. Te sam noći sanjao Maroko, a probudio se u Kumanovu. Na skopskom kolodvoru stoji datum 12. veljače, pitaj Boga koje godine. Čudo što su mi sve pare i putovnica još u džepovima. Čudo kako izgleda WC na skopskom kolodvoru. Čudo kako taksisti ispred kolodvora namirišu potrebu za kotačem na kilometar.
Uzimamo 2 auta, u svaki se tiska po 6 ljudi. Dogovorom ustanovljujemo cijenu od 60 „jevreja“ po autu za vožnju do Ohrida. S obzirom da do tamo ima dobrih 3 sata vožnje autocestom, cijena je bagatela. Kad se te pare podijele na šest dijelova, dobije se oko 70 kuna po ludari. Kad usporedim njihove cijene taxija s našima, u Makedoniji bi se za jednu zagrebačku cifru mogao voziti u space shuttleu.
Tek kad smo izašli iz Skopja proradilo mi je sjećanje na „Prije Kiše“ Milča Mančevskog, onaj meditativni soundtrack i sva ona nepregledna brda, drevne manastire od zemljanih cigala i zvuk zurli u zalazak sunca .
Na radiju se San Remo izmjenjuje s turbofolk-obradama starih sevdalinki, a vozač lagano bazdilja na Ralon, što je valjda trademark taksista u svakoj balkanskoj zemlji . No, taj jedan mali miris ne može se ni približno mjeriti s paletom egzotičnih mirisa koje smo mi donijeli u njegov rasklimani mercedes. Bez obzira na komično stanje u kojem se nalazimo vozač odobrava svaku našu upadicu iz mješavine poštovanja i očekivanja šuškavih eura koje će zaraditi u Ohridu.
Tek sam stigao, a već se osjećam kao pijani Englez u zemlji trećeg svijeta.
Tad vozač pripali cigaretu, i započinje svoju priču o Hrvatskoj. 80-tih je slavnu bivšu vojsku služio negdje kod Krapine, kao i velika većina Makedonaca.
„Mlogo ubava zemlja, bilo mi ekstra“ –kaže.
Sjeća se da su pjevali „Tamaru“ od Borisa, ali s refrenom „Ko mi ćebe uze, šamaram…“Sjeća se zelenih brijegova, i komandirove sekretarice, prave Beograđanke koju je, ne jednom , kresao potajice u skladištu municije. Cijela četa je to znala, jedino komandir nije ništa naslućivao. To su bili dani, kaže, zamalo se nije oženio u Šenkovec.
Zaljubio se u preko ušiju i ozbiljno namislio da se vjenčaju. Ali onda, čim se skinuo, primio je vijest da mu je stari teško bolestan i da najvjerojatnije neće još dugo, pa se vratio u Makedoniju, da bude s njim u samrtnom času. Obećao joj je da će se brzo vratiti, a ona jadna nije prestajala trčati za vlakom kad je odlazio. Dok je bdio uz starog, slali su si dugačka pisma od nekoliko stranica u kojima su planirali bračni suživot, imena djece, pa čak i psa. Ona njemu slala razglednice s mora, on njoj s Ohrida i Prespanskog jezera.
Onda je jedne zime sve stalo. Njena pisma više nisu stizala. Tjedan dana pošto mu je umro stari, stiglo je pismo u kojem mu je napisala sve. Da njeno srce njega još uvijek voli, ali da je stvarnost drukčija i surovija i da se mora pobrinuti za sebe. Napisala je još da će ostati dobri prijatelji i utisnula crvene usne na papir. Bila je to zadnja njena poruka i uzrok njegovih ljubavnih muka.
Prošlo je godina i godina otada, i polako je prestao misliti o njoj. Jedno jutro, dok nije bilo posla, čitao je „Večer“ i našao njenu sliku u novinama. Ona u pretijesnoj odjeći, dubokom dekolteu i visokim petama, ista onakva kakvu je i pamti. Sve što je zaboravio vratilo se još većom žestinom. Pored nje, u zlatnom sakou i bijelih zubi stajao je komandir, isti onaj koji nije ništa naslućivao. Naslov je govorio nešto o strastvenoj ljubavi između nove nade novokomponovane muzike i bliskog prijatelja predsjednika Lazara Mojsova. Iz raznoraznih razloga, njihova imena bolje da ne spominjem.
„Šta sum se vratal, u pizdu materinu?“ više uzdahne negoli opsuje.
Vani kroz prozor, nazire se Šar Planina, čisto zelena i obasjana Suncem. Čitajući o tom makedonskom ponosu stekao sam dojam da to mora biti surova i divlja stjenovita vrlet koja oduzima dah svojom veličinom. Ali odavde gledajući izgleda nisko i pitomo poput malo većeg Papuka. Najviši njen vrh zove se Titov Vrv i visok je 2800 metara. Šar planina je ujedno i druga najviša planina bivše države.
Dom je to šarplanincima, ovčarskim psima uzgojenima za obranu stada ovaca od divljih zvijeri, koji su mnogim ljudima i danas predmet strahovanja zbog svoje prgave naravi u kombinaciji s brdom mišića. Mit o psu koji može vući stojadina pod ručnom pročuo se do najsjevernijih krajeva Hrvatske. Ti psi već godinama opravdavaju ugled kraja iz kojeg dolaze. Planina je smještena na đavoljoj tromeđi Kosovo-Albanija-Makedonija, koje je već toliko stoljeća poprište krvavih ratova da su već i stoljetna kamenja na planini zaboravila da je ovdje ikad bilo mira. Zbog masovnog nadiranja kosovskih izbjeglica čitav taj kraj postao je pretrpan Albancima, a poznavajući balkanski temperament i znajući koliko loše podnosimo „komšije“ kad smo trijezni, desio se „kuršlus“ koji je kasnije prerastao u pravi pravcati gerilski rat. Selo Tanuševci u kojem su izbili prvi sukobi između Makedonaca i UČK, odnosno albanske gerile, i dan danas je mjesto gdje se dvostruko zaključavaju vrata. Tetovo i Gostivar preko noći postali su gradovi s većinskim albanskim stanovništvom, rat je ostavio nezaliječene rane na dušama Albanaca i Makedonaca koji se i sad znaju potući na javnim mjestima. Rat je službeno zaključen 2001. Ohridskim sporazumom, kojim su Albanci dobili veća prava uključujući i svoje sveučilište, ali 60.000 ljudi i dalje je bez svojih domova, a cijela sjeverna Makedonija još uvijek živi u strahu od novih sukoba.
Ali, praznoglavi turist kad vidi Šar Planinu ne može nikako pomisliti da se tu događaju brutalni plemenski sukobi. Može samo, kako to samo pravi praznoglavi turist i umije, izvaditi fotić i napraviti si fotke za screen saver.
U neka doba stižemo do Ohrida i taksisti nas ostavljaju u centru. Taksista iz drugog auta počeo je glumiti uvrijeđenost kad mu naši „vopatnici“ nisu htjeli dati 80 eura za vožnju. Majstor je, čini se, zaboravio naš Skopski kolodvorski sporazum o cijeni prijevoza. Još je nešto psovao , ali princip je princip, prijatelju, i njega se držiš. Nismo mu htjeli platiti, i naš „Gavrilo“ ali bez principa, otišao je nazad za Skopje ljut kao ris.
Smještaj nam je osiguran za sitnih 10 eura u privatnom smještaju kod dozlaboga usporenog čika Đoleta i njegove rođake Olge. Smještaj je uključivao fino namještene krevete, sobu s balkonom i prozorom koji gleda na ogroman grafit VMRO-DPMNE, te kuhinju i kupatilo koje smo dijelili s ostalim turistima iz južne Srbije. Odmah isti dan domaći su nas pozvali na mezu, no bez obzira na njihovu velikodušnost, nije nam se dalo izigravati pristojne momke. Na pameti nam je bilo samo upropaštavanje u obližnjem baru.
Usprkos tome, da potvrde svoju gostoljubivost, daju nam litru domaće šljive i plastičnu posudu punu nasjeckanih i posoljenih kiselih krastavaca. Da nije pristojnih ljudi, nepristojni momci bi skapali od gladi i žeđi.
Banda lagano počinje osvajati kupatila i krevete. Iz WC-a se čuju krici iz savane koji označavaju probleme s probavom, a iz nekih se čuju noge koje nisu vidjele svjetla još od Zagreba. Budući da smo među prvima koji su se riješili potreba, frend i ja odlučimo prošetati po rivi i konačno pojesti nešto kuhano i mekano, a možda i popit kakvu tursku kavu da se malo razbudimo.
Riva na Ohridu ne razlikuje se puno od onih u našem primorju. Iako smo u Makedoniji ipak nismo miljama daleko. Čak se osjeća i ona poznata „fjaka“ u zraku. Dok šećem rivom osjećam se kao glupi Čeh u plastičnim sandalama. Budući da smo obojica glupi turisti, odlučimo postupiti onako kako samo glupi turisti mogu. Sjedamo u prvu pizzeriju na koju naletimo.
Dok čekamo pizzu, partizanski pušimo zadnju cigaretu i snimamo preplanule „keramičke pevaljke“ s naslovnica Skandala pod tonama jutarnje šminke. Sve nose dizajnersku odjeću, sve se sapiru s mikrozrncima i sve čekaju svog menadžera. Znači, ovdje cvatu sve te Goge, Dare, Seke i slike i prilike vozačeve ljubavi. Odavde sve počinje prvim vizualnim kontaktom, a završi kičerajem na Grand Showu i brakom s poznatim mafijašem. Sva im odjeća ševrlji na vjetru poput paučine, no, uzalud, jer svi menadžeri u ovo doba spavaju satrveni jučerašnjom pijankom. Večer je, pokazat će se, ovdje posve drukčija od jutra.
Pederkasti konobar donosi pizzu a na posebnom tanjuriću kisele paprike. Stari makedonski običaj da se paprika tamani čak i uz bistre juhe, pokazat će se prihvatljivim jer dobro odmaže mamurluku. Ona u Makedoniji ima svojevrstan status kulta, odmah rame uz rame sa Sv. Ćirilom i Metodom. Priprema sa sirom i peršinom, kisela, punjena zeljem, raguom, mesom od svinje, teleta, i još kojekakvim običnim i neobičnim kombinacijama od kojih curi slina, na koje se vrlo lako naviknuti. Kad se sjetim PVC-paprika koje kupujem u shopping centrima, ove domaće makedonske su goleme i sočne poput lubenica. Zbog toga je samo jedna paprika „piperka“. Ostalo su samo paprike.
Pitamo konobara da ne prodaje slučajno cigarete u lokalu. On izvadi pola kutije waltera, baci na stol i kaže: „evo, možete moje…..“
Mi ga gledamo u čudu.
„A šta će tebi ostat?“
„Ma dobro je, be. Će kupam drugoto paklo. To prazno.“
I ode čovjek u trafiku preko puta da kupi drugu kutiju. Mrtav-leden.
Kad bi se bogatstvo mjerilo davanjem, Makedonci bi bili među prvima.
ponedjeljak, 12.11.2007.
Ko bi reko, ispo sam u novinaman. Novine se zovedu "Da sam Šejn"
Al, neka. Bolje ispast u novinama nego iz aviona
provjeri tu!
utorak, 06.11.2007.
BUŠKO BLATO BLUES
(čekam fotke iz MKD, pa dok ne dobijem, evo pokušaja pisanja poezije čežnje i sjete. Pokojni Vidrić će se okretat u grobu.....To uopće nije smješno!)
Dok sam ležao na podu da ispravim kičmu
Iz želuca dođe zvuk neznane ljepote
Nit je savjest, niti Isus nit Hare Krishna
Od noćašnje sarme podrig mi se ote
Od jačine na TV-u zavibrira slika
Jadni Saša Kopljar pod stol se zavuče
Zatrese se pod podno prijamnika
Od glasnoga prdca Ljiljane Sauche
Razmišljam o njoj dok na podu ležim
Da osvojim „Kariku“ i budem frajer dana
Pa put sunčanih plaža Sjevernoga Pola
Ispod sante prdimo ja i Ljiljana
Mnoge sam pogledom otpratio buseve
Preko TV-a prošao egzotične krajeve
A mudro je i pametno govorio moj tata
Da postoji svijet izvan Buškog Blata
Eh, da posjedujem barem tri rudnika zlata
Mjesto farme svinja usred Buškog Blata
Mjesto da sam sin svirača orkestralnog pleha
Rađe b' bio sinom Carringtona Blakea
Nosio bih ime po marci mitraljeza
Janjeće pečenje bila bi mi meza
Letio bih bespućima hrvatske estrade
U centru Alma Ate zabavljo imigrante
U velebnoj vili na Antarktičkom moru
Ljiljanu debelu ja volio bih vjerno
Noge bih prao u zlatnomu lavoru
Mjesto WC-a u saksofon bi kenjo
Al mjesto na glečeru ja ležim na podu
I čekam da na stropu Sunce se upali
Na očima nosim naočale tamne
U filmu bez boje i zvuka mi fali
Da sam starog slušo kad mi je reko
Da život nije gledanje pornića
Ne bih se sad na svojoj muci peko
I lako bih mogao zaspati bez pića
Dan može počet bez jutarnje kave
Sa sokom od mrkve i fiskulturom
Umjesto dnevno tri piza trave
Zdravije se razbit AB kulturom
Al s kalendara uporno otpadaju dani
U kuhinji po kruhu vrzmaju se mravi
Dok u sobi suze ronim u očaju i jalu
Ona čita vijesti na drugome kanalu
četvrtak, 01.11.2007.
1. PUTNICI SU U PANICI, A STROJOVOĐA NEMA PLAN…..
Još početkom prošlog stoljeća, najveći jebivjetar među znanstvenicima i znanstvenik među jebivjetrima, Albert Einstein, ustvrdio je kako pomicanje iz točke A u točku B usporava vrijeme i proces starenja. 60-tih godina istog stoljeća, pojavili su se hrabri ljudi u tijesnim crvenim trikoima koji su to zbilja i dokazali, otišavši tamo gdje ljudska noga još nije kročila . To su svima znane – „Zvjezdane Staze“. Neki će reći da lažem, no kako objasniti činjenicu da William Shatner izgleda isto već četrdeset godina, bez ijedne plastične operacije? Nisu to čista posla, ja kažem. Ponukani tim primjerom, 12 ekstremnih romantičara odlučilo je izvidjeti koliko zapravo putovanje usporava starost, otputivši se vlakom u krajeve gdje „ruska votka još nije popita“. Samo domaća rakija.
Zbog iznimne rasne i vjerske ravnopravnosti koja vlada dolje na jugu, nismo imali potrebe nositi crvene trikoe, pa smo jedva uspjeli odgovoriti naše babe od namjere da nam saštrikaju trikoe sa šahovskim poljima i znakom „Lidl“ na prsima.
Poznata je stvar da heteroseksualni mužjaci jedan drugome mogu iskazati ljubav tek nakon izvjesnog postotka alkohola u krvi, tako da smo se morali opskrbiti s hektolitrima soka od hmelja i Badelovog goriva. Ako je suditi po količini alkohola koju ćemo imati po putu, ubrzo ćemo vlak obojiti u kričavu roza boju, nazvati ga „Vlakom Ljubavi“, i tako ujediniti srpski i hrvatski pružni transport u jedinstvene i neponovljive „Hrvatskosrpske heteroseksualne željeznice“, koje će probiti stidljivi junf razdora između istoka i zapada.
Prije nego smo krenuli bacio sam pogled na kartu. Čeka nas dugo 34-satno putovanje kroz cijelu Srbiju i Makedoniju do Ohridskog Jezera koje se nalazi na samoj granici s Albanijom. Taj sam kraj vidio samo na slikama i gorio sam od znatiželje da ga vidim uživo. Htio sam provjeriti dvije uvriježene istine o Makedoniji: Koliko je istinita drevna pjesma grupe Time i njeni stihovi „kad si sam i kad je sve…..“ i koliko je istinita tvrdnja da su Makedonci jedino slavensko pleme kojima se nije dalo ići do mora i prelaziti Šar Planinu.
Usprkos tome što su prve pare počele nestajati već oko Ivanića, do granice sa Srbijom valjano smo branili svoje roza boje. Kad smo stigli do Novog Sada, nije više nikog ostalo da ponosno drži stijeg a dok smo došli do Beograda sve one silne zgrade nismo ni vidjeli u toploj srpskoj noći. Kad nas je vidio, srpski kondukter nam reče: „Pa momci bre, festival u Guči je gotov. Sva dobra deca su već otišla na spavanje.“ Ali kondukter nije znao da je kod ove „dobre dece“, Guča oznaka za stanje uma a ne festival trubača u istoimenom mjestu u Južnoj Srbiji.
A potonja Južna Srbija ukazala se to mamurno jutro baš kad je trebalo. Pivo poslije buđenja nije me iznenadilo, a odmah zatim i konjak koji mi je sjeo kao ćuška vlažnim ručnikom u Sahari. Prolazimo kroz Ćupriju, selo koje ima status grada i načas mi se učini da u nekom polju kroz prozor vidim onu istu banderu u koju se zamalo zabije vozač Miško Krstić kad mu otac za okladu veže oči. Napinjem se da uz prugu primjetim spomenik začetniku jednog novog napretka, čuvenom Panteliji Topaloviću ili barem razvaline preduzeća „Dugo Konačište“, ali umjesto toga uz prugu zinula ogromna izvitoperena kućerina, potpuno pokrivena puzavcem i opkoljena dvometarskim korovom s prozorima bez stakla koji strše u tom zlosutnom zelenilu poput dvije mračne rupe. Te rupe, odnosno prozori, jedini su razlog zbog kojeg to nešto izgleda kao kuća. Sve na njoj je nepravilno, nakrivljeno kao nekakva groteskna scenografija. A ispred kuće na sivoj šamlici sjedi jednako sivi neugledni djed sa šajkačom na glavi, obučen u potkošulju s rupama , opanke i do koljena zasukane hlače, granom tjera muhe i broji vagone. Bog zna koliko mu je godina. Smrt je najokrutnija kad zaboravlja.
U svakom slučaju, nakon konjaka, mislim da mene neće zaboraviti.
Jednom kad vlak smrti krene, čovjek brzo zaboravlja na paralelnu stvarnost u kojoj postoji rano dizanje na posao, režije i Internet. Uz pivo, zidarski sendvič i i milozvuke matematičkog noisea s discmana gledam kroz prozor i puštam da me zaslijepi šumadijsko Sunce. Rado bih izašao van da popijem kavu u domaćoj prisnoj atmosferi, ali majstor strojovođa ima druge planove. To je i jedini nedostatak putovanja vlakom. Zatvoren si u limenoj kutiji sa sendvičima, kartama i opojnim sredstvima i kroz prozore promatraš film koji se ponavlja svakih 15 minuta. Kuća, drvo, polje, traktor, baba. Pa isto to po sistemu slučajnog odabira.
U sitne noćne sate stigli smo na živopisni granični prijelaz Preševo gdje su ovce na pruzi i japanski turisti s bazuka-fotoaparatima apsolutno normalna pojava.
