četvrtak, 01.11.2007.
1. PUTNICI SU U PANICI, A STROJOVOĐA NEMA PLAN…..
Još početkom prošlog stoljeća, najveći jebivjetar među znanstvenicima i znanstvenik među jebivjetrima, Albert Einstein, ustvrdio je kako pomicanje iz točke A u točku B usporava vrijeme i proces starenja. 60-tih godina istog stoljeća, pojavili su se hrabri ljudi u tijesnim crvenim trikoima koji su to zbilja i dokazali, otišavši tamo gdje ljudska noga još nije kročila . To su svima znane – „Zvjezdane Staze“. Neki će reći da lažem, no kako objasniti činjenicu da William Shatner izgleda isto već četrdeset godina, bez ijedne plastične operacije? Nisu to čista posla, ja kažem. Ponukani tim primjerom, 12 ekstremnih romantičara odlučilo je izvidjeti koliko zapravo putovanje usporava starost, otputivši se vlakom u krajeve gdje „ruska votka još nije popita“. Samo domaća rakija.
Zbog iznimne rasne i vjerske ravnopravnosti koja vlada dolje na jugu, nismo imali potrebe nositi crvene trikoe, pa smo jedva uspjeli odgovoriti naše babe od namjere da nam saštrikaju trikoe sa šahovskim poljima i znakom „Lidl“ na prsima.
Poznata je stvar da heteroseksualni mužjaci jedan drugome mogu iskazati ljubav tek nakon izvjesnog postotka alkohola u krvi, tako da smo se morali opskrbiti s hektolitrima soka od hmelja i Badelovog goriva. Ako je suditi po količini alkohola koju ćemo imati po putu, ubrzo ćemo vlak obojiti u kričavu roza boju, nazvati ga „Vlakom Ljubavi“, i tako ujediniti srpski i hrvatski pružni transport u jedinstvene i neponovljive „Hrvatskosrpske heteroseksualne željeznice“, koje će probiti stidljivi junf razdora između istoka i zapada.
Prije nego smo krenuli bacio sam pogled na kartu. Čeka nas dugo 34-satno putovanje kroz cijelu Srbiju i Makedoniju do Ohridskog Jezera koje se nalazi na samoj granici s Albanijom. Taj sam kraj vidio samo na slikama i gorio sam od znatiželje da ga vidim uživo. Htio sam provjeriti dvije uvriježene istine o Makedoniji: Koliko je istinita drevna pjesma grupe Time i njeni stihovi „kad si sam i kad je sve…..“ i koliko je istinita tvrdnja da su Makedonci jedino slavensko pleme kojima se nije dalo ići do mora i prelaziti Šar Planinu.
Usprkos tome što su prve pare počele nestajati već oko Ivanića, do granice sa Srbijom valjano smo branili svoje roza boje. Kad smo stigli do Novog Sada, nije više nikog ostalo da ponosno drži stijeg a dok smo došli do Beograda sve one silne zgrade nismo ni vidjeli u toploj srpskoj noći. Kad nas je vidio, srpski kondukter nam reče: „Pa momci bre, festival u Guči je gotov. Sva dobra deca su već otišla na spavanje.“ Ali kondukter nije znao da je kod ove „dobre dece“, Guča oznaka za stanje uma a ne festival trubača u istoimenom mjestu u Južnoj Srbiji.
A potonja Južna Srbija ukazala se to mamurno jutro baš kad je trebalo. Pivo poslije buđenja nije me iznenadilo, a odmah zatim i konjak koji mi je sjeo kao ćuška vlažnim ručnikom u Sahari. Prolazimo kroz Ćupriju, selo koje ima status grada i načas mi se učini da u nekom polju kroz prozor vidim onu istu banderu u koju se zamalo zabije vozač Miško Krstić kad mu otac za okladu veže oči. Napinjem se da uz prugu primjetim spomenik začetniku jednog novog napretka, čuvenom Panteliji Topaloviću ili barem razvaline preduzeća „Dugo Konačište“, ali umjesto toga uz prugu zinula ogromna izvitoperena kućerina, potpuno pokrivena puzavcem i opkoljena dvometarskim korovom s prozorima bez stakla koji strše u tom zlosutnom zelenilu poput dvije mračne rupe. Te rupe, odnosno prozori, jedini su razlog zbog kojeg to nešto izgleda kao kuća. Sve na njoj je nepravilno, nakrivljeno kao nekakva groteskna scenografija. A ispred kuće na sivoj šamlici sjedi jednako sivi neugledni djed sa šajkačom na glavi, obučen u potkošulju s rupama , opanke i do koljena zasukane hlače, granom tjera muhe i broji vagone. Bog zna koliko mu je godina. Smrt je najokrutnija kad zaboravlja.
U svakom slučaju, nakon konjaka, mislim da mene neće zaboraviti.
Jednom kad vlak smrti krene, čovjek brzo zaboravlja na paralelnu stvarnost u kojoj postoji rano dizanje na posao, režije i Internet. Uz pivo, zidarski sendvič i i milozvuke matematičkog noisea s discmana gledam kroz prozor i puštam da me zaslijepi šumadijsko Sunce. Rado bih izašao van da popijem kavu u domaćoj prisnoj atmosferi, ali majstor strojovođa ima druge planove. To je i jedini nedostatak putovanja vlakom. Zatvoren si u limenoj kutiji sa sendvičima, kartama i opojnim sredstvima i kroz prozore promatraš film koji se ponavlja svakih 15 minuta. Kuća, drvo, polje, traktor, baba. Pa isto to po sistemu slučajnog odabira.
U sitne noćne sate stigli smo na živopisni granični prijelaz Preševo gdje su ovce na pruzi i japanski turisti s bazuka-fotoaparatima apsolutno normalna pojava.
