CAffeine

srijeda, 24.10.2007.

O VLAKOVIMA I ROMANTICI

Otkad je američkog filma, među normalnom rajom vlada mišljenje da je duga vožnja vlakom romantično - avanturistična potraga za samim sobom. Nižu se neistraženi predjeli, svakovrsni čudaci i životne situacije, bezbrojni materijali za anegdote i na kraju kad ti je svega dosta, shvatiš da ti je doma najljepše, vratiš se kući, posadiš mrkvu i napišeš knjigu o romantičnom putovanju vlakom. Do negdje prije ja nisam vjerovao američkom filmu, sve dok na vlastitoj koži nisam iskusio čari dugog putovanja vlakom. Sada mogu reći da je američki film imao potpuno pravo, te da je romantika apsolutno opravdana. U nastavku je opisano kratko romantično putovanje vlakom.

Recimo da bezimeni putnik već dobrano kasni na vlak, koji polazi s perona na samom kraju kolodvora, i polazi za minutu. Uspuhano trči preko tračnica, nabijajući tabane na odvratno oštro kamenje dok mu teška prtljaga udara o koljeno. Krcata je nepotrebnim stvarima koje neće ni izvaditi, a kamoli upotrijebiti, tipa rezervne gaće, pjena za brijanje i četkica za zube.

Nije potrčao već godinama, pa sopće kao na samrti, te se nekako uz zadnje trunke snage penje u zadnji vagon vlaka. Kofer od 500 kila se zanese i zamalo mu iščaši rame pa opsuje rekordno dugu psovku koja uključuje majku, oca i najbližu rodbinu, ali ga ipak, potezom koji mu je ostao u podsvijesti još otkad je branio za ekipu iz osnovne, uspijeva ubaciti u vagon. U tom trenutku zazvoni mobitel, ali do njega je nemoguće doći jer se nalazi u prednjem džepu stisnut između cigareta, rizli i s krive strane otkucanim tramvajskim kartama.

Zatvara vrata, i napadne ga mješoviti miomiris „Ralona“, „Partnera“, motornog ulja i lošeg raspoloženja. Vagon je krcat namrgođenim i izboranim facama putnika iz pakla. Skoro iskrene nogu kad stane na nekog šljakera koji sjedi naslonjen na vrata od WC-a. U ćošku neki metalac nabio slušalice na uši, pojačao muziku do daske i jedino što se čuje je udaranje bubnja koji zvuči kao pokvarena mašina od lokomotive. Usprkos tome, metalac spokojno žmiri i uživa kao da sluša zvuke iz prirode.

Dok bubnjevi mlate, ispijena nosata žena sa 100S cigaretom u ustima pokušava umiriti svoje četvero nemirne djece. Ona sjedi na koferu koji je veći od nje, a klinci zvrndaju po vagonu i penju se po njoj, a ona svako ime izgovara s greškom, jer ih nikako ne može upamtiti. Zbog nesnosne gužve željezničari kače drugi vagon, pa se vlak trzne i ljudi se zanesu, skoro popadaju poput domina, pa mu se cigareta mršave majke zamalo zabije u oko, a jedan njen klinac mu se zaleti u stomak. Kroz zube protisne „oprostite“, živčano se probija kroz ljude, koji mu tu i tamo slučajno otpuhnu dim u facu. Kašlje. Vlak kreće.

Onda zapne u uskom hodniku na nekoj babi od 250 kila koja nosi još veću i težu torbu punu mrežastih vreća s krumpirima. Uvlači stomak do boli, ispod glasa veli „oprostite, samo malo“ a onda se vlak nagne, pošto je, naravno, nagibni i baba se svom svojom golemošću navali na njega. „Izvin'te mladiću, ona će finim baritonom i zasuče svoje crne brkove.

Kad je nekako izvukao kofer koji se zaglavio između babe i zida, usput preskočio nekoliko ljudi, 16 puta u 2 metra rekao „oprostite, samo malo“, uvidje da od toplog sjedala neće biti ništa, jer u najbližem kupeu sjede penzioneri s privilegijom i časna sestra. Zapali cigaretu i zableji se kroz prozor u skrolajući krajolik. Na tren zaboravi situaciju u kojoj se nalazi, a onda ga prene nepoznat glas i on se vraća u surovu stvarnost. Deda šarmer s crvenim nosom u džins jakni žica ga cigaretu. Pristojan i fin kakav je bezimeni putnik mu daje cigaretu, a ovaj razveže priču o tome kako se upravo vraća s pregleda gušterače na „Merkuru“ i kako mu je doktor rekao da ima niski tlak i da treba što više pušiti. Nije izustio ni riječ, i deda razveze priču o familiji, unazad sedam koljena, a ovaj samo čeka kad će počet o partizanima, ustašama i Informbirou.

Taman kad je deda stigao do priče o herojskom bježanju od partizanske hajdučije preko mutne Drave, vlak se nenadano zaustavi pored neke bandere i tri kukuruza. Na svo iznenađenje bezimenog putnika, tu nitko ne izlazi. Na svo iznenađenje shvati da se grdno zajebao i da je ovo putnički vlak.

Noge ga zabole od stajanja, pa sjedne na kofer. Pod guzovima osjeti kako se drobi posuda s kolačima koju mu je majka spakirala da slučajno ne bude gladan u bijelom svijetu, ali sad ga više nije briga. Stavi glavu među koljena da ne gleda tuđe guzice i zamalo usne, kadli u Novoj Kapeli upadaju namrtvo pijani vojnici i urlaju najnovije hitove od pjevača koji se djevojački preziva po marci mitraljeza. Začepi uši, ali ne pomaže

Jedno od one djece počinje iritantno kmečati. I da stvar bude predivna, neki je tupan baš sad odlučio proći pa se mora dići, a kronično mu se ne da. Kad se pridigao, spazi među onom bandom vojnika vrlo poznato plosnato lice. Sjeti se da mu je to školski iz osnovne, isti onaj koji je ponavljao peti razred pet puta i zbog kojeg je profesorica iz likovnog otišla u prijevremenu penziju. Moli Boga da ga ne primijeti, ali ne može sjesti jer je tip koji pokušava proći, baš zapeo ispred njega. Okrene glavu, ali tad začuje kako školski izvikuje njegovo ime.

Školski mu stavlja brlju pod nos, a ovaj nema snage da odbija, pa potegne dobar gutljaj i govori „Da,da,da….“ dok mu ovaj pljujući na uho govori o tome kako su to bila super vremena kad su virili u žensku svlačionicu i bacali petarde po razredu. Piju rakiju, i slažu se jedan s drugim kako je prije bilo puno bolje. S vremenom vlak prolazi pored još stanica-bandera, a banda vojnika urla sve gluplje i gluplje zabavnjake i na kraju prelazi na prvi album Mileta Kitića. Dijete od maloprije više ne kmeči, ili kmeči ali se ne čuje. Penzioneri s privilegijom i časna sestra se zgražaju. Deda u jeans jakni govori: „Neka mladih, ja sam bio još gori…“Bezimeni putnik razgaljen poslije trećeg decilitra rakije, nudi časnu sestru pivom i rakijom.

Penzioneri s privilegijom i časna sestra vide da je vrag odnio šalu pa uskoro odlaze iz kupea. Vojnici i bezimeni sjedaju, zauzimaju cijeli kupe. Najdeblji vadi domaću slaninu i reže je tupim bajunetom. Bezimenog nude slaninom, on jedva jedvice pojede jedan komad te zamalo povrati od ogromne koncentracije masti. Nakon priča iz vojski, počne gorljiva rasprava na temu Hajduk-Dinamo. Bezimeni se muči da izvuče pepeljaru iz rukonaslona i na kraju povuče presnažno i ista ispada na pod zajedno sa zgužvanim kutijama i opušcima. Svi počinju grohotom urlati od smijeha, a smiju se još više kad konačno pročitaju da se selo u kojem stoje već pola sata zove - Opušci.

U kupe upada kondukter s pitanjem „Ima ko novi?“ Bezimeni je već pijan kao letva ali uprkos tome shvaća da je kondukter pijaniji od njih. Vojnici naravno nemaju karte, pa pokušavaju konduktera podmititi rakijom i slaninom. Kondukter se isprva nećka, ali na kraju ipak popusti i kaže da će „samo malo“.

Nakon pola sata kondukter još sjedi s njima i priča o tome kako su sagradili crkvu u selu pored Opušaka. Bezimenom priča dosadi, pa bježi na WC. Nakon gužve i 32 puta „samo malo“ i „oprostite“ dolazi do WC-a, elegantno prekorači zaspalog šljakera na ulazu u WC, sjeda na školjku prije nego što je skinuo hlače jer mu se strašno sere od kolodvorske kave, rakije i šuplje priče svog „najboljeg školskog druga“.

Ponovo se probija kroz ljude, više niti ne govori „oprostite“ i vidi da vojska s kondukterom već priča o zajedničkom djetinjstvu u selu pored Opušaka. Odjednom su svi bili sa istim ženama, imaju iste susjede, malo poslije imaju istu rodbinu, a nakon toga zaključe da su izgubljena braća. Kad je kondukter konačno došao do priče o tome kako je radio u Njemačkoj kao zidar i volio bogatu udovicu iz Miken, bezimeni popije pivo i zaspe mrtav umoran.

Probudi ga opor glas službenog lica. Bezimeni, sad već i bez mozga, daje mu probušenu kartu, iako ovaj već pet minuta ječi: „Putovnicu, ,mladiću!“ Bezimeni zazuji na trenutak. Vojska i kondukter su negdje isparili i sam je u kupeu. U sekundi odluči da treba ispariti i on, pa grabi svoj teški kofer i trči van kao pogođen. Izlazi na stanici s banderom i tri kukuruza.

Shvati da je promašio svoju stanicu za čitavih 20 kilometara. Vadi mobitel da nazove nekog da dođe po njega, utipka broj, prisloni mobitel a ono muuuuuk….Pogleda na display, i shvati da danas nije njegov dan, jer je baterija – prazna!

Dakle, onaj tko je prepoznao romantičara u sebi čitajući ovaj tekst, samo naprijed. Slijedi izvještaj s ekstremno romantičnog putovanja vlakom od Zagreba do Ohrida, 34 sata ekstremne romantike bez odmora….

subota, 13.10.2007.

FENOMEN HRVATSKOG HUMORA

Izašao sam danas s posla Kornijevim korakom samo da što prije pobjegnem kući da se okrijepim toplom juhom što sam je sinoć skuhao. Usput svratim u Billu po dvije tegle umaka da mogu skuhat nešto konkretno, umjesto da samo jedem suhu beton-hranu iz babine smočnice zbog koje već poduže serem metal. Nasmijan sam i vedar, petak je, radim subotu al boli me kurac. I tada, dođem do auta, a ono katastrofa! Nekakav nobelovac parkirao se iza mene tako da ne mogu izaći! Neugledni i rđavi golf dvojka iz vremena seksualne revolucije, jedina je brana između mene i slobodne ceste.


Gdje da baš ja pronađem najvećeg vrhunaravnog krivonogog mamlaza iz Prčije Donje u kojoj, kad nemaš gdje parkirat staneš na obližnju livadu između dvije hrpe sijena, odeš se zalit u birtiju „Centar“, zaspeš ispod stola i spavaš do sutra ujutro bez bojazni da si možda krivo parkirao?

Mala smo zemlja, ali idiota i sportaša imamo za izvoz.

Dobro, pomislim, možda je čovjek otišao obaviti neki poslić pa će se možda i vratiti za nekih 5-10 minuta. Možda je ipak kulturan, ali je u žurbi parkirao krivo. Taj možda postade uzaludna nada. Sjedim u autu, pušim cigaretu, vrtim stanice ali od konja iz Prčije donje ni „k“. Kontaktiram prijatelja da prikratim vrijeme i objasnim mu cijelu situaciju, a on mi kaže da trubim, jer je vjerojatno stanar iz zgrade koji nije obraćao pažnju.

Ništa, ajde trubit, šta ću, nema mi druge. Prvo trubim polagano, ali kad sam postao nestrpljiv (čitaj nadrkan) nalegoh na sirenu, tako da su znatiželjne glave stale provirivati iz prozora. Isprva, samo babe i djedovi koji ionako nemaju pametnijeg posla nego da špijaju za svoje umirovljeničke udruge, onda debele domaćice i zajapureni birtaški političari koji su čak i kod kuće u jeans jaknama. Provirilo je još ljudi. Neki su samo zurili a neki su psovali kako to samo naši mogu. Ovi što su zurili imali su ogavne kičaste zavjese i njih mi nije bilo žao. Ovi što su psovali žudili su za popodnevnim odmorom i njih mi je bilo žao. Nije bilo u redu da ih uznemiravam ali i ja sam žudio za stanom i toplim odmorom.

Pade mi napamet opcija da zovem pauka, ali brzo odustanem. Jer, ja sam parkiran debelo na trotoaru, pa ako će dići njega, morat će dići i mene. Što znači da će me opaliti po džepu. Stupovi sa strane se ne daju odvaliti, pored živice ne mogu proći bez da izgrebem auto, dakle, nalazim se u govnima. Pomislim, da nije frajer možda namjerno tu parkirao tako da mi pokaže kako se tu ne smije parkirati? Dobro, ne smije se, ali gdje da se parkiram, u pizdu materinu? Sva legalna mjesta zauzeta su cijeli dan, a ako se neko mjesto i oslobodi, treba naletiti baš u tom trenutku kad se oslobađa , ili kružit još pola sata da nađm neko mjesto blizu radnog mjesta. Možda da se parkiram Bandiću, koji živi blizu, na maćuhice?

Ništa, kupim novine, odem u neku prčvarnicu da ubijem vrijeme dok se poluproizvod vrati, naručim kavu a konobarica mi kaže.
„ Ne može“
„Zašto?“ pitam.
" Pa eto tako“ ona će mrto ozbiljno. Zatiltam i nije mi jasno. Gleda me kao kokoš u tursko groblje. Gledanje traje. Sad mi je već neugodno.

Onda se opali smijat pa kaže“ Ma šalim seee, šta si tako ozbiljan?“. Suludo sam živio i tko zna kad ću umrijeti, ali nikad neću shvatit fenomen Hrvatskog Humora.

Dobijem ja tako svoju kavu, pročitam sve glupe članke o najnovijem dečku Nikoline Pišek, šta jede Luka Nižetić, i odvikavanju Paole Valić te saznam kako na televiziji cijeli tjedan neće biti apsolutno ništa. Za sat vremena počeli se skupljati „štakori“pa su njihove priče o iksevima, jedinicama, dvojkama i koeficijentima ubrzo zagušile zrak. Vrijeme je da isparim. Prolazim kraj šanka, a konobarica će
“Hej, a platit?“
"Ne može“ odgovaram i blijedo je gledam.
„Ma šalim se“ rekoh i platim joj. Možda ipak ima nade za mene. Glede shvaćanja hrvatskog humora

Vraćam se na mjesto zločina i shvatim da se heroj parkinga još nije pojavio. Ma do kurca i čekanje, gladan sam ko pas, ide mi se kući, a auto ne mogu ostaviti tu, jer bi netko od pravdoljubivih stanara mogao zvati pauka koji bi mene mogao pokupiti kad se tudum iz Donje Prčije makne. U najboljem slučaju mogao bi ga dići neki siroti poštenjačina zajedno s laptopom koji mi treba za posao, a onda sam tek najebao, jer će me zajahati šef i to bez sedla. Zovem Zagreb Parking i govorim adresu.

Kad su vrijedna gospoda iz Parkinga stigla rekli su da ga ne mogu maknuti bez da zovu murju. Po zakonu je moraju zvati da napravi zapisnik a kvaka je u tome da sam ja također ilegalno parkiran te da ću morat platit kaznu koja će iznositi 300 kuna. To što su svi auti stanara obližnjih zgrada pakirani na pola trotoara uopće nema veze.

Dobro, 300 kuna bih još i pretrpio ali poznavajući poslovičnu brzinu naše dične i prekrasne murje, vratio bih se kući taman kad počne ona serija o američkoj murji.

Da, rekoh, ali ja tu dreždim već 2 sata i ne da mi se čekati još 2. Suvozač u narančastom prsluku mi govori da ima šurjakinju u selu blizu Đakova koja zna moju majku. Sjajno, jebote, još jedan rođak! Možda mi je i nepoznat netko iz Prčije Donje isto rođak, neka odbjegla crna ovca koju ganja Interpol zbog neplaćenih kazni za parkiranje?

Pa jel ne postoji nikakava druga mogućnost?, upitam

Pa ima, ima, jebiga - odgovara majstor – Možete sad platit nama 500 kuna pa da dignemo vas i stavimo vas na cestu –

Krasno.

Kome da polupam balkansku glavurdu? Ovom idiotu iz Prčije Donje, sebi što naletim na baš svakog majmuna u gradu ili ovoj dvojici šurjaka što su rođaci osim kad treba pomoći?

Ništa, ostavim im osobnu da napišu papire, i odoh na bankomat po 500 kuna. Usput pjevušim mahna-mahna melodiju iz Muppet Showa. Prije toga sam mrmljao Rage Against the Machine, ali sam zaboravio tekst.

Vraćam se s novcima prema autu i onda mi kaže jedan od šurjaka:

„Imaš sreće. Uštedio si 500 kuna“

Genij iz Prčije se vratio, upalio auto, i odbrujio u pravcu grada. To je stariji čovjek, u šljakerskom odjelu s penzionerskim naočalama i pogledom tupave odbjegle ovce. Kad sam ga vidio kroz prozor auta, više nije bilo razloga da se ljutim. Tko bi se uopće mogao ljutit na tako nešto? Samo sam upalio auto i razmišljao kako mi propade plan o finoj tjestenini s piletinom i juhici koju sam sinoć skuhao i o tome kako je sutra radna subota. Jedan idiot manje, a ostalo ih je još tona za odraditi.

Što je šaljiv ovaj hrvatski humor, samo šteta što ga nema na televiziji.