Izašao sam danas s posla Kornijevim korakom samo da što prije pobjegnem kući da se okrijepim toplom juhom što sam je sinoć skuhao. Usput svratim u Billu po dvije tegle umaka da mogu skuhat nešto konkretno, umjesto da samo jedem suhu beton-hranu iz babine smočnice zbog koje već poduže serem metal. Nasmijan sam i vedar, petak je, radim subotu al boli me kurac. I tada, dođem do auta, a ono katastrofa! Nekakav nobelovac parkirao se iza mene tako da ne mogu izaći! Neugledni i rđavi golf dvojka iz vremena seksualne revolucije, jedina je brana između mene i slobodne ceste.
Gdje da baš ja pronađem najvećeg vrhunaravnog krivonogog mamlaza iz Prčije Donje u kojoj, kad nemaš gdje parkirat staneš na obližnju livadu između dvije hrpe sijena, odeš se zalit u birtiju „Centar“, zaspeš ispod stola i spavaš do sutra ujutro bez bojazni da si možda krivo parkirao?
Mala smo zemlja, ali idiota i sportaša imamo za izvoz.
Dobro, pomislim, možda je čovjek otišao obaviti neki poslić pa će se možda i vratiti za nekih 5-10 minuta. Možda je ipak kulturan, ali je u žurbi parkirao krivo. Taj možda postade uzaludna nada. Sjedim u autu, pušim cigaretu, vrtim stanice ali od konja iz Prčije donje ni „k“. Kontaktiram prijatelja da prikratim vrijeme i objasnim mu cijelu situaciju, a on mi kaže da trubim, jer je vjerojatno stanar iz zgrade koji nije obraćao pažnju.
Ništa, ajde trubit, šta ću, nema mi druge. Prvo trubim polagano, ali kad sam postao nestrpljiv (čitaj nadrkan) nalegoh na sirenu, tako da su znatiželjne glave stale provirivati iz prozora. Isprva, samo babe i djedovi koji ionako nemaju pametnijeg posla nego da špijaju za svoje umirovljeničke udruge, onda debele domaćice i zajapureni birtaški političari koji su čak i kod kuće u jeans jaknama. Provirilo je još ljudi. Neki su samo zurili a neki su psovali kako to samo naši mogu. Ovi što su zurili imali su ogavne kičaste zavjese i njih mi nije bilo žao. Ovi što su psovali žudili su za popodnevnim odmorom i njih mi je bilo žao. Nije bilo u redu da ih uznemiravam ali i ja sam žudio za stanom i toplim odmorom.
Pade mi napamet opcija da zovem pauka, ali brzo odustanem. Jer, ja sam parkiran debelo na trotoaru, pa ako će dići njega, morat će dići i mene. Što znači da će me opaliti po džepu. Stupovi sa strane se ne daju odvaliti, pored živice ne mogu proći bez da izgrebem auto, dakle, nalazim se u govnima. Pomislim, da nije frajer možda namjerno tu parkirao tako da mi pokaže kako se tu ne smije parkirati? Dobro, ne smije se, ali gdje da se parkiram, u pizdu materinu? Sva legalna mjesta zauzeta su cijeli dan, a ako se neko mjesto i oslobodi, treba naletiti baš u tom trenutku kad se oslobađa , ili kružit još pola sata da nađm neko mjesto blizu radnog mjesta. Možda da se parkiram Bandiću, koji živi blizu, na maćuhice?
Ništa, kupim novine, odem u neku prčvarnicu da ubijem vrijeme dok se poluproizvod vrati, naručim kavu a konobarica mi kaže.
„ Ne može“
„Zašto?“ pitam.
" Pa eto tako“ ona će mrto ozbiljno. Zatiltam i nije mi jasno. Gleda me kao kokoš u tursko groblje. Gledanje traje. Sad mi je već neugodno.
Onda se opali smijat pa kaže“ Ma šalim seee, šta si tako ozbiljan?“. Suludo sam živio i tko zna kad ću umrijeti, ali nikad neću shvatit fenomen Hrvatskog Humora.
Dobijem ja tako svoju kavu, pročitam sve glupe članke o najnovijem dečku Nikoline Pišek, šta jede Luka Nižetić, i odvikavanju Paole Valić te saznam kako na televiziji cijeli tjedan neće biti apsolutno ništa. Za sat vremena počeli se skupljati „štakori“pa su njihove priče o iksevima, jedinicama, dvojkama i koeficijentima ubrzo zagušile zrak. Vrijeme je da isparim. Prolazim kraj šanka, a konobarica će
“Hej, a platit?“
"Ne može“ odgovaram i blijedo je gledam.
„Ma šalim se“ rekoh i platim joj. Možda ipak ima nade za mene. Glede shvaćanja hrvatskog humora
Vraćam se na mjesto zločina i shvatim da se heroj parkinga još nije pojavio. Ma do kurca i čekanje, gladan sam ko pas, ide mi se kući, a auto ne mogu ostaviti tu, jer bi netko od pravdoljubivih stanara mogao zvati pauka koji bi mene mogao pokupiti kad se tudum iz Donje Prčije makne. U najboljem slučaju mogao bi ga dići neki siroti poštenjačina zajedno s laptopom koji mi treba za posao, a onda sam tek najebao, jer će me zajahati šef i to bez sedla. Zovem Zagreb Parking i govorim adresu.
Kad su vrijedna gospoda iz Parkinga stigla rekli su da ga ne mogu maknuti bez da zovu murju. Po zakonu je moraju zvati da napravi zapisnik a kvaka je u tome da sam ja također ilegalno parkiran te da ću morat platit kaznu koja će iznositi 300 kuna. To što su svi auti stanara obližnjih zgrada pakirani na pola trotoara uopće nema veze.
Dobro, 300 kuna bih još i pretrpio ali poznavajući poslovičnu brzinu naše dične i prekrasne murje, vratio bih se kući taman kad počne ona serija o američkoj murji.
Da, rekoh, ali ja tu dreždim već 2 sata i ne da mi se čekati još 2. Suvozač u narančastom prsluku mi govori da ima šurjakinju u selu blizu Đakova koja zna moju majku. Sjajno, jebote, još jedan rođak! Možda mi je i nepoznat netko iz Prčije Donje isto rođak, neka odbjegla crna ovca koju ganja Interpol zbog neplaćenih kazni za parkiranje?
Pa jel ne postoji nikakava druga mogućnost?, upitam
Pa ima, ima, jebiga - odgovara majstor – Možete sad platit nama 500 kuna pa da dignemo vas i stavimo vas na cestu –
Krasno.
Kome da polupam balkansku glavurdu? Ovom idiotu iz Prčije Donje, sebi što naletim na baš svakog majmuna u gradu ili ovoj dvojici šurjaka što su rođaci osim kad treba pomoći?
Ništa, ostavim im osobnu da napišu papire, i odoh na bankomat po 500 kuna. Usput pjevušim mahna-mahna melodiju iz Muppet Showa. Prije toga sam mrmljao Rage Against the Machine, ali sam zaboravio tekst.
Vraćam se s novcima prema autu i onda mi kaže jedan od šurjaka:
„Imaš sreće. Uštedio si 500 kuna“
Genij iz Prčije se vratio, upalio auto, i odbrujio u pravcu grada. To je stariji čovjek, u šljakerskom odjelu s penzionerskim naočalama i pogledom tupave odbjegle ovce. Kad sam ga vidio kroz prozor auta, više nije bilo razloga da se ljutim. Tko bi se uopće mogao ljutit na tako nešto? Samo sam upalio auto i razmišljao kako mi propade plan o finoj tjestenini s piletinom i juhici koju sam sinoć skuhao i o tome kako je sutra radna subota. Jedan idiot manje, a ostalo ih je još tona za odraditi.
Što je šaljiv ovaj hrvatski humor, samo šteta što ga nema na televiziji.
Post je objavljen 13.10.2007. u 08:45 sati.