nedjelja, 09.12.2007.
U POTPALUBLJU (malo drugačija povijest južnih Slavena)
Primjetim kad čitam sve svoje prijašnje tekstove da svaki od njih manje-više započinje s mamurlukom. Ako me koji neznani čitatelj okarakterizira kao notornog alkosa uopće se ne bih začudio, ali skromno priznajem da sam u svom životu bio više mamuran nego pijan.
Nije bez vraga to što majka i mamurluk imaju isti korijen riječi. Još kad se sjetimo kolokvijalnog žargona „pijan ko majka“ nedvojbeno je da postoji neka tajna veza. Ali, ona se u potpunosti spozna tek idućeg dana kada se pijana osoba probudi i kad je počnu napastvovati glavobolje, tupilo, proljevi, mučnine u želucu, nervoze, lupanje srca i ostale muke. Iste one koje je majka „pijane budale“ prošla, dok je rađala istu.
A kad čovjek piše o Ohridu, ne može a da ne spomene majku i mamurluk u istom tekstu.
Danas smo mi najhrabriji i najvoljniji, odnosno, najmamurniji, odlučili dići se zorom ranom u 10 sati, te naumili provesti dan u sv. Naumu, mjestašcu na krajnjoj jugoistočnoj obali jezera, samo stotinjak metara od granice s Albanijom. Mjesto gdje u toplu, bujnu i vjekovima smirenu majku Ohridsko jezero ulazi studeni, živčani Crni Drim. Mjesto gdje je u davna vremena počeo novi život za Južne Slavene.
Cijena prijevoza koju nam određuju ohridski morski vukovi negdje je oko 3 eura. Jedan od njih, krezubi popajev klon s čibukom u šupljini namjesto zuba i zatvorenim okom pozdravlja veselo: „Kako je, be deca?“ . Zanimljivo je da me smatra djetetom. A kad sam se jutros pogledao u ogledalo, ne bih si dao više od pedeset.
A s takvim iskusnim ohridskim gusarom s okom sokolovim nema šanse da izbjegnemo opasnu skrivenu hridinu.
Brod ubrzo počinje zasjecati plavo jezero, a mi se stacioniramo u potpalublje, gdje se nalazi šank i sva potrebna aparatura, što znači, frižider s alkoholom, WC, cigaret-automat i konobar. Unatoč mamurluku, četvorica nas doslovce se odmah prikopčavamo na frižider s pivom. Poslužuje nas konobar djetinjeg izgleda, koji iako u ranim dvadesetima posjeduje nezainteresiranost prekooceanskog mornara u penziji. Baš kao i ta, kao ogledalo ravna voda po kojoj plovi svaki dan opslužujući tone i tone bapskog i mladog turističkog mesa iz Srbije, Grčke i Bugarske. Frajer šuti sve dok ga ne pitamo koliko košta runda, a onda započinje mukotrpnu računicu žvrljajući po blokiću iz doba kamiondžijskih kafana . Dva ili triput mu greškom nisam platio pivo. Po izrazu lica znam da me registrirao, ali nije našao volje da se pobuni. Kad smo ispraznili sadržaj frižidera, izašli smo van na brod da uhvatimo malo boje. Red je da se rodbini pohvalimo s novim tenom i okruglim trbuhom.
O liku i djelu sv. Nauma ne zna se puno, a ono poznato ne može se opisati a da se ne dotakne braće sv. Ćirila i Metoda, dva ugledna učitelja kršćanskog nauka, misionara i filozofa iz Bizanta. Ta dva ugledna jezikoslovca iz naprednog Bizanta pojma nisu imali što ih čeka na ovom zadatku, koji su prihvatili nakon misije pokrštavanja turskih Hazara. Možemo samo zamisliti kakvo je iznenađenje opaučilo Ćirila i Metoda kad su došli među poganu i primitivnu slavensku bagru koja je još živjela u blatnim kolibama od trske gdje se čitava familija unazad šest koljena tiskala oko male vatrice u središtu kolibe zajedno s kokošima i svinjama.
Njihov dolazak je od seoskih vračeva bio protumačen kao dar s neba, dolazak Bogova koji će svojim glomaznim falusima pokrenuti šepavi slavenski natalitet. Ali iskusni učenjaci nisu gubili vrijeme na ganjanje egzotičnih slavenskih ljepotica s nogama širine plinskih boca. Prionuli su poslu.
Osmislili su sustav školovanja, otvorili fakultet danas znan kao Velikomoravsko Sveučilište na području današnje Češke po naputcima vladara Kneza Rastislava, gdje su naučavali prvo slavensko pismo „glagoljicu“ i kršćanski nauk. I kao takvi, postali trn u oku susjednoj Franačkoj državi kojoj je prijetio gubitak utjecaja na Moravsko područje. Budući da su Slaveni od samih svojih početaka predodređeni da ih ugnjetavaju kojekakvi iskompleksirani i ljubomorni sjevernjaci, Franci kreću u akciju i prave darmar u Moravskoj, zatvorivši pritom Velikomoravsko sveučilište, oko 200 profesora i polaznika te zabranivši glagoljicu. Ostali učitelji-prijestupnici naslutili su što se sprema i na vrijeme klisnuli na sigurni jug, daleko od zubatih kapitalističkih franačkih svinja.
Vladar Bugarske, Boris I, objeručke prima disidente, i po dobrom starom balkanskom običaju napaja njihove gladne trbuhe mesinom i vinom, znajući da su intelektualcima srcu dragi hrana i alkohol mnogo više nego intelektualni rad. A svinjskog mesa i opojnog vina je, hvala Bogu, imao u neograničenim količinama.
U to vrijeme utjecaj Bizanta na Bugarsko-Makedonsko carstvo izrazito je snažan. Bizant ima organiziranu vojsku, silu koja gazi sve pred sobom, veliki broj obrazovanih iskusnih i obrazovanih diplomata, a Boris hordu uplašenih brđana koji još prakticiraju drevne običaje, seks sa živinom i bližnjima i ne znaju niti opanak obući bez da se ozljede. Možda bi ovi mršavi intelektualci što usta punih mesa ispaljuju latinske izreke te halapljivo tamane sadržaje carskih vinskih podruma i obora sa stokom mogli imati kakvu drugu praktičnu političku korist? Možda ti mogu neukom južnoslavenskom življu dati identitet i obrazovanje, dvije osnovne stvari bez kojih će ih kleti Bizantninci popapati kao krišku slanine?
Kad su Borisovi pobočnici primjetili da dvorska zaliha hrane i pića presušuje, vladar lupa šakom o stol, i prijeti učenim glavama da će ih deportirati ravno u šake Ludoviku Njemačkom, ako ne počnu raditi ono za što su kvalificirani . Ubrzo potom, učenjaci prisiljeni glađu i žeđi, kreću u akciju i 865. godine otvaraju čak dva sveučilišta slavenskog jezika, jedno u Ohridu,a drugo u bugarskom gradu Preslavu. Ono u Ohridu smatra se prvim sveučilištem na Balkanu a za njegovo osnivanje smatraju se krivim trojica najboljih učenika Ćirila i Metoda: sv. Sava, sv Naum i sv. Kliment Ohridski, sve odreda vrhunski intelektualni kler s ogromnim apetitima na crno vino i svinjski but.
Samostan sv. Nauma (praznovjeran narod kaže da se iz njegove kripte još uvijek čuje kucanje srca. Nasreću, to je ipak samo šum podzemnih voda)
Sv. Kliment Ohridski.
Okolne iskopine. Čuvaj se! Mnogo duboko!
Svaki od njih danas ima svoj samostan u Ohridu, ili barem u njegovoj blizini, isto kao i još pedesetak drugih svetaca. Tih je samostana prije bilo oko čak 365, koliko je i dana u godini, ali mnogi nisu sačuvani. Neki su od njih odavno potopljeni, neki su srušeni, neki zaboravljeni u nepreglednim okolnim brdima tako da je doći do njih pravi izazov. Najpoznatiji od svih njih upravo je samostan sv. Naum, od kojeg su orni lokalci, napravili pravu turističku atrakciju. U dvorištu samostana, nalazi se skupi restoran, suvenirnica s ikonama sv. Nauma i sv. Save, i vidikovac s pogledom za kojeg bi poneki putopisac s Discoveryja dao guze, te nekoliko šepurećih paunova koji podebljavaju egzotični ugođaj.
Zanimljivo je kako čovjek kad čita o tim srednjevjekovnim spomenicima dobije dojam da se radi o velebnim građevinama. Ali svi su ovi manastiri zapravo pigmejskih proporcija, toliko sitni i uski da se i čovjek prosječne visine mora dobrano sagnuti da bi se uvukao unutra, dok je boravak u njima počesto hladan i tjeskoban.
No, uzevši u obzir zaostalost i mrak vremena kad su građeni, ne možemo očekivati sjaj, blještavilo i glamur današnjih crkava. Za ono doba su ovakve su sitne i neugledne građevine od kamenja vjerojatno bile ravne megalomaniji jednog Eiffelovog tornja. Bez obzira što danas ne predstavljaju bogzna kakvo arhitektonsko dostignuće, ne može se poreći da u svojim hladnim ciglama čuvaju duh davno umrlog vremena kad su uskrsnuća, ukazanja i magija bila vrlo moguća.
Sv. Jovan Kaneo. Klasična razglednica iz Ohrida
Budući da smo se iz nepoznatih razloga naprasno otromboljili* nije nam pošlo za rukom da ulovimo pokojeg pauna i da ga u hladu šumarka ispečemo na masti s krompirima, pa smo se povinovali dosadašnjoj tradiciji i otišli pod obližnju mehanu na leskovačku mućkalicu. U nedostatku boljega ni miješano meso nije loše, a nije baš da nam je teško palo.
Potencijalna hrana za naše želuce
Nakon što smo utrpali hrpetine „skare“ u se, otišli smo preživati vozeći se po Crnom Drimu….
*otromboljiti – postati neaktivan, lijen, debeo, čangrizav, uslijed neurednog života. Uz otromboljenje počesto idu vanjske nuspojave kao što su okrugao trbuh za češanje pred televizorom koji se sjaji ako mu se približi izvor svjetla, troslojna neobrijana brada ili povećani apetit za hranom iz frižidera . Postoje i teški slučajevi otromboljenosti u kojima subjekt više uopće ne reagira na vanjske podražaje tipa važna utakmica, porno kanal ili otvoren plamen, ali to su zasad samo legende. (Uz pomoć dr. Bratoljuba; važi samo dio muški dio populacije.
