utorak, 20.11.2007.
VOZAČEVA PRIČA (Bitange podno Šar-Planine)
Nakon što smo u bespućima Južne Srbije proglasili postojanje „Kluba obožavatelja kluba Hrvatskih homoseksualnih Željezničara “ te nakon silnih kilometara tračnica, i hektolitara piva konačno stižemo u Skopje. Koje je doba, ne znamo. Vrijeme nam je nepoznat pojam. Te sam noći sanjao Maroko, a probudio se u Kumanovu. Na skopskom kolodvoru stoji datum 12. veljače, pitaj Boga koje godine. Čudo što su mi sve pare i putovnica još u džepovima. Čudo kako izgleda WC na skopskom kolodvoru. Čudo kako taksisti ispred kolodvora namirišu potrebu za kotačem na kilometar.
Uzimamo 2 auta, u svaki se tiska po 6 ljudi. Dogovorom ustanovljujemo cijenu od 60 „jevreja“ po autu za vožnju do Ohrida. S obzirom da do tamo ima dobrih 3 sata vožnje autocestom, cijena je bagatela. Kad se te pare podijele na šest dijelova, dobije se oko 70 kuna po ludari. Kad usporedim njihove cijene taxija s našima, u Makedoniji bi se za jednu zagrebačku cifru mogao voziti u space shuttleu.
Tek kad smo izašli iz Skopja proradilo mi je sjećanje na „Prije Kiše“ Milča Mančevskog, onaj meditativni soundtrack i sva ona nepregledna brda, drevne manastire od zemljanih cigala i zvuk zurli u zalazak sunca .
Na radiju se San Remo izmjenjuje s turbofolk-obradama starih sevdalinki, a vozač lagano bazdilja na Ralon, što je valjda trademark taksista u svakoj balkanskoj zemlji . No, taj jedan mali miris ne može se ni približno mjeriti s paletom egzotičnih mirisa koje smo mi donijeli u njegov rasklimani mercedes. Bez obzira na komično stanje u kojem se nalazimo vozač odobrava svaku našu upadicu iz mješavine poštovanja i očekivanja šuškavih eura koje će zaraditi u Ohridu.
Tek sam stigao, a već se osjećam kao pijani Englez u zemlji trećeg svijeta.
Tad vozač pripali cigaretu, i započinje svoju priču o Hrvatskoj. 80-tih je slavnu bivšu vojsku služio negdje kod Krapine, kao i velika većina Makedonaca.
„Mlogo ubava zemlja, bilo mi ekstra“ –kaže.
Sjeća se da su pjevali „Tamaru“ od Borisa, ali s refrenom „Ko mi ćebe uze, šamaram…“Sjeća se zelenih brijegova, i komandirove sekretarice, prave Beograđanke koju je, ne jednom , kresao potajice u skladištu municije. Cijela četa je to znala, jedino komandir nije ništa naslućivao. To su bili dani, kaže, zamalo se nije oženio u Šenkovec.
Zaljubio se u preko ušiju i ozbiljno namislio da se vjenčaju. Ali onda, čim se skinuo, primio je vijest da mu je stari teško bolestan i da najvjerojatnije neće još dugo, pa se vratio u Makedoniju, da bude s njim u samrtnom času. Obećao joj je da će se brzo vratiti, a ona jadna nije prestajala trčati za vlakom kad je odlazio. Dok je bdio uz starog, slali su si dugačka pisma od nekoliko stranica u kojima su planirali bračni suživot, imena djece, pa čak i psa. Ona njemu slala razglednice s mora, on njoj s Ohrida i Prespanskog jezera.
Onda je jedne zime sve stalo. Njena pisma više nisu stizala. Tjedan dana pošto mu je umro stari, stiglo je pismo u kojem mu je napisala sve. Da njeno srce njega još uvijek voli, ali da je stvarnost drukčija i surovija i da se mora pobrinuti za sebe. Napisala je još da će ostati dobri prijatelji i utisnula crvene usne na papir. Bila je to zadnja njena poruka i uzrok njegovih ljubavnih muka.
Prošlo je godina i godina otada, i polako je prestao misliti o njoj. Jedno jutro, dok nije bilo posla, čitao je „Večer“ i našao njenu sliku u novinama. Ona u pretijesnoj odjeći, dubokom dekolteu i visokim petama, ista onakva kakvu je i pamti. Sve što je zaboravio vratilo se još većom žestinom. Pored nje, u zlatnom sakou i bijelih zubi stajao je komandir, isti onaj koji nije ništa naslućivao. Naslov je govorio nešto o strastvenoj ljubavi između nove nade novokomponovane muzike i bliskog prijatelja predsjednika Lazara Mojsova. Iz raznoraznih razloga, njihova imena bolje da ne spominjem.
„Šta sum se vratal, u pizdu materinu?“ više uzdahne negoli opsuje.
Vani kroz prozor, nazire se Šar Planina, čisto zelena i obasjana Suncem. Čitajući o tom makedonskom ponosu stekao sam dojam da to mora biti surova i divlja stjenovita vrlet koja oduzima dah svojom veličinom. Ali odavde gledajući izgleda nisko i pitomo poput malo većeg Papuka. Najviši njen vrh zove se Titov Vrv i visok je 2800 metara. Šar planina je ujedno i druga najviša planina bivše države.
Dom je to šarplanincima, ovčarskim psima uzgojenima za obranu stada ovaca od divljih zvijeri, koji su mnogim ljudima i danas predmet strahovanja zbog svoje prgave naravi u kombinaciji s brdom mišića. Mit o psu koji može vući stojadina pod ručnom pročuo se do najsjevernijih krajeva Hrvatske. Ti psi već godinama opravdavaju ugled kraja iz kojeg dolaze. Planina je smještena na đavoljoj tromeđi Kosovo-Albanija-Makedonija, koje je već toliko stoljeća poprište krvavih ratova da su već i stoljetna kamenja na planini zaboravila da je ovdje ikad bilo mira. Zbog masovnog nadiranja kosovskih izbjeglica čitav taj kraj postao je pretrpan Albancima, a poznavajući balkanski temperament i znajući koliko loše podnosimo „komšije“ kad smo trijezni, desio se „kuršlus“ koji je kasnije prerastao u pravi pravcati gerilski rat. Selo Tanuševci u kojem su izbili prvi sukobi između Makedonaca i UČK, odnosno albanske gerile, i dan danas je mjesto gdje se dvostruko zaključavaju vrata. Tetovo i Gostivar preko noći postali su gradovi s većinskim albanskim stanovništvom, rat je ostavio nezaliječene rane na dušama Albanaca i Makedonaca koji se i sad znaju potući na javnim mjestima. Rat je službeno zaključen 2001. Ohridskim sporazumom, kojim su Albanci dobili veća prava uključujući i svoje sveučilište, ali 60.000 ljudi i dalje je bez svojih domova, a cijela sjeverna Makedonija još uvijek živi u strahu od novih sukoba.
Ali, praznoglavi turist kad vidi Šar Planinu ne može nikako pomisliti da se tu događaju brutalni plemenski sukobi. Može samo, kako to samo pravi praznoglavi turist i umije, izvaditi fotić i napraviti si fotke za screen saver.
U neka doba stižemo do Ohrida i taksisti nas ostavljaju u centru. Taksista iz drugog auta počeo je glumiti uvrijeđenost kad mu naši „vopatnici“ nisu htjeli dati 80 eura za vožnju. Majstor je, čini se, zaboravio naš Skopski kolodvorski sporazum o cijeni prijevoza. Još je nešto psovao , ali princip je princip, prijatelju, i njega se držiš. Nismo mu htjeli platiti, i naš „Gavrilo“ ali bez principa, otišao je nazad za Skopje ljut kao ris.
Smještaj nam je osiguran za sitnih 10 eura u privatnom smještaju kod dozlaboga usporenog čika Đoleta i njegove rođake Olge. Smještaj je uključivao fino namještene krevete, sobu s balkonom i prozorom koji gleda na ogroman grafit VMRO-DPMNE, te kuhinju i kupatilo koje smo dijelili s ostalim turistima iz južne Srbije. Odmah isti dan domaći su nas pozvali na mezu, no bez obzira na njihovu velikodušnost, nije nam se dalo izigravati pristojne momke. Na pameti nam je bilo samo upropaštavanje u obližnjem baru.
Usprkos tome, da potvrde svoju gostoljubivost, daju nam litru domaće šljive i plastičnu posudu punu nasjeckanih i posoljenih kiselih krastavaca. Da nije pristojnih ljudi, nepristojni momci bi skapali od gladi i žeđi.
Banda lagano počinje osvajati kupatila i krevete. Iz WC-a se čuju krici iz savane koji označavaju probleme s probavom, a iz nekih se čuju noge koje nisu vidjele svjetla još od Zagreba. Budući da smo među prvima koji su se riješili potreba, frend i ja odlučimo prošetati po rivi i konačno pojesti nešto kuhano i mekano, a možda i popit kakvu tursku kavu da se malo razbudimo.
Riva na Ohridu ne razlikuje se puno od onih u našem primorju. Iako smo u Makedoniji ipak nismo miljama daleko. Čak se osjeća i ona poznata „fjaka“ u zraku. Dok šećem rivom osjećam se kao glupi Čeh u plastičnim sandalama. Budući da smo obojica glupi turisti, odlučimo postupiti onako kako samo glupi turisti mogu. Sjedamo u prvu pizzeriju na koju naletimo.
Dok čekamo pizzu, partizanski pušimo zadnju cigaretu i snimamo preplanule „keramičke pevaljke“ s naslovnica Skandala pod tonama jutarnje šminke. Sve nose dizajnersku odjeću, sve se sapiru s mikrozrncima i sve čekaju svog menadžera. Znači, ovdje cvatu sve te Goge, Dare, Seke i slike i prilike vozačeve ljubavi. Odavde sve počinje prvim vizualnim kontaktom, a završi kičerajem na Grand Showu i brakom s poznatim mafijašem. Sva im odjeća ševrlji na vjetru poput paučine, no, uzalud, jer svi menadžeri u ovo doba spavaju satrveni jučerašnjom pijankom. Večer je, pokazat će se, ovdje posve drukčija od jutra.
Pederkasti konobar donosi pizzu a na posebnom tanjuriću kisele paprike. Stari makedonski običaj da se paprika tamani čak i uz bistre juhe, pokazat će se prihvatljivim jer dobro odmaže mamurluku. Ona u Makedoniji ima svojevrstan status kulta, odmah rame uz rame sa Sv. Ćirilom i Metodom. Priprema sa sirom i peršinom, kisela, punjena zeljem, raguom, mesom od svinje, teleta, i još kojekakvim običnim i neobičnim kombinacijama od kojih curi slina, na koje se vrlo lako naviknuti. Kad se sjetim PVC-paprika koje kupujem u shopping centrima, ove domaće makedonske su goleme i sočne poput lubenica. Zbog toga je samo jedna paprika „piperka“. Ostalo su samo paprike.
Pitamo konobara da ne prodaje slučajno cigarete u lokalu. On izvadi pola kutije waltera, baci na stol i kaže: „evo, možete moje…..“
Mi ga gledamo u čudu.
„A šta će tebi ostat?“
„Ma dobro je, be. Će kupam drugoto paklo. To prazno.“
I ode čovjek u trafiku preko puta da kupi drugu kutiju. Mrtav-leden.
Kad bi se bogatstvo mjerilo davanjem, Makedonci bi bili među prvima.
