četvrtak, 29.11.2007.
METALLICA PLATNO BELEŠE..... (Oslobođenje Kube u Makedoniji)
(Davno, prije mnogo godina, u selu pored Ohridskog jezera živjela je djevojka nevjerojatne ljepote i opasna pogleda, po imenu Biljana, koja je bila jedina unuka dede Čuna. Jednog je dana oprala platnene plahte na bistrom ohridskom izvoru i prostrla ih na pijesak da se suše. U taj čas, naiđe karavan sa 20 vinara,a vođa očaran njenom ljepotom, ponudi da vinom i rakijom plate štetu ako karavana kojim slučajem pregazi neko platno. Biljana opasna pogleda to odbije, rekavši da joj ne trebaju ni vino ni rakija već „momčeto što napred tera karavanot i nosi kepče na oko“.
U jezeru živjela je zla vila Ezerka, koja je ljudima branila da love ribu, pa im je stalno prevrtala čamce i ulov vraćala u vodu. Jednog dana spazila je Biljanu kako se šeta po obali jezera i postala užasno zavidna na njenu ljepotu, pa ju ugrabi i odvede u svoj dvorac . Biljana je plakala sedam dana i sedam noći i toliko je suza isplakala da su od njih nastali izvori – „Biljanini izvori“. Njen plač začu deda Čun, i preko noći skupi četu valjanih momaka da mu pomognu spasiti Biljanu iz kandži zle vile. Uz njihovu pomoć deda Čun izgradi čamac od metala s krmom, u koji je stalo svih sedam momaka te su zaplovili jezerom. Vila je pokušavala, no nije mogla prevrnuti golemi teški čamac te su tako deda Čun i njegova družina uspjeli spasiti Biljanu iz kandži zle vile. Po uzoru na taj čamac i dan danas se u Ohridu izrađuju plovila koja su jedinstvena po svom obliku.
Biljanini izvori danas su usahnuli.
No, to svakako nije tema naše današnje emisije.)
Kako bulumenta rastrošnih i razularenih bandita u manjim mjestima ne može proći nezapaženo, nismo dugo tražili restoran u kojem su nas primili kao engleske lordove.
Nalazi se u strogom centru Ohrida, nije preluskuzan ali bogme nije niti prčvarnica. Svaku večer imamo svoj stol, svoje kilograme mesetine zapržene u zemljanim posudama, popularno zvanim „tava“ i hektolitre Aleksandrije, crnog i bijelog vinca izravno s Tikveša, oporog nektara Bogova za naše trule želuce. Svaku večer nam puštaju sevdah i svaku večer zatvaramo restoran oko ponoći zajedno s Trajčetom i Vlatkom, konobarima s kojima smo već na „jebemti mater“.
Da je Trajče voljan kojim slučajem srediti Cigane s harmonikom i violinom koji primaju devize, ne bi fajront bio tako skoro i tko zna da li bi mu ijedna stalna mušterija ostala nakon našeg odlaska za Lijepu Našu.
Svaku nam večer dobri momci serviraju
"turli tavu"
domaću čorbu
punjene paprike, pardon, piperke
ogromne zdjeletine šopske salate
"krap" u vinu
nešto od nečega (ak neko zna šta je, nek javi)
pa malo kobasice
i za kraj još malo čorbice da duša ne boli
Skoro pa smo i njega popapali
Sve gore pobrojano plus još bezbrojne litre crne Aleksandrije, . Druženje traje do kasno u noć na osnovi nekadašnje pripadnosti bivšoj državi, a ceh u većini slučaja iznosi tričavih 400 kunića. Kad se jednostavnom računicom to raspodijeli na 12 jednakih tintara dobije se ceh od oko 30 kuna. Jedina iznimka je "krap" u vinu, koji je kao ohridska endemska vrsta slična šaranu skup čak i za naše pojmove. Njihov je svijet samo fizički dalek, ali svijest je vrlo, vrlo slična našoj, s tim što je još više onako istočno bezazlenija, i južnjački opuštenija. Svijet u kojem švapska noga još nije kročila, u kojem je još uvijek sve „ma samo ravno napred“ i „nema ni 10 minuta“. Dodajmo još i neizostavan „be“ kao riječcu koja se šverca i krpa na krajeve riječi i rečenica, a koja izražava različita raspoloženja, te samu bit makedonskog postojanja. Što je kod indijaca Om, kod Makedonaca je Be. Zato kad se najedemo mesa i napijemo vina, svi od teškoća mantramo „Beeeeeeeeee……..!!!!“
Tad bauljamo kroz Ohridski korzo, snimajući sjaj i bijedu balkanske kreme. Od nekud lupa bugarski turbo-folk , zvuk štikli nabijača s petom od pola metra, oskudni topići, skvarcana keramičko-glatka koža, prozirne bijele hlačice u kombinaciji s ružičastim tangama, mentalna sirotinja beogradske elite i malograđanštine iz južne Srbije s obiteljima u roza Lacoste košuljama, bezličnim markama za izloge, djeca tabanaju po glatkom sjajnom mramoru, djedice od hard rocka sviraju Zeppeline na ulici, albanski biznismeni kockaste glave glasno se cjenkaju na ulici, ulični trgovci s imitacijama Ohridskih bisera, prodavači kikirikija, domaći sjede na stubama i cuclaju vino iz plastične boce…..Sva ta masa nema što raditi u ponoćnim ljetnim satima, pa se besciljno valja po korzu, upijajući mirise kristalne vode Ohrida, bistre kao biserje.
Naša do tad kompletna ekipa u tom turističkom metežu puca na pola. Jedna polovica odlazi napasati oči na guzovima bugarske pevaljke, a mi ostali odlazimo u jazz klub. Kad budem imao sina, puštat ću mu jazz poslije tona krmenadli s pire krumpirom. Šalim se.
Klub je malen ali sređen s istančanim guštom za dekor. Mračan, s prigušenim svjetlima iznad šanka, izgleda baš kao rupa s Davisovih i Gillespiejevih prapočetaka, s dimom koji se obavija oko slabašnih snopova svjetla zbog čega se vide sjene na licima, kristalni sjaj čaša i ona rubin-boja žestice u njima.
U klubu povoljno iznenađenje za nas siromašne putnike: votka redbull za samo 12 kuna, iliti 125 denara, pelinkovac 25 denara, ili za nas pišljive 3 kune. U tom svetom trenutku spoznaje nitko nije sretniji od nas. Imaju Rubin! Jubilarac! Manastirku! Svi grijesi naše mladosti na jednom mjestu....Naš se dio šanka trese od zadovoljstva. Kao podloga, sa zvučnika udara razvaljeni bebop, uz kojeg pelinkovac samo klizi i sklapaju se razna čudna poznanstva s ljudima iz Pančeva, Beograda, Skopja, Gevgelije, Kavadaraca...... Krše se ruke, udaraju petice i pričaju masni vicevi. Tople usne makedonskih djevojaka naziru se kroz dim. Kao da govore „Sakaš me?“
Kulturno pijuckanje ubrzo se pretvara u bezočni maraton lokanja, i nitko više ne može pratiti sebe. Moji ugodni razgovori s curom koja radi na arheološkim iskopinama blizu grada, ubrzo su postala loša upucavanja i domalo sam bio sličan svakom pijanom kretenu u birtiji. Negdje kod utjecaja učenja Sv. Ćirila i Metoda na životni put Sv. Nauma, započinje skidanje do pasa.
Umom se vraćamo u Guču, u onaj vlak koji ostavlja svijet u panici. To su oni trenuci kad momci mišićavijeg torza imaju daleku veću prednost nad običnom marvom. Poznati šampion u bodybuildingu, prvak u guranju fiće pod ručnom, naš Birka, sa clooneyevskim namigivanjem i schwarzenggerovskim šarmom, uspije zavesti samohranu majku troje djece, „poubavu momu“ s ogromnom tetovažom kostiju i piratske lubanje na obnaženom ramenu. Zbog buke na razaznajem pravo ime pa je krstim imenom „Metallica“. Zbog njenih prekrasnih oblina Birka će jednog dana skladati čuvenu ariju koja će se zvati „Metallica platno beleše“, koja će se svirati gdjegod ima nekog čovjeka s muzičkim instrumentom, a zbog kojeg će ga članovi Metallice vjerojatno tužiti zbog nezakonitog korištenja imena. Čim se on sjeti što se desilo te burne noći.
Nakon što je jazz prerastao u techno-funk, bježimo iz jazz kluba i tražimo novu birtiju. Nalazimo je vrlo brzo, i ona je vjeran dokaz da su nam Makedonci, usprkos zemljopisnom položaju, bliži nego što mislimo. Čim smo ušli zapljusnuli su nas poznati riffovi „Gracije“ od Azre, a ubrzo zatim i „Lipe Cvatu“. Već sam toliko pijan da me stvarno boli kurac šta svira, ali kad sam čuo diple i bubanj na početku te rasfucale ode nesretnom raskidu, pao sam u sevdah i polomio prve čaše te večeri….I zaradio opomene DJ-ja i konobara koji su me otada poprijeko gledali. Ne kaže se džabe da u ničemu ne valja pretjerivati… osim u pretjerivanju.
Ali kad mi je pustio Bandieru Rossu od Idijota, stvarno se više nisam mogao suzdržati. Digao sam laktove i počeo pogati po skliskom podu kao da imam 16. U isti trenutak i ostala petorica, a domalo zatim i pola birtije. Zbog čega sam padao po podu i primao laktove u rebra ako ne zbog oslobođenja Kube u Makedoniji?
Ni konobari ni DJ nisu rekli niti riječ.
Tada se iz mase pojave dvojica Nišlija i jedan iz Valjeva , otprilike negdje na istoj valnoj duljini kao i mi. Goran, Marko, i Bata. Bata Valjevac za prijatelje, naglašava. Ono Valjevo!? ponovim gromoglasno u sebi. Valjevo, četničko leglo, gnjezdo šešeljevih patriota-idiota, na čiji se spomen ljudi udaraju po čelu i okreću očima? Jebemti balkanski turizam i zlu sreću koju imam....
Kako to ide po klišeu, nastaje zajebancija i međusobno čašćenje. Grlimo se, mi smo ipak komšije, ma ko nas bre zavadi, sve je to politika, jebem joj mater….. razgovor koji se u ovakvo pijano razdrljenom stanju ne može izbjeći. Uskoro će nam trebati diplomatske vještine. A naš glavni diplomat bodibilder Birka trenutno beleše Metallicu.
Bata mi tada počinje objašnjavati svoja politička stajališta. Kaže da je bio u ratu, ali ne želi reći gdje. Niti ne mora, jer šutnja sve govori. Ja ni ne pitam. Počinje objašnjavati svoje viđenje rata i pojedinačne uloge kojekakvih sumnjivih grupacija.
-Jel'? Aha. Aha. Da. Da, Bato, u pravu si....- potvrđujem ja.
- I shvataš, ne mrzim ja tebe, ali mrzim Hrvate...Mislim nije da ja vas mrzim, nego, ma znaš bre, mlogo je teško sad posle sveg ovog sranja...Znaš, moj deda ti i ja mom ćaletu, predao kamu....-
-Jel' ti znaš da sam ja jebo curu iz Valjeva?- bubnem taman kad je mislio preći s drugog svjetskog na ovaj skorašnji rat.
Diplomatski.
Na spomen seksa svi patrioti zatiltaju kao potrošeni fliper. Izgledalo je kao da će Bata od čuđenja dobiti "frast" i izlanuti:
-Kaj?!-
Umjesto toga bilo je:
-Ma...ma gde, bre?!- izgledao je iznenađen što živi u istom mjestu s izdajnicom.
-Novi Sad. Exit.-
-A, to je onda u redu....Jebiga bato, desi se..... –
-Ajde, Bato, priznaj da bi i ti rado mrknuo Hrvaticu!-
-Aaaaa, Hrvatice, mnogo lepe devojke, ko po-kojna Ena Begović, Bog da joj duši prosti!- reče pa učini znak "krsta" na sebi.
-Jel'da bi?-
-Naravski da bi.-
-Aj šta sereš onda, ajmo popit!-
Nama fali masna pljeskavica, a njima plavo more.
Umjesto jednog donio sam mu dva piva, i pelinkovac pride. Isto sam donio i sebi.
Onda se odnekud pojavio bodybuilder diplomat Birka, pustio Užičko kolo s mobitela pa smo opet postali „komšije“ i zajedno otplesali u noć.
