utjecajna linija

subota, 31.10.2020.

Zašto...

"Sve će to o mila moja
prekriti ružmarin, snjegovi i šaš..."
Tako kaže pjesma koju gotovo svi znamo, na ovom našem Balkanskom prostoru, kako stariji, tako i oni mlađi...
Da li smo svjesni istinitosti i smisla tih riječi i da li živimo u skladu s tom spoznajom?!...
E, to je pitanje na koje bi sigurno bio odgovor, bar 90% nas: Ne !...
Toliko se svim i svačim zamaramo, gnjavimo i opterećujemo, kako druge tako i sebe, puno puta nesvjesni da to činimo. Opterećeni smo ovim, pa onim...
Zašto je to tako, a ne ovako!..Hiljadu :Kako!.
..Zašto!...Zamaranje glupostima, opterećenje besmislenim...Trošenje dragocijenog vremena na stalna proučavanja, analize...U trci, koja nam uzima sve ljudsko, otuđuje nas od drugih i od nas samih, provodimo život, bolje rečeno, ono što bi trebao biti život, a nije...Što je to što nas tako vješto i strašno obuzme i zarobi, da život provedemo bez da razmišljamo o njegovom smislu?!...
Provodimo ga kao da nama upravljaju neki zločasti gospodari, s ciljem da nam do kraja isperu i ono malo, preostalog, mozga kojim bi mogli biti sposobni još uvijek zdravo razmišljati, ispiju i isišu, životne sokove, dječje ideale, mladenačke snove, sve dok postanemo roboti koji žive onako kako su ih učili ti kojima tako odgovara...A mi sve to prihvaćamo, pokorno, bez razmišljanja...I idemo, plutamo, dalje...
Materijalno nas vodi i život uništava....Ovo, još ovo, pa ovo...Dok nas to i takvo ne proguta, stavi u ralje i zapečati daljni tok života za sva vremena...Pretvori u svojevrsne ovisnike, o krivim vrijednostima, kojima više nema lijeka ...A tako malo je potrebno, samo oni hrabri i osvješteni to znaju, tako malo, da budemo istinski ljudi, uživamo u izlasku sunca, cvrkutu ptica, ljepoti prirode, žuboru potoka, mirisima života...svemu ljudskom i zemaljskom...
Zašto je to "malo", tako daleko i nemoguće...
Ja se pitam i pokušavam odgonetnuti, pronaći odgovor, a u međuvremenu, nastojim sačuvati i ono, malo, zdravog razuma i mozga, kojeg mislim, da još imamH ....

Photo by: @perica_bisko

Oznake: Tako malo je potrebno

31.10.2020. u 19:56 • 17 Komentara • Print • #

utorak, 27.10.2020.

Zbog njih

Dan po dan

Niže se i prolazi

Što nam nosi i dolazi

Tko to zna

Tko može da zna...

Možemo samo pogađati

I sanjati

Pozitivno razmišljati

I vjerovati

Da postoji nešto veće i jače

Od nas

Što će nas, od nas

Spasiti

U glavi razum probuditi

Red uspostaviti

U ime onih koji dolaze

I ništa krivi nisu

Što su se rodili u, neko

Čudno vrijeme

Nevrijeme

Zbog njih, vjerujem

Da život će ponovo pobijediti

I sve na svoje doći

Sve ludosti proći

Normalno ponovo doći

Zbog njih

Nevinih

Photo by : @perica_bisko

Oznake: vjerovanje

27.10.2020. u 16:47 • 12 Komentara • Print • #

subota, 24.10.2020.

Građevine, ljudi...

Nekad je, ona, bila ljepotica,
netko je osmislio njen izgled, a nečije stručne ruke dali su joj oblik i građu.
Dječiji smijeh i igra udahnuli su joj život. Blistala je godinama, u elitnom dijelu Grada, uz šumu..
Uz cvrkut ptica budila se, u zoru, okupana rosom i gasila uz zalazak sunca i treptaje krijesnica...Lijepa, stasita građevina...A onda su dolazile i prolazile godine, tužne i teške, mijenjala se vremena vlasnici... Utihnuo smijeh djece...Došli neki drugi ljudi, donijelo ih neko loše vrijeme...
U požaru izgubila ljepotu, ali kao da je duša ostala i ne da se...I kao da priroda oko nje, predivna i čarobna, još uvijek brine o njoj, ta priroda moćnija od ljudi, svake jeseni ogrne ju prelijepim ogrtačem u zlatnim i purpurnim bojama dostojnim jedne, kraljevne i ljepotice, kakva je bila...Ta čarobna priroda potrudi se da skrije sve ostatke krhotina od nebrige ljudi i pošalje joj suncem ogledalo da vidi kako još uvijek blista u vremenu, sa ogrtačem, ispod kojeg će možda uskoro netko prepoznati i vratiti joj ljepotu, izvornu, a s njom i osmijeh djece i cvrkut ptica, novi zaslužen i dostojanstven život...Kuće, građevine, su za mene kao ljudi...

Oznake: Ljepota u svim oblicima

24.10.2020. u 07:28 • 7 Komentara • Print • #

četvrtak, 22.10.2020.

Baš me zanima....

Ne mislim da sam, netko, iznad drugih, tko je po nečemu poseban ili iznad prosjeka po bilo čemu. Nikad o sebi nisam mislila tako i usprkos vječnom sanjaru u sebi i pozitivcu, nastojala sam i slušati onaj racio, da ne bih pretjerala ... E, sad, sve to u meni nakupljeno, pomješano, što iskustveno, što radom na sebi...mi je znalo često reći ono što možda netko ne može, ne želi ili neće prihvatiti...Po tome se možda razlikujem od većine...Po ludosti i hrabrosti koju nosim u sebi i kažem uvijek naglas što me tišti i pogađa nepravdom, što mislim pa makar dobila " po nosu", u najmanju ruku.Vjerujte, znala sam i dobiti "po nosu" nekad od svojih pretpostavljenih, dugo ih već nemam, jer sam se osamostalila, ali spašavalo me to što sam svojim trudom i radom, na kraju, kod njih balansirala, pa nisam imala probleme što se tiče ostajanja na poslu i čuvanja radnog mjesta...Jer cijenili su moj rad i opraštali "smjelost u izričaju". Mislim da smo svi postali inertni, slabići i malo mi je od tog muka...Još malo pa ćemo puzati i moliti za milost da nam se dozvoli da pužemo, i to sa kuglom na lancu puzati...Uvijek sam za dobro...Nosit ću ja, ako je to potrebno, maske do kraja života da zaštitim ljude oko sebe koji su osjetljivi i rizičnu skupinu posebno, ali ne mogu odustati od rada, od kretanja od života...A sve k tomu ide...Moja majka je, u doba rata, prolazila kroz granate i dolazila mi u posjetu jer je htjela vidjeti svoju tek rođenu unučicu...nitko joj to nije mogao zabraniti, a glava joj je bila "u torbi" cijelo vrijeme puta...A nama sad, u doba mira, radi se veći rat i zabranjuje kretanja, policijski sat...zabranjuje življenje, rad...opstank...Jako puno ljudi to opravdava i misli da će biti sa tim zabranama spašeno...E ja mislim da neće biti na taj način spašen nitko i to glasno kažem, ja vječni optimist...Pa slobodno udarite po meni, ja sam rekla naglas i sad mi je lakše...I još bih htjela čuti one koji misle da ćemo biti spašeni, tako što će nam se uvesti sve zabrane i policijski satovi, htjela bih čuti njihovu viziju takve naše budućnosti, jer ukoliko brane sve ono što čini život vjerojatno znaju i kamo to vodi ili ne znaju...a mene baš zanima...

Oznake: Dobiti po nosu...

22.10.2020. u 11:27 • 12 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 19.10.2020.

Optimizam, uvijek!

Za sve one koji se gube u ovom,
vremenu ludom i sutra neizvjesnom...
Izdržite!
Za one koje besmisao tjera na loše misli i tuge...
Ne dozvolite da vas obuzmu teške misli, snagom svog duha, a svi tu snagu imamo, samo smo je neki manje, a neki više osvijestili...
Ne klonite !
Koliko god vam se činilo da nema pomoći, itekako je ima...
U osmjehu djeteta, rosi u travi, kad u zoru, još uvijek, sve se budi, pogledu dobrog čovjeka, lako ga prepoznajemo, zrači toplinom, u lijepoj riječi neznanca, iz svega lijepog crpimo snagu...
Otkrijmo nadu i smisao u svemu što dobro je, a brzo se zaboravlja, pred zlom...
Osvijestimo to!
Sjetimo se dobrog!
Jer dobra su jutra, dobri dani, ispred nas, zaslužimo ih svojom dobrotom, radom i vjerom u sebe...
Sve loše je dolazilo i prije, uvijek dolazi, periodično, u raznim oblicima...
Iskušava snagu našeg uma...
I ako je, uvijek, to loše, što se dešava, izvan svakog razuma...
Nemojmo se dati apatiji i tuzi, ni predati, nikad nismo, da jesmo, ne bismo sad bili tu...
Ovo je samo još jedna nepoštena borba u nizu...
Prebrodit ćemo mi i ovu ludu koronakrizu kao i sve one do sad...
Ne dozvolimo da nam remeti život i san!
Osvanut će ponovo, onaj, samo naš, željeni dan...
Kad ćemo ponovo biti slobodni ljudi i gledati kako se sunce iza oblaka, okupanog sjajem i željama našim, polako i sramežljivo budi...
Sigurno će osvanuti!
Budite dobro do tada!
Ne dozvolimo da nas napusti nada...
Nikada!

Photo by @perica_bisko

Oznake: nada, optimizam, vjera

19.10.2020. u 21:53 • 25 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 12.10.2020.

Nije dobro

Uvijek sam optimistična i često su mi govorili da svijet gledam kroz previše ružičaste naočale, čak i oni dobronamjerni, moji najbliži. Svoje ružičaste naočale, nikome, ne dam, spasile su me puno puta u životu...Pomogle da prebrodim mnoge krize i padove i ponovo uzletim i krenem ispočetka...Ali, nije dobro...Gomila se loše...Previše se nagomilalo, loših iskustava, odnosa, omalovažavanja, potcjenjivanja, iskorištavanja, nepravde u svim sferama...Nije dobro...Mladost ne vidi perspektivu, sad ni vani...Zidovi se podigli na sve strane, a bukvalno, preskočiti ih ne možeš. Prijeti se, stalno se nešto prijeti, uvode jednostrane mjere, traži se poštivanje...Uvijek sam za poštivanje, za sve što ima smisla, što vodi ka dobru...Ali, nije dobro...Puno se od nas traži, ograničavaju se sve naše slobode, poslovi, rad, život...Za uzvrat nema razumijevanja za naše nemogućnosti zbog ograničavanja...Sve bi trebalo biti normalno što se tiče naših obveza, plaćanja državi, bankama, svima...svima kojima smo obavezni plaćati...Mi slušamo i radimo po uputstvima, a malo tko sluša i razumije nas koji smo ograničeni u svom radu i stvaranju, zbog nastalih, novih okolnosti....Novo normalno, vrijedi jednoznačno.Nije dobro.Treba nešto promijeniti i spriječiti ono što bi se moglo dogoditi ...Žao mi je što se o tome ne misli...Zato nije dobro...Stavljam svoje ružičaste naočale, da preživim.To savjetujem i vama. One jedino mogu pomoći...Dok mogu, mogu...

Oznake: ružičaste naočale

12.10.2020. u 17:46 • 9 Komentara • Print • #

petak, 09.10.2020.

Posvećeno Charliu

Prošlo je više od četiri godine kako ga nema.U srcu je uvijek i bit će zauvijek. Nas četiri žene i on, jedini muškarac u kući.Naš mezimac, Shih Tzu Charlie..
Naše veselje.Zvali smo ga Charlie the Boss. Imao je poseban karakter, nije se previše mazio i ako smo ga mi na sve moguće načine razmazili...Volio je satima stajati na balkonu i gledati leptire i ptice u letu...Naučili smo ga pjevati...Znao je izgovoriti"maaa maaaa"... Puno toga je naučio i bio je tako ponosan kad bi smo ga pohvalili. A to smo uvijek činile. Pravi mali, veliki čovjek, naš Charlie..
Ni slutili nismo da bi nas mogao rano napustiti...Njegova vrsta može živjeti i više od petnaest godina....Mislile smo, Bože, šta ćemo bez njega nakon tih petnaest šesnaest godina...Kako ćemo preživjeti...A napustio nas je sa nepunih pet..
Genetska bolest tinjala je u njemu, a da ni slutili nismo da ju ima...Napustio nas je u tri dana...Sve smo poduzeli da ga spasimo, ali nije ništa pomoglo...Toliko smo se vezale za to predivno malo ponosno stvorenje, da smo jedva preživjele njegovu smrt...
Prošle su od tada četiri godine...Nemamo više psa u kući...Pomažemo u udomljavanju napuštenih životinja, na sve moguće načine, ali bol za Charlijem je još uvijek prisutna i nismo imali snage do sada udomiti drugog psa...
Sigurne smo da se Charlie, gore, negdje na zelenim nebeskim livadama igra sa drugim psićima, sve ih je volio, a posebno je obožavao mace...
Odavno sam ga htjela nacrtati, ali tek danas sam to uspjela...
Teško je Charlia nacrtati i taj njegov ozbiljni izraz lica, njuškuce, uspjeti na papir prenijeti, ali potrudila sam se....
Sve iz vječne ljubavi za Charlia.

Oznake: Charlie the Boss

09.10.2020. u 01:02 • 25 Komentara • Print • #

četvrtak, 08.10.2020.

Više od toga

Evo, pada kiša, kao da prestati nikad neće....Neki su od kiše samo mokri, a drugi je osjećaju, tako kažu...Spadam u ove druge, jer danas je baš osjećam...
A proći će kao i sve drugo..
Samo strpljenja treba, pregršt i više, najviše...Više nego pameti i dobre volje treba i pozitivne energije. Nije lako. Ludost je na sve strane. Besmisao i glupost kud god da kreneš...Sudariš se sa njima.
Valjda tako mora biti, kako bi se na kraju mogli lupali po glavama. Mnogi. Tako je bilo i sa ratom. Ne opravdavam ratove...Nikad, nikakve..
Ljudska bića bi trebala biti toliko osvještena da sve rješavaju mirnim putem, bez prolijevanja krvi nevinih...A njihova se krv uvijek najviše prolije...I ta nesloga među ljudima, zavist, ljubomora...Zašto!!! Nikad nisam zavidjela nikome, borila sam se za svoje, trudom i radom...Nekad manje, a nekad više uspješno..Preživjela, zahvaljujući optimizmu i vjeri u sebe kad mnogi bi odustali jer je na horizontu znalo biti samo sivilo, bez tračka svjetlosti...Išla sam dalje, nekad tapkajući...Imajući uvijek na umu da je život dar i da se treba za njeg boriti i uspjeti izboriti, to je za mene jedina borba koja ima smisla...Ona sa samim sobom.
Da pobjediš sebe, i radiš na sebi da budeš bolja osoba u svakom pogledu...I sebi i drugima...Za mene je u tome smisao...Tako možemo ostaviti onaj pozitivan trag iza sebe i lijepo sjećanje...Više od toga, zar treba!!!

Photo by @sergitugas @gergitugas

Oznake: kiša pada

08.10.2020. u 08:20 • 8 Komentara • Print • #

utorak, 06.10.2020.

Bakina priča

Godina 1954., a njoj je samo sedamneaest godina... Spremila je sve one nužne stvari u mali kartonski koferčić i krenula u nepoznato iz malog, kršovitig sela, gdje se teško živjelo i gdje su mladi, svi kojima se pružila mogućnost odlazili na školovanje u veliki grad. Njoj se pružila takvaa mogućnost, očev brat koji je kao još maloljetan mladić otišao u Ameriku, zajedno sa njenim ocem i ostao tamo, a njen otac se nakon deset godina vratio, odlučio ju je školovati...Platiti njeno školovanje u Zagrebu...Otac, visok, koštunjav, čovjek, naizgled ogrubio od teškog rada, ali srca mekog kao svila, pogotovo, kad je bila u pitanju njegova miljenica, otpratio ju je na autobus...Njegove posljednje upute su bile" Dušo moja kad dođeš u Zagreb, vidjet ćeš nosače, koji nose kofere i jedan od njih će te odvesti na adresu na koju se trebas javiti..."Drago moje, kako si već izrasla u pravu ljepoticu, pronađi starijeg, ozbiljnijeg nosača, nemoj onog mladog, tko zna kakve su mu namjere i zapamti mu broj na kapi ili remenu, obavezno, jer ako se negdje izgubi, po broju ga mogu pronaći"...To su bile očeve zadnje riječi, sa ispraćaja, pred polazak na dug i neizvjesan put...Sa još troje prijatelja iz istog sela, nakon kraće vožnje, izišla je iz autobusa na željeznički kolodvor i svi su se ukrcali u čuveni vlak " Ćiru"...Bilo je točno osam sati ujutro, tog tmurnog, jesenjeg jutra...Put do Zagreb trajat će dvadesetčetiri sata...Svi uštipci, sir i pršut što su ponijeli iz kuće i što su im težačke ruke roditelja pripremile pojeli su tijekom pita...Vodu su popili kad je Ćiro stao na odmorištu na Ivan planini...To je bilo jedino stajalište...Znatiželjni, jer to im je bilo prvo putovanje i još tako dugo putovanje, cijelim putem su gledali, kroz prozor, krajolik kroz koji su prolazili...U Zagreb su stigli garavi od uglja i dima, koje su znatiželjne glave nakupile na sebe vireći kroz prozor...Na uzvik konduktera "Zagreb!"..."Spremajte se, stižemo u Zagreb!"...brzo je sa prijateljima zgrabila svoj koferčić i izišla kad je vlak stao u stanici...Svi su krenuli kroz pothodnik da bi se ponovo iz njega popeli na stanicu...Tu su se razišli.. Svatko je otišao prema svojoj adresi, na koju se trebao javiti...Tako je ostala sama, u velikom gradu, a još su na vidiku, uglavnom, bili samo mlađi nosači...Nekako je ipak uspjela pronaći jednog srednjih godina, a imao je i broj na kapi...Pješice su išli do Svačićevog trga gdje je živjela njena teta, kojoj se trebala javiti. Kad je vidjela broj tetine kuće i došla pred tetina vrata, sretna što je sve dobro završilo, platila je nosaču i zahvalila mu se srdačno...Sutra ju je tetin sin odveo u ženski dom u Palmotićevoj ulici...Izmješani su bili osjećaji, tuga za domom, dragim, dobrim, roditeljima, zbunjena od svega novog što ju je čekalo, a opet spremna da sve izdrži i uhvati se u koštac sa svim izazovima, mlada još maloljetna djevojka, čiste duše i srca, hrabro je kročila u budućnost i novi život.
..........Nedavno je napunila 83 godine, ali sjećanja na te dane i ta vremena, u njoj su snažnija nego ikad.

Oznake: novi život

06.10.2020. u 17:23 • 11 Komentara • Print • #

subota, 03.10.2020.

Srce

Vrijeme tako brzo prolazi

Kad bi toga, stvarno, svjesniji bili

Sigurno bi život ljepši i bolji vodili

Nijedno zlo nikad se ne bi dogodilo

Ne bi bilo tuge i plača

Nitko nikog ne bi imao potrebe da ogovara i trača

Kad bi svijesni stvarno bili

Koliko smo relativni i mali, pod ovim nebom, punim zvijeza

Nijedna ptičica ne bi ostala bez svog gnijezda

Ne bi bilo gladi i siromaštva

Rata nikad, ni zbog čega, ne bi bilo

Svijest ljudi bila bi od toga jača

Jer, zašto da taj, naš prekratki, život, da obilježi krik plača

Kad onom, tko to čini, sto puta se gore vraća

Život bi mogao biti ljubav i sreća

Zar to nije moguće...

Da nam je savijest , svijest i odgovornost za život veća...

Jer život nam je svima dar

Zašto da mu oduzimamo ljepotu i čar...

Kad svi smo smrtni i mali

Toliko mali, da bi uz ljubav, tolerantnost i međusobno uvažavanje u jedno veliko srce stali

Photo by @edd_photogr

Oznake: ljubav, uvažavanje, tolerantnost

03.10.2020. u 21:05 • 10 Komentara • Print • #

četvrtak, 01.10.2020.

Nikad nije kasno

Potaknut komentarom drage duše @modrinaneba....a vezano na slikanje...nastao je i ovaj post, sam od sebe :)...
Uz pisanje, voljela sam u djetinjstvu, a i kasnije, crtanje i slikanje...Neke slike poklonila sam dragim ljudima, neke je mama poklonila, jer su se jako svidjele njenim prijateljicama...
Uglavnom, dosta je vremena prošlo...fakultet, pa obitelj, posao i obveze...a ja nisam ništa nacrtala ni naslikala...
U jednom razdoblju sam upisala "dizajn interijera" jer je to područje blisko mojoj struci i profesorica likovnog je, nakon što smo crtali svoj autoportret, rekla da sam, " talent koji se u jednom trenu prestao razvijati "...Rekla je i da je to šteta...
Prošlo je od tada dosta vremena...Nisam zaboravila njene riječi i očito su bile duboko zapisane u mojoj podsvijesti jer sam nedavno upisala prvi, a sad već i drugi semestar crtanja i slikanja...Nisam mislila da ću nešto posebno s tim postići...Želja me vukla unatoč bezbrojnim obvezama koje imam kako vezano na posao tako i privatno...Ono što me iznenadilo su pohvale mog mentora, profesora...Iznenadila sam i samu sebe jer sam osjetila da mogu i da sam čak i bolja nego što sam mislila... Među prvim crtežima je bio i Homer na slici iznad posta koji je pobrao pohvale i ako je nastao kao jedan od prvih crteža olovkom...
Poanta je u tome, da nikad nije kasno početi raditi ono što volimo i što nam ispunjava dušu, makar kao hobi i otkriti u sebi neotkrivene talente ili bolje rečeno osvijestiti skrivene.
Život je stvarno čudo... Uz crtanje i slikanje se odmaram od teškog dana i nakupljenog stresa, i ujedno otkrivam novu sebe koja me iznenađuje i veseli. Koja kaže: "I to možeš!":)

Oznake: slikanje, crtanje, hobi

01.10.2020. u 00:15 • 16 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	listopad, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31