Marketing
Bakina priča
Godina 1954., a njoj je samo sedamneaest godina... Spremila je sve one nužne stvari u mali kartonski koferčić i krenula u nepoznato iz malog, kršovitig sela, gdje se teško živjelo i gdje su mladi, svi kojima se pružila mogućnost odlazili na školovanje u veliki grad. Njoj se pružila takvaa mogućnost, očev brat koji je kao još maloljetan mladić otišao u Ameriku, zajedno sa njenim ocem i ostao tamo, a njen otac se nakon deset godina vratio, odlučio ju je školovati...Platiti njeno školovanje u Zagrebu...Otac, visok, koštunjav, čovjek, naizgled ogrubio od teškog rada, ali srca mekog kao svila, pogotovo, kad je bila u pitanju njegova miljenica, otpratio ju je na autobus...Njegove posljednje upute su bile" Dušo moja kad dođeš u Zagreb, vidjet ćeš nosače, koji nose kofere i jedan od njih će te odvesti na adresu na koju se trebas javiti..."Drago moje, kako si već izrasla u pravu ljepoticu, pronađi starijeg, ozbiljnijeg nosača, nemoj onog mladog, tko zna kakve su mu namjere i zapamti mu broj na kapi ili remenu, obavezno, jer ako se negdje izgubi, po broju ga mogu pronaći"...To su bile očeve zadnje riječi, sa ispraćaja, pred polazak na dug i neizvjesan put...Sa još troje prijatelja iz istog sela, nakon kraće vožnje, izišla je iz autobusa na željeznički kolodvor i svi su se ukrcali u čuveni vlak " Ćiru"...Bilo je točno osam sati ujutro, tog tmurnog, jesenjeg jutra...Put do Zagreb trajat će dvadesetčetiri sata...Svi uštipci, sir i pršut što su ponijeli iz kuće i što su im težačke ruke roditelja pripremile pojeli su tijekom pita...Vodu su popili kad je Ćiro stao na odmorištu na Ivan planini...To je bilo jedino stajalište...Znatiželjni, jer to im je bilo prvo putovanje i još tako dugo putovanje, cijelim putem su gledali, kroz prozor, krajolik kroz koji su prolazili...U Zagreb su stigli garavi od uglja i dima, koje su znatiželjne glave nakupile na sebe vireći kroz prozor...Na uzvik konduktera "Zagreb!"..."Spremajte se, stižemo u Zagreb!"...brzo je sa prijateljima zgrabila svoj koferčić i izišla kad je vlak stao u stanici...Svi su krenuli kroz pothodnik da bi se ponovo iz njega popeli na stanicu...Tu su se razišli.. Svatko je otišao prema svojoj adresi, na koju se trebao javiti...Tako je ostala sama, u velikom gradu, a još su na vidiku, uglavnom, bili samo mlađi nosači...Nekako je ipak uspjela pronaći jednog srednjih godina, a imao je i broj na kapi...Pješice su išli do Svačićevog trga gdje je živjela njena teta, kojoj se trebala javiti. Kad je vidjela broj tetine kuće i došla pred tetina vrata, sretna što je sve dobro završilo, platila je nosaču i zahvalila mu se srdačno...Sutra ju je tetin sin odveo u ženski dom u Palmotićevoj ulici...Izmješani su bili osjećaji, tuga za domom, dragim, dobrim, roditeljima, zbunjena od svega novog što ju je čekalo, a opet spremna da sve izdrži i uhvati se u koštac sa svim izazovima, mlada još maloljetna djevojka, čiste duše i srca, hrabro je kročila u budućnost i novi život.
..........Nedavno je napunila 83 godine, ali sjećanja na te dane i ta vremena, u njoj su snažnija nego ikad.
Post je objavljen 06.10.2020. u 17:23 sati.