"Sve će to o mila moja
prekriti ružmarin, snjegovi i šaš..."
Tako kaže pjesma koju gotovo svi znamo, na ovom našem Balkanskom prostoru, kako stariji, tako i oni mlađi...
Da li smo svjesni istinitosti i smisla tih riječi i da li živimo u skladu s tom spoznajom?!...
E, to je pitanje na koje bi sigurno bio odgovor, bar 90% nas: Ne !...
Toliko se svim i svačim zamaramo, gnjavimo i opterećujemo, kako druge tako i sebe, puno puta nesvjesni da to činimo. Opterećeni smo ovim, pa onim...
Zašto je to tako, a ne ovako!..Hiljadu :Kako!.
..Zašto!...Zamaranje glupostima, opterećenje besmislenim...Trošenje dragocijenog vremena na stalna proučavanja, analize...U trci, koja nam uzima sve ljudsko, otuđuje nas od drugih i od nas samih, provodimo život, bolje rečeno, ono što bi trebao biti život, a nije...Što je to što nas tako vješto i strašno obuzme i zarobi, da život provedemo bez da razmišljamo o njegovom smislu?!...
Provodimo ga kao da nama upravljaju neki zločasti gospodari, s ciljem da nam do kraja isperu i ono malo, preostalog, mozga kojim bi mogli biti sposobni još uvijek zdravo razmišljati, ispiju i isišu, životne sokove, dječje ideale, mladenačke snove, sve dok postanemo roboti koji žive onako kako su ih učili ti kojima tako odgovara...A mi sve to prihvaćamo, pokorno, bez razmišljanja...I idemo, plutamo, dalje...
Materijalno nas vodi i život uništava....Ovo, još ovo, pa ovo...Dok nas to i takvo ne proguta, stavi u ralje i zapečati daljni tok života za sva vremena...Pretvori u svojevrsne ovisnike, o krivim vrijednostima, kojima više nema lijeka ...A tako malo je potrebno, samo oni hrabri i osvješteni to znaju, tako malo, da budemo istinski ljudi, uživamo u izlasku sunca, cvrkutu ptica, ljepoti prirode, žuboru potoka, mirisima života...svemu ljudskom i zemaljskom...
Zašto je to "malo", tako daleko i nemoguće...
Ja se pitam i pokušavam odgonetnuti, pronaći odgovor, a u međuvremenu, nastojim sačuvati i ono, malo, zdravog razuma i mozga, kojeg mislim, da još imamH ....