utjecajna linija

četvrtak, 25.04.2013.

Netko tko me dobro poznaje

Svanulo je, toplo i sunčano, proljetno, jutro...
Plan je prvo otići na Stenjevec i obići gradilište.
Gradi se obiteljska kuća, završava se armiranobetonska
konstrukcija...Radim stručni nadzor nad
izgradnjom...Sve ide po planu i ako smo izgubili
gotovo četiri mjeseca...Nije se moglo raditi cijeli
prosinac, sječanj, veljača i gotovo cijeli ožujak.
Radnici betoniraju jedan zid,napada snijeg, pa
onda drugi zid, pa ponovo padne snijeg i sve tako...
Investitoru se ne žuri i ne forsira radove na hladnoći,
dapače, nije dao ni da se radi po snijegu i ako su radovi
uz određene uvjete mogući...
Sad su krenuli punom parom...
Sa kuće se pruža prekrasan pogled na Zagreb
i ako je akcent na pahuljastim bijelim oblačićima...

Razgovor s radnicima, pregled svih radova koji su u tijeku,
provjera nacrta armature, stubište se radi konzolno i svako
gazište se posebno "štrika"...jedan radnik slaže oplatu i armaturu,
za jedan krak, tri dana...
Sa Stenjevca odlazim prema Mikulićima...
Zvala me gospođa Maja, netko me je preporučio za legalizaciju,
neće mi reći tko (ne znam zašto) i moli me da dođem
danas jer joj je mama doma.Radi se o legalizaciji dodatnog
dijela koji je izgrađen uz postojeću kuću...
Prolazim kroz Mikuliće...Izgradnja je zbrda-zdola ,kao
u gotovo svim prigradskim mjestima uz Zagreb. Šteta!
Izmjenjuju se raskošne vile i male trošne kućice.
Ovih drugih je više.
Ima svega i svašta, ali priroda je još prelijepa,
cvijeće ,trava, drveće...sve miriše na proljeće...
Tražim ulicu...pa kuću...i tu sam...
Mala trošna kućica u cvijeću .
Teže otvaram vrata na ogradi i javljam se
telefonom da sam došla...
Sa dvorišne strane dolazi mi u susret sitna starija ženica,
zbunjena i nasmješena. Pozdravljamo se srdačno i
poziva me u kuću.
Divim se njenom malom vrtu i cvijeću o kojem brine,
to se vidi,sa velikom pažnjom i ljubavlju.
Kućica u koju ulazim je mala i trošna.
Od poda do stropa je jedva nešto više od dva metra.
Nudi me sokom i kavom, zahvaljujem joj i kažem da
odmah krenemo na posao... vidim da se upravo
spremala objedovati ,a i ja nisam imala puno vremena.
Pokazuje mi mali dograđeni dio uz kuću koji bi trebalo
legalizirati...Ukupno nekih šesnaest kvadrata, tu joj
je spremište ,ostava i prostor za sve što ne može stati
u kućicu, jer kuća ima na dva kata sveukupno četrdeset
kvadrata, dvadeset kvadrata u prizemlju i dvadeset na katu.
Bože dragi mislim se ,pa kome smeta ovih šesnaest
kvadrata koje je napravila u dvorištu,niti se ne vide s ulice,
niti kome može smetati.
A da se napravi red trebalo bi cijelo naselje uz tu ulicu
ponovo izgraditi...
Ženica je sva zbunjena, neugodno joj je ,zaboravila je
gdje je ostavila dokumentaciju od kuću. Dozvola za gradnju,
a koja nije ni postojala nego se u to vrijeme iz 1938 godine
sve rješavalo tako što je povjerenstvo od Općinske uprave,
na licu mjesta i nakon obavljenog očevida izdavalo
građevinsku dozvolu.
Na kraju kad se malo oslobodila stresa i nervoze,
kad je vidjela da sam strpljiva i dobronamjerna ,
skupila je i pronašla svu potrebnu dokumentaciju.
Da je dograđeni dio bio samostalno izveden,odvojen
od postojeće kućice za koju postoji dozvola,nebi
trebalo snimiti i postojeću kućicu,ovako,
pošto i dograđeni dio i kućica imaju zajednički zid treba se
raditi i geodetski snimak za sve i izvedeno stanje kućice
i dograđenog dijela pošto su jedna cjelina.
Kad sam to rekla gospođi već joj je bila muka.
Rekla je da nema novaca i pitala koliko će to koštati.
I što joj reći...Muž joj je umro prije dvije godine.
Još se nije oporavila od njegove smrti. U kućici
je živjela sa njim i sa kćerkom jedinicom koja
sad ne živi sa njom. Sama je...Mirovina mala...
Rekla sam da ću kolegu geodetu zamoliti da umanji
cijenu i da ćemo joj to napraviti za najnižu
moguću cijenu...Najviše bih voljela da joj napravimo
sve bez naknade...Ali,koliko još ima ovakvih slučajeva...
I možemo li svima napraviti bez naknade...
Koliko njih neće uspjeti ni skupiti novce za legalizaciju...
Pitam se,zašto se uopće dozvolilo da se ilegalno
sagradi ili dogradi, proširi, zašto se nije reagiralo
pravovremeno pa ilegalne gradnje nebi ni bilo...
......................................................................
Još ne znam tko me je preporučio gospođi Maji...
Mislim da je to netko tko me dobro poznaje...

25.04.2013. u 21:59 • 10 Komentara • Print • #

utorak, 23.04.2013.

KRILA

U vremenu ovome, neizvjesnosti i tuge,
kad jad i bijeda napada sve,
a osobito nas, još uvijek ljude...
dogodila mi se, neobična priča....................

Nebo, plavo, plavobjeličasto s pjenušavim bjeličastim,
pahuljastim, oblacima i sunce žuto i zlatno ,
toplo i nježno prigrlilo nas na zemlji, rosnoj i vlažnoj,
nas male i uplašene, nas koji stalno prolazimo
kroz neke krize, strahove, borbe, vidljive i nevidljive,
stresove,šokove....

Ne znamo kako smo sve ovo upoće i preživjeli...
Generacija 1960 i neka....
Uz sve što je prošlo, moramo naučiti kako živjeti ,
bez novaca ,bez posla,bez sebe........
Ide nam to, ide i to dobro....a onda poziv, iz vedra neba!
Onog plavobjeličastog...
„Čuli smo da tražite posao,da volite raditi i da znate raditi...
mi smo tvrtka koja cijeni te kvalitete i evo pozivamo vas,
da radite za nas...okupljamo ljude koji vole i znaju raditi,
ima nas...rastemo iz dana u dan, plaća je u skladu
s vašim sposobnostima i vrijednostima ,rezultatima rada,naravno"...
Ne mogu vjerovati! To postoji kod nas?!
Pa to sam samo u Americi doživjela davne 1980 i neke....
Raspričala sam se...rekla što sam sve završila ,koje diplome
imam, iskustvo u radu..na kojim projektima,navila sam se ..
da nebi što propustila...oni se smiju,“Vjerujemo" ,kažu,
"Vjerujemo sve, ali sve to vi ćete imati priliku pokazati i dokazati“...
opet moja nevjerica...“Kako je ovo moguće?!!
„ A mislila sam da toga nema kod nas?!“...Smiju se....
"Pa to je najnormalnije, tu nema ništa čudno"...
Nema, nema, kažem ja,u sebi, ali to nisam već dugo doživjela,
odavno nisam osjetila da se vrijednosti prepoznaju, nagrađuju...
već sam naučila raditi kao rob i ništa ne očekivati...
pogotovo u zadnje vrijeme..
Kad napraviš posao i pošalješ račun i kad nakon dva mjeseca
zamoliš da ti ga plate (a trebali su po Ugovoru najkasnije nakon 21 dan)
napadnu vas....
" Što vi hoćete,pa danas ljudi nemaju što raditi!!!"...
kao trebam biti sretna što radim, pa makar za badava...
A sad ovo!? Ovi prekrasni ljudi!
Puni razumijevanja,dragi i blagi...već sam se spremila ...
idem s njima, raditi za badava, ako treba ,kad su ovako dragi i prekrasni......

"Mama,idemo piti čaj, već je 7,30", kaže moja gotovo punoljetna kćer ...
"Probudi se "...
AHHHHHHHHHH........SAMO SAN.................NE..........................................!
A DOBILA SAM KRILA...............................................!
.......................................................................................
Prošle su više od četiri godine otkad sam ovo napisala...sve je isto i još
gore...samo sad se ne plaća ni nakon godinu i dvije....a moje cure su
postale punoljetne....
Ne sanjam više ...živim zbilju...

23.04.2013. u 23:28 • 13 Komentara • Print • #

utorak, 16.04.2013.

Tko otvara nove firme?!

Eto kažu, jedne se firme zatvaraju ali se,bogme,
druge otvaraju...Trljaju ruke oni iz Ministarstava
kojekakvih...
Kao ima ljudi pametnih, pa smisle novi posao i trče
otvorit firmu, kao svi ovi drugi su toliko glupi pa su
propali,zato što nisu znali voditi posao ili su odabrali
krivi posao.
Propali su zato što nemaju pojma kako se radi ,
uložili su znanje i imanje i sad su propali, mogu se
slikat ili slobodno "upucat"...Neki i to pokušavaju...
neki su već dva puta bezuspješno pokušavali,
kao Marija ,nije joj uspjelo,pa su joj rekli da je
toliko nesposobna da se ni ubiti ne može i ne zna...
Strašno...Ali je istina.
Ima raznih razloga zbog kojih se zatvaraju i nekad
uspješne tvrtke, koje su vodili , kvalitetni ljudi, što je šteta,
velika...Neki dan sam čula da je poznati zagrebački postolar,
a radio je i torbice, zatvorio obrt nakon više od 50 godina rada..
cijela obitelj od djeda pa do unuka bavila se tim poslom...
Tužno je to...
Ne bi fiskalne blagajne bile problem da nije recesija...
Slažem se da svatko treba platiti svoje obveze,ali tko
brine o tome, ako onaj ko treba platiti svoje obveze
državi ne može naplatiti svoja potraživanja od drugih...
Nitko...To je jedan od najvećih razloga zatvaranja tvrtki.
Nemogućnost naplate odrađenog posla...
Jedan veći nenaplaćen posao uništi malu, ozbiljnu kvalitetnu tvrtku,
jer država hoće svoje ,a naplata ne stiže i što preostaje...
"ključ u bravu"...
I što se događa...Država blokira tvrtku u trenutku kad
je nemogućnost naplate onemogućila plaćanje nagomilanog PDVa,
a PDV dostigao granicu toleriranog.
Sve u tvrtci stane....plaće se ne isplaćuju...poslovi koji su
u tijeku i naplaćuju se idu državi...nenaplaćeno ostaje nenaplaćeno
i tko zna do kada...jer neki neće nikad naplatiti svoja potraživanja...
A koga to i briga...
Državi treba novac i uzima ga bespoštedno ...Kaže gospodin Linić,
,nek se srami ko ne plaća PDV!
I što rade ljudi da bi koliko toliko preživjeli i neku crkavicu izvukli
od poslova koje ugovore. Otvaraju nove firme. Tako imaju
firme za "Platiše" i "Neplatiše"-koji će možda nekad i platiti ali skoro,
sigurno ne!
Već su se svi izvježbali i mogu prepoznati a naravno i provjeriti ,
tko je potencijalni "Platiša", e taj ide u tu novu firmu , jer od nečeg
se mora živjeti i mora se raditi .A radišni ljudi hoće i žele raditi.
E dragi moji ,to su vam ,uglavnom te nove firme koje niču,kako
bi se nešto spasilo i nebi nastavilo u većem broju kopati po kontejnerima,
jer i to će uskoro biti posao za koji će se morati plaćati PDV.
Jer sve mora biti pošteno, pa i zarada iz iskopanog kontejnera,
treba se prijaviti...
Tek da se zna!

16.04.2013. u 15:39 • 17 Komentara • Print • #

subota, 13.04.2013.

SNOVI

Kako sanjati ...danas

Voljela bih moći imati danas, one SNOVE...
Voljela bih bezbrižno ,opet trčati, zelenim ,
cvjetnim, livadama djetinjstva...
Naivna biti i vjerovati...da svi ljudi su dobri ...
I Svijet pun LJUBAVI ...
Prijatelji, istinski prijatelji...
Voljela bih ponovo biti, ona mala, crna, kovrčava Cigančica,
kako su me zvali moji najbliži...
Penjati se po drveću,
loveći prvu rumenu trešnju na samom vrhu stabla...
Uvijek me privlačilo nedostižno...
Samoj sam sebi pomicala granice....tražila više...
Čitala, upijala, maštala ...trudila se, radila...učila....
MAŠTALA.....
Nisam bila zadovoljna postignutim....
Znala sam da mogu još....željela ispitati granice...
Otkriti do kuda mogu ići....
SPOZNAJA da mogu sve što zacrtam i sve
što želim, ako sam dovoljno vrijedna i uporna,ako imam
znanje i pruži mi se mogućnost...znači ,malo i SREĆE,
a SREĆA prati hrabre, spoznala sam...
Sve to sam osjetila, mogla....
A kako sanjati ...DANAS...
Kad snovi, kao kule od karata, se ruše iz dana u dan,
kad znanje, trud, upornost nisu vrline...
Kad u Svijetu ,u kojem živimo nema pravde...
Ili ,pravda je na strani DRUGIH....
A DRUGI su neki tamo ljudi ....koji ne znaju što su
snovi ,koji ne znaju što je ljubav i ne znaju što
ČOVJEKA čini ČOVJEKOM,
Da znaju, onda bi onih svojih deset mjesečnih
plaća od ukupno 440.000 tisuća kuna podjelili na sto ljudi,
da mogu dostojanstveno živjeti i još dvjesto nešto manjih
mjesečnih plaća na 1.500 ljudi ...
I neka tu bude početak...
Dok LJUDI ponovo ne postanu LJUDI
Sanjat ću o snovima male Cigančice...
Koja je micala granice ...
i nije prestala sanjati...
O Svijetu punom LJUBAVI....

13.04.2013. u 15:46 • 8 Komentara • Print • #

četvrtak, 11.04.2013.

Asi

Selo u prelijepom, zelenom,Zagorju.Idealno mjesto
za miran život.... Mala skladna obitelj,
Štef, Barica i Asi. Asi je zlatna retriverica,
plaha,nježna,poslušna...Štefova maza i ljubimica...
Barica zna biti i ljubomorna malo...ali ne ozbiljno....

....U frizerskom sam salonu, mom omiljenom...
na ravnanju kose,mojih nestašnih kovrča...
pa tko je još vidio nestašne kovrče u pedesetim...
moram to izravnati ...onda izgledam ozbiljnije...poslovnije
...malo strožije, a zbog posla to tako mora biti...i ako ,
muškarcima se više sviđaju kovrče...ma ko šiša muškarce!
Odjednom,u sred friziranja, Jasni zvoni telefon ...
Nestala je Asi...Nema je nigdje...
Štef i Barica svuda su je tražili...Štef plače...
Asi mu je ljudbimica...Kako će sad...
Tko će s njim šetati...plesti mu se oko noga
kad ga Bara naljuti...radovati mu se...
Jasna je komirana...Jasna je frizerka,
Štefova i Baricina kćer...Svi telefonom pokušavaju
rekonstruirati događaje tog jutra....Svima padaju
na pamet crne misli i slutnje...Kombi koji je tog jutra dovezao
prasice za Štefa otišao je, a da nisu stigli sjetiti
se i provjeriti je li možda Asi ušla neprimjetno u kombi i odvezla se...
Ma to se činilo nemogućim...Ne,ne!...Asi
nije mogla sama otići...Da nije oteta?....O Bože!!!...
Samo to se moglo dogoditi ...Asi je oteta!?...
Nas tri žene s na pola napravljenim frizurama,
živo smo se uključile u priču i već smo
krenuli za kombijem...u mislima, naravno...
bile smo sigurne da je Asi u kombiju...
i da je taj zločesti čovjek
koji je prodao prasice Štefu oteo Asi...
Rekla sam Jasni da mi pošalje slike Asi , pa će
ih moja ćerka, koji volontira u jednom poznatom prihvatilištu,
azilu za pse,poslati slike mailom i razglasiti svima koje
znamo na području gdje je Asi nestala i gdje ju je mogao odvesti bijeli kombi....

Došla sam doma i već s vrata svima pričala o Asi ...
Zazvonio je telefon...Jasna...
Ne trebate ništa poduzimati ...našli smo Asi....
Koje oduševljenje...veselje....a nisam ni upoznala Asi...
Ja sam bila sretna...a dan mi je usput ,bio koma...
Odjednom sve mi je super!
Asi je pronađena!!!

....Štef je kilometar i pol od kuće, gdje su živjeli on Barica
i Asi ,imao klijet...Ključ klijeti visio je na ulazu kod vrata...
Kad bi vidjela da štef uzima ključ , Asi je znala kuda idu...
Nije bilo dileme...Ide se prema klijeti...
I ovaj put bilo je tako...Štef je uzeo ključ i krenuo...Asi je
išla ispred...Voljela je ići po zelenom,
šumovitom,brežuljku do klijeti ...
Sama ,u miru,sa svojim gazdom...
Polako su grabili prema klijeti...Asi je bila prva ...
Štef je odjednom zastao i osluškivao....Čuo je zvuk auta...
Mora da su prasice ...rekao je u sebi i pošao u susret kombiju...
Zaboravio je pozvati Asi....
Obavio je posao oko prodaje i malo se izgubio u računu i plaćanju...
Kad je kombi nakon sat vremena otišao...primjetio je da nema Asi...
Počeo ju je tražiti...Sve je pretražio...Prošla su još dva sata...
Sad već očajni Štef pomišljao je na najgore...Oči su mu suzile...
Vrijeme je promicalo...sad je već i četiri sata prošlo...Krenuo je
ka klijeti...Trebalo je pješačiti kroz drveće i šumu dobrih kilometar i
pol....Tužan i bez nade da će skoro naći Asi, pognute glave probijao
se kroz šumu i izišao na mali proplanak....Zanijemio je...U daljini,
pored klijeti , mirna i nepomična ,stajala je Asi...
Strpljivo je čekala svog gospodara da dođe po nju i da se
zajedno vrate doma...Štef je ponovo plakao...sad od prevelike radosti...
A kako smo tek svi mi bili radosni...
Uskoro ćemo upoznati Asi :-)))

11.04.2013. u 22:38 • 13 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	travanj, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30