U vremenu ovome, neizvjesnosti i tuge,
kad jad i bijeda napada sve,
a osobito nas, još uvijek ljude...
dogodila mi se, neobična priča....................
Nebo, plavo, plavobjeličasto s pjenušavim bjeličastim,
pahuljastim, oblacima i sunce žuto i zlatno ,
toplo i nježno prigrlilo nas na zemlji, rosnoj i vlažnoj,
nas male i uplašene, nas koji stalno prolazimo
kroz neke krize, strahove, borbe, vidljive i nevidljive,
stresove,šokove....
Ne znamo kako smo sve ovo upoće i preživjeli...
Generacija 1960 i neka....
Uz sve što je prošlo, moramo naučiti kako živjeti ,
bez novaca ,bez posla,bez sebe........
Ide nam to, ide i to dobro....a onda poziv, iz vedra neba!
Onog plavobjeličastog...
„Čuli smo da tražite posao,da volite raditi i da znate raditi...
mi smo tvrtka koja cijeni te kvalitete i evo pozivamo vas,
da radite za nas...okupljamo ljude koji vole i znaju raditi,
ima nas...rastemo iz dana u dan, plaća je u skladu
s vašim sposobnostima i vrijednostima ,rezultatima rada,naravno"...
Ne mogu vjerovati! To postoji kod nas?!
Pa to sam samo u Americi doživjela davne 1980 i neke....
Raspričala sam se...rekla što sam sve završila ,koje diplome
imam, iskustvo u radu..na kojim projektima,navila sam se ..
da nebi što propustila...oni se smiju,“Vjerujemo" ,kažu,
"Vjerujemo sve, ali sve to vi ćete imati priliku pokazati i dokazati“...
opet moja nevjerica...“Kako je ovo moguće?!!
„ A mislila sam da toga nema kod nas?!“...Smiju se....
"Pa to je najnormalnije, tu nema ništa čudno"...
Nema, nema, kažem ja,u sebi, ali to nisam već dugo doživjela,
odavno nisam osjetila da se vrijednosti prepoznaju, nagrađuju...
već sam naučila raditi kao rob i ništa ne očekivati...
pogotovo u zadnje vrijeme..
Kad napraviš posao i pošalješ račun i kad nakon dva mjeseca
zamoliš da ti ga plate (a trebali su po Ugovoru najkasnije nakon 21 dan)
napadnu vas....
" Što vi hoćete,pa danas ljudi nemaju što raditi!!!"...
kao trebam biti sretna što radim, pa makar za badava...
A sad ovo!? Ovi prekrasni ljudi!
Puni razumijevanja,dragi i blagi...već sam se spremila ...
idem s njima, raditi za badava, ako treba ,kad su ovako dragi i prekrasni......
"Mama,idemo piti čaj, već je 7,30", kaže moja gotovo punoljetna kćer ...
"Probudi se "...
AHHHHHHHHHH........SAMO SAN.................NE..........................................!
A DOBILA SAM KRILA...............................................!
.......................................................................................
Prošle su više od četiri godine otkad sam ovo napisala...sve je isto i još
gore...samo sad se ne plaća ni nakon godinu i dvije....a moje cure su
postale punoljetne....
Ne sanjam više ...živim zbilju...
Post je objavljen 23.04.2013. u 23:28 sati.