Bubamara šarena

Još jedna kutija, ovaj put u bojama i ornamentima Afrike.

Koristila sam pastu za modeliranje (trebalo je prekriti ostatke ljepila koji su stršali po njemu) te granitnu boju na poklopcu kutije i salvetu s afričkim ornamentima.....akrilnu boju gdje nije išla salveta i mrvicu bitumena po cijeloj kutiji.

Od lani, kada nam je propao viken u Alpama radi kiša, sam čekala na ovo.

Subota rano ujutro pokret iz Zagreba, nakon cca 2,5 sata vožnje ostavili auto na parkiralištu Medvedove konte. Pola sata sa svim stvarima do Lipanice i Blejske koče.

Ručak na drvenim klupicama i polazak prema Viševniku (2050 m). Sam uspon je 2,5 h po vodiču, ali nama sa djecom je trebalo više. Par kapi kiše je koji puta zalepršalo zrakom, ali je okolo bilo plavog neba. Držali smo fige da nas ne opere danas, jer je prognoza obečavala obilnu kišu.

Svi smo se (bilo nas je 15), iako bez kondicije i u svakakvim prehladno-virusnim stanjima, bez problema popeli do vrha. Većini klinaca je ovo bilo osobno rušenje rekorda postignute visine preko 2000m prijeđenih na noge.



Na vrhu samo kratko zadržavanje, jer su nas kišica i oblaci tjerali da se spustimo brže nego što smo mislili.

Ipak sam uživala u letu žutokljunih gakalica, kojih je bilo jedno desetak na vrhu, a i bio je dobar pogled prema Triglavu i domovima na Planiki i Kredarici....nažalost sam vrh Triglava je kao i obično popodne bio u oblacima.

Trk dole, jer smo htjeli što brže prijeći jedini opasniji moment, gdje bi po kiši bilo malo zeznuto se spuštati. Ali oblak je ipak izdržao u zadržavanju kiše, pa smo se taman u sumrak spustili do Blejske koče.



Noć u domu mi je kao i obično sporo prolazila i jedva sam čekala da zora zacrveni nebo.
Jutro nas je dočekalo vedro i sunčano, ali i oblaci su putovali naokolo pomalo.

















Dok je vrijeme još dobro odlučili smo krenuti prema Brdima, ali na prijevoju se pomalo zacrnilo okolo, pa smo se vratili do doma, pokupili stvari i spustili do auta.

Sa prvim ozbiljnijim kapima kiše smo utrpali stvari u auto i krenuli u dolinu po pljusku.
Ipak je vrijeme izdržalo dok smo bili u planini, a vikend smo iskoristili na najbolji mogući način.

Premda je vani još uvijek ljeto, a i kalendarski nam se jesen tek prikrada, htjela sam sa svojih vratiju maknuti cvjetiće koje sam još proljetos stavila tamo.

Razmišljala sam što da stavim i stalno mi se po glavi motalo lišće, pa boje... crvena, žuta i smeđa.

Izvukla sam vjenčić od vrbovih šiba (koji sam proljetos napravila kada sam šećući se Jarunom našla hrpu polomljenih vrbinih grana na livadi) i hrpu lišća od mase za modeliranje, koju su djeca jednom davno napravila utiskivajući pravo lišće u masu.

Lišće sam pofarbala akrilnim bojama i dalje je bilo samo sastaviti vjenčić.



Dodala sam i malo žutih trakica od tkanine koje sam samo zavezala za vjenčić.



Lišće sam objesila na trakice i ukrasila drvenim perlama.



I sve sam skupa povezala u vjenčić, te objesila na ulazna vrata.



Ostalo mi je još lišća, pa sam i za prozor napravila jedan jesenski visuljak.

Kada nešto ne ide, onda ne ide...

Ovo je moja priča o tome kako treba ostaviti ono što ne možeš napraviti, kada jednostavno ne ide. Pravi trenutak će sam doći...jednom, kada se najmanje nadaš.

Ovu kutijicu sam uzela prvi put u ruke u ljeto prije jedno 2 godine. Nešto sam isprobavala s teksturnom bojom i nije mi se svidjelo, pa sam stavila kutijicu nakon sušenja boje na stranu.
Prije godinu dana sam naletila opet na nju. I opet je bilo ljeto.
Pa da je dovršim, uzela sam malo žute boje na poklopac i obojala donji dio kutije i ostatak poklopca u morsko. I dalje mi nije legla. Usto sam otkrila po kutijama, da se nakupilo pijeska po malim bočicama, pa da njega uoptrijebim, zalijem poklopac s ljepilom i posipam pijeskom.
Falilo mi je ono nešto, a nisam znala što i opet sam je pospremila u kutiju.

Naravno da nisam fotkala sve međukorake, nego samo ovaj zadnji.



Da bi je opet izvadila pred koji dan, polakirala i nekak mi je sada bolje izgledala, ali je opet nešto falilo.
I napokon se upalila žaruljica što mi fali. Dodala sam malo brončane konturne boje i napokon je to bilo to.
Jupiiiiiiiiiiiiiiii, baš sam bila sretna.





Unutra sam stavila malo ovčje vune i suvenire sa puta po Skandinaviji - školjku pronađenu u Baltičkom moru i kamenčiće sa 60. paralele, koju sam prešla u Švedskoj.

Meni je prva asocijacija jeseni berba grožđa. I bila je ovaj vikend.

Slatke bobice, ljepljive ruke, miris samljevenog toplog grožđa, sunce na zelenoj padini vinograda.......čaša tek iscijeđenog soka, ose zujalice oko glave......jednom riječju, lijepo proveden dan u zagorskim bregima.

.....sa svoja dva školarca ;-)
Gomilu knjiga je trebalo omotati i označiti imenom djeteta.

Meni osobno su dosadne one kupljene, već naprintane naljepnice.
Zato sam izvukla obične bijele naljepnice, dodala malo akrilnih boja s plastičnom lopaticom i ukrasila rub različitim ornamentima.
Tako su djeca dobila svoje unikatne naljepnice za bilježnice i knjige, a mama se veselila što je opet mogla korisno uprljati prste bojom.

Ovo mi je bio prvi posjet Berlinu. O njemu sam slušala od malih nogu, jer mi je u njemu teta radila 10 godina, pa kada se vratila stalno je pričala nešto o njemu.
Ovaj moj Berlin kako sam ga ja doživjela se vrlo razlikuje od njenog.



Osim normalnog razgledavanja, pješice i redovnim linijama autobusa (i to onima na kat... koja je to nova dimenzija grada, kada si visoko gore), u Berlinu se nudi alternativna tura gradom. Ima nekoliko različitih vrsta tura, pa se može izabrati po afinitetu. Također postoji jedna tura koja je besplatna (uz donaciju po želji na kraju), a ponudi 4 sata (službeno, a naša grupa je produljila za još jedan sat) drugačijeg pogleda na Berlin.



Vodič nam je bila jedna irska slikarica, koja živi već 3 godine tamo. Od nje sam čula mnogo zanimljivih priča, a s vama ću podijeliti nekoliko.

Tura uglavnom pokriva područje Kreuzberga. Tu živi puno raznih umjetnika, od kojih neki i javno dijele svoju umjetnost. Ovdje mislim na grafitere. Znam da će sada neki skočiti, da kakva je to umjetnost crtati sprejem po zidovima i uništavati imovinu. Većina grafita je ilegalno nacrtana/nasprejana/naljepljena i postoje drakonske kazne za sve koje uhvate (posebno za uništavanje vlakova), ali neki i nisu.



Ovaj grafit astronauta je napravljen u sklopu nekog festivala, nisam zapamtila niti ime autora niti koji je to festival bio. Zanimljivo je da je crtan pomoću mreže kvadratića. Ja sam ga vidjela samo po danu, ali obavezno ga je posjetiti i kada su upaljena svjetla noću.
Tada dobiva još jednu dimenziju, jer.....sada razmišljam da li da vam otkrijem to ili da ostavim da sami otkrijete.....hm, hm, hm, ma ipak ću vam otkiti o čemu se radi....nedaleko je trgovina autima, koji noću projicira zastavu (ne pitajte kakvu, jer nisam vidjela uživo) na tom zidu, i astronaut je držao zastavu u ruci (koja je po danu prazna), ali dogodilo se, da su nedavno radnici mijenjali nešto na elektrici i malo drugačije vratili sliku natrag. Tako da sada izgleda kao da astronaut zabija šakom zastavu u zemlju.



Da li biste za ovaj grafit rekli da je reklama? Ni u ludilu! I još da vam kažem kojom tehnikom je to rađeno, odmah bi dreknuli, koje je to uništavanje fasade, imovine.......
Naime cijeli zid je prvo prefarban bijelom bojom, a grafit lice postaje vidljivo skidanjem boje i fasade, žbuke i cigle. Napravljen je u nekoliko dana, a autor je nagrađen za svoj rad.....ne zatvorom, nego potpisanim ugovorom u svom džepu i popriličnom svotom na svom bankovnom računu, jer je to, dragi moji, Levisova reklama!



Ovo je stubište nezavisnog kulturnog centra "Tacheles". Tu umjetnici imaju unajmljeni prostor, gdje mogu raditi, izlagati, prodavati, a sve za simboličnu svotu od 1 DEM godišnje. U zadnje vrijeme ovdje dolazi mnogo turista u razgledavanje. Zgrada ima 3 kata, a većina zidova je u vrištečim bojama i prepuna grafita.



Menim osobno je najdirljivija priča o "Baumhaus an der Mauer" (kuća na drvetu na zidu).



Za vrijeme gradnje zida, nisu dobro planirali i zid se na jednom mjestu nije spojio, ostala je rupa. Tu su ljudi bacali smeće, namještaj i zatrpali taj prostor. Jedan Turčin je živio preko puta u zgradi. Doma u Turskoj je ostavio zemlju, a ovdje nije imao ništa, niti mali komadić za obrađivati. I gledao je on svo to smeće i odlučio to očistiti i imati tamo vrt. Uzgajao je paradajze i drugo povrće. Jedno vrijeme se tako prehranjivao prodajući povrće na tržnici. Sagradio je i kućicu na drvetu.
Kada su srušili zid, netko je zaključio da on tamo smeta sa svojom kućom na drvetu i vrtom i da bi to zemljište bilo dobra investicija. Puno puta su ga pokušavali iseliti i porušiti mu kuću, ali on se nije dao i obilazio je posvuda. Već je izgubio nadu i mislio da će ostati bez svega. U jednom trenutku je pobetonirao sve što se moglo micati, stol i stupove kuće, da mu ne bi to odnijeli.
Preko puta tog vrta je crkva. I oni su spasili čitavu stvar, jer su odnekuda iskopali, da su oni ustvari pravi vlasnici tog zemljišta i dopustili su Turčinu da ostane tu gdje je, u svojoj kućici na drvetu.
Sada je on djedica sa bijelom bradom, ima negdje oko 80 godina i kada je lijepo vrijeme, sjedi ispred kuće i sretan je. Unuci mu dolaze u posjetu i igraju se u njegovom vrtu.
Baš mi je to lijepa priča.

Ovo je samo djelić, od onoga što Berlin daje onome koji ga želi upoznati na malo drugačiji način.
Dalje nek fotke govore...













Gotovo je, nema više, mom putopisu u pet nastavaka je ovdje kraj.

Tipične ceste kojima smo se najviše vozili u Švedskoj izgladaju ovako, široke i vrlo šumskog okruženja. Ova mi je bila zanimljiva zbog dvobojnog asfalta.



Tipična drveća tamo gore su breze, borovi i jarebika, koje ima i kod nas, ali ne u tolikim količinama i to posvuda.



Stockholm je bio veliki izazov. Taj grad ima tako puno za pokazati, pa je bilo umijeće odabrati što pogledati sada, a što ostaviti za jednom kada se opet dođe. S djecom ne možeš imati prevelike planove i očekivati od njih da prate ritam znatiželjnih roditelja, koji bi vidjeli sve i svašta, pogotovo muzeje. Zato smo se koncentrirali na manje djeci zahtjevne ciljeve, a da budu i njima atraktivni.

Stockholmska tržnica me iznenadila svojom ponudom, gomilom gljiva lisičarki. Zgodno šareni su bili štandovi, a zanimljivo je kako su boje nalikovale na šarenilo kuća u Gamla Stanu.



Hodajući tim najstarijim dijelom grada vrijedi šarati pogledom prema gore, ali i prema dolje. To opet nije još jedna reklama trgovine, nego "öppet" znači da je trgovina otvorena. Takvih visuljaka iznad trgovina je bilo različitih i nadasve zanimljivih.



Tko ne bi htio ubaciti pismo ili razglednicu u ovakve zgodno nafarbane sandučiće?



A muzej smo ipak jedan posjetili, Vasamuseet. Muzej izgrađen samo za jedan jedini brod, ali jedinstveni. Maleni su bili oduševljeni, pogotovo stariji malac koji obožava takve priče, pogotovo ako su odlično ispričane i prezentirane, kako je ovdje bio slučaj.
U 17. stoljeću brod Vasa je porinut u more, ali nažalost radi greške graditelja odmah je potonuo u stockolmskoj luci. Izvučen je nakon 333 godine u moru i restauriran. To je priča ne samo o životu ljudi i posade broda iz 17. stoljeća, nego i o sadašnjosti, kako je tekla rekonstrukcija broda i konzerviranje.



Ostavili smo Stockholm iza sebe i krenuli prema jugu Švedske, Karlskroni. Na putu do tamo prošli smo i zaustavili se u području koje je poznato po izradi i obradi stakla - Glasriket.
Nisam mislila što se sve može napraviti od stakla...





Karlskrona je vrlo simpatičan gradić izgrađen na 10 otočića, ali i ispred njega se nalazi čitavi arhipelag manjih ili većih otoka. Tipično nebo za mojeg boravka tamo je bilo ovakvo, bistro i plavo sa pokojom ovčicom koja prođe mimo.







Na jednom od otočića grada, Brändaholmu, nalaze se tipične švedske drvene kuće, koje su zaštićene i sve su obnovljene. Tu se pazi na svaki detalj na kućama i okućnici, te je zabranjen prilaz bilo kojim vozilima, samo pješke se može prošetati šljunčanom stazicom između kuća. Švedske zastave se vijore u svakom dvorištu, a na krovovima kuća se vrte na vjetru različiti vjetrokazi.







To je bio kraj švedske avanture...ali putovanje još nije bilo gotovo.