Bubamara šarena

Ovo mi je bio prvi posjet Berlinu. O njemu sam slušala od malih nogu, jer mi je u njemu teta radila 10 godina, pa kada se vratila stalno je pričala nešto o njemu.
Ovaj moj Berlin kako sam ga ja doživjela se vrlo razlikuje od njenog.



Osim normalnog razgledavanja, pješice i redovnim linijama autobusa (i to onima na kat... koja je to nova dimenzija grada, kada si visoko gore), u Berlinu se nudi alternativna tura gradom. Ima nekoliko različitih vrsta tura, pa se može izabrati po afinitetu. Također postoji jedna tura koja je besplatna (uz donaciju po želji na kraju), a ponudi 4 sata (službeno, a naša grupa je produljila za još jedan sat) drugačijeg pogleda na Berlin.



Vodič nam je bila jedna irska slikarica, koja živi već 3 godine tamo. Od nje sam čula mnogo zanimljivih priča, a s vama ću podijeliti nekoliko.

Tura uglavnom pokriva područje Kreuzberga. Tu živi puno raznih umjetnika, od kojih neki i javno dijele svoju umjetnost. Ovdje mislim na grafitere. Znam da će sada neki skočiti, da kakva je to umjetnost crtati sprejem po zidovima i uništavati imovinu. Većina grafita je ilegalno nacrtana/nasprejana/naljepljena i postoje drakonske kazne za sve koje uhvate (posebno za uništavanje vlakova), ali neki i nisu.



Ovaj grafit astronauta je napravljen u sklopu nekog festivala, nisam zapamtila niti ime autora niti koji je to festival bio. Zanimljivo je da je crtan pomoću mreže kvadratića. Ja sam ga vidjela samo po danu, ali obavezno ga je posjetiti i kada su upaljena svjetla noću.
Tada dobiva još jednu dimenziju, jer.....sada razmišljam da li da vam otkrijem to ili da ostavim da sami otkrijete.....hm, hm, hm, ma ipak ću vam otkiti o čemu se radi....nedaleko je trgovina autima, koji noću projicira zastavu (ne pitajte kakvu, jer nisam vidjela uživo) na tom zidu, i astronaut je držao zastavu u ruci (koja je po danu prazna), ali dogodilo se, da su nedavno radnici mijenjali nešto na elektrici i malo drugačije vratili sliku natrag. Tako da sada izgleda kao da astronaut zabija šakom zastavu u zemlju.



Da li biste za ovaj grafit rekli da je reklama? Ni u ludilu! I još da vam kažem kojom tehnikom je to rađeno, odmah bi dreknuli, koje je to uništavanje fasade, imovine.......
Naime cijeli zid je prvo prefarban bijelom bojom, a grafit lice postaje vidljivo skidanjem boje i fasade, žbuke i cigle. Napravljen je u nekoliko dana, a autor je nagrađen za svoj rad.....ne zatvorom, nego potpisanim ugovorom u svom džepu i popriličnom svotom na svom bankovnom računu, jer je to, dragi moji, Levisova reklama!



Ovo je stubište nezavisnog kulturnog centra "Tacheles". Tu umjetnici imaju unajmljeni prostor, gdje mogu raditi, izlagati, prodavati, a sve za simboličnu svotu od 1 DEM godišnje. U zadnje vrijeme ovdje dolazi mnogo turista u razgledavanje. Zgrada ima 3 kata, a većina zidova je u vrištečim bojama i prepuna grafita.



Menim osobno je najdirljivija priča o "Baumhaus an der Mauer" (kuća na drvetu na zidu).



Za vrijeme gradnje zida, nisu dobro planirali i zid se na jednom mjestu nije spojio, ostala je rupa. Tu su ljudi bacali smeće, namještaj i zatrpali taj prostor. Jedan Turčin je živio preko puta u zgradi. Doma u Turskoj je ostavio zemlju, a ovdje nije imao ništa, niti mali komadić za obrađivati. I gledao je on svo to smeće i odlučio to očistiti i imati tamo vrt. Uzgajao je paradajze i drugo povrće. Jedno vrijeme se tako prehranjivao prodajući povrće na tržnici. Sagradio je i kućicu na drvetu.
Kada su srušili zid, netko je zaključio da on tamo smeta sa svojom kućom na drvetu i vrtom i da bi to zemljište bilo dobra investicija. Puno puta su ga pokušavali iseliti i porušiti mu kuću, ali on se nije dao i obilazio je posvuda. Već je izgubio nadu i mislio da će ostati bez svega. U jednom trenutku je pobetonirao sve što se moglo micati, stol i stupove kuće, da mu ne bi to odnijeli.
Preko puta tog vrta je crkva. I oni su spasili čitavu stvar, jer su odnekuda iskopali, da su oni ustvari pravi vlasnici tog zemljišta i dopustili su Turčinu da ostane tu gdje je, u svojoj kućici na drvetu.
Sada je on djedica sa bijelom bradom, ima negdje oko 80 godina i kada je lijepo vrijeme, sjedi ispred kuće i sretan je. Unuci mu dolaze u posjetu i igraju se u njegovom vrtu.
Baš mi je to lijepa priča.

Ovo je samo djelić, od onoga što Berlin daje onome koji ga želi upoznati na malo drugačiji način.
Dalje nek fotke govore...













Gotovo je, nema više, mom putopisu u pet nastavaka je ovdje kraj.