Bubamara šarena

...ili kako daska "Made in EU" (sa svih 12 žutih zvjezdica) nije završila u otpadu.

Imam punu kutiju ostataka iverala raznih veličina i boja. Prvo su se djeca igrala s tim komadima, pa su gradila kuće, skloništa za životinje ili pistu za aute... i vremenom im dosadilo. I tako se ta kutija premjestila iza vrata u moj kutak. I čekala da iskoči neka ideja. Već sam napravila jednu sliku i jako mi se svidjelo, pa nastavljam i dalje.

Ovaj put sam uzela komad iverala s velikom plavom naljepnicom "Made in EU". Sada mi je žao što nisam uslikala ovaj komad prije nego što mi je dospio pod ruke.
Prešla sam gessom preko naljepnice, a vidi vraga, sve proviruju i slova i boja skroz. I kroz drugi sloj isto. Što ću sad, jer nisam mislila koristiti neke tamne boje da prekriju natpis. Sjetila se strukturne paste i prešla dobrim slojem preko cijelog komada i dodala malo pijeska na dno.
Imam ga dosta i to s vrlo različitih lokacija...Tunisa, Egipta, i još jednom iz Egipta, pa sa Tenerifa (ovaj crni je s plaže za domoroce, a ne s plaža za turiste, gdje je fini bijeli), a ne fale ni europski pijesci, pa da se potroše malo zalihe. Zanimljivo je da sam većinu tih uzoraka dobila od drugih kada su se vraćali s putovanja.

Poslije sušenja paste imam što vidjeti, natpis se i dalje vidi, ne jako, ali ipak proviruje. Hm, da li će ga boja ipak prekriti?
Mogu probat, pa što bude, bude.

I niš se ne vidi da je daska došla iz EU. Sada može proć kao "Made in HR" ;-)



Iveral, strukturna pasta, crni pijesak, akrilne boje (12,5 x 14,5 cm)

Danas ga očigledno ne bum vidla vani...zato...



Ako nema sunca, nacrtaj si ga sam!

Znate li što je na ovoj fotki?

Dok sam danas smišljala čime bih podigla naglo padajuću razinu šećera i tražila po policama pala mi je na pamet zanimljiva misao.

Način na koji nešto radimo i kako to radimo najvjerojatnije smo usvojili u toku djetinjstva, gledajući roditelje ili neke bliske osobe kako to oni rade.
I tako smo i mi probali to nešto raditi (naravno kada su nam to dozvolili, da nije opasno, npr. nož u ruke ili slično) i navika je usvojena.
I prestali smo razmišljati o tome na koji način vješamo veš, gulimo naranče (hvala mojoj profi iz povijesti iz srednje što mi je pokazala najlakši način guljenja naranči, tako ih i dan danas gulim), redosljedu kojim trpamo kupljene stvari u vrečice, da li se prvo briše prašina pa onda usisava ili obrnuto, kojim riječima se javljamo na telefon, da li majicu prvo navlačimo preko glave pa tek onda guramo ruke u rukave ili obrnuto.........i tisuću drugih malih stvari kojih nismo uopće svjesni.

I tako ih nismo svjesni dok ne vidimo da to netko drugi radi na potpuno drugačiji način.



Kakve veze imaju ove žličice sa ovom temom (za one koji nisu pogodili o čemu se radi na prvoj fotki)?

Imaju veze itekako. Ako niste prije primjetili sve žličice imaju više ili manje savinutu dršku na jednu stranu.
Zbog čega imam žlice sa savinutom drškom?



Da bi otvorila ovakvu staklenu ljepoticu, koju uglavnom ne mogu otvoriti jednostavnim zahvatom okretanja poklopca rukom, koristim dršku od žličice koju ubacim između polopca i staklenke... i kad čujem plomp, staklenka je otvorena.

Otuda savinute drške žičica u mojoj ladici.

Sjećate se pitanja: "Na koliko različitih načina možemo upotrijebiti jednu šibicu?"
Mene sada zanima na koje sve kreativne načine vi otvarate poklopce staklenki?

I....... koliko ih ima???

Spojila sam danas šetnju po Novom Mestu i slovenski omladinski film "Gremo mi po svoje" (kod nas u novinama preveden kao "Na naš način"). I jedno i drugo preporučam.

Šetnja po gradu i uz rijeku Krku mi je uvijek lijepa i nađem uvijek motiva za fotkati.
A o filmu sam već čula prije puno hvale i nahrustala sam se da ću ga jednom pogledati.
I nakon filma se pitam, kaj mi u Lijepoj našoj nemremo tako nekaj snimiti?!?

U srijedu sam bila u NB HOBBY&ART-u na prezentaciji scrapbookinga gdje je draga Kek's made pokazivala s čime se to ona oduševljava i što ju je potpuno preuzelo u zadnje vrijeme. I da ne zaboravim, Tea je napravila predivne, Šeherezadom nadahnute, šlapice od filca na svoj način.

Nisam bila sigurna kako se scrapbooking rodio i otišla malo istraživat....korijeni su tamo negdje u 15. stoljeću u Engleskoj, a moderni scrapbooking potiče iz Amerike, gdje se razmahao 80-tih godina prošlog stoljeća.

Scrapbooking je jedan način čuvanja uspomena, najčešće fotografija, ali mogu to biti i ulaznice, pisma, sprešani cvijet....što god mi smatrali vrijednim da se sačuva...uz dopisani tekst, poruku..... Ali danas se rade i čestitke, pozivnice i štošta drugo.
Prije nego što sam na netu saznala povijest istoga, ja sam se zamislila da je to ovako krenulo:
Netko je spremao ostatke koječega (komadići tkanine, papira, vrpci, čipkica, stari gumbi.....) i kada se toga podosta nakupilo... dobila je ideju (sigurno je to ipak bila žena) da se to može povezati u cjelinu i ostalo je zapisano u povijesti...rodio se scrapbooking. Moja mašta je stvarno beskrajna...

Danas je to cijela industrija, pričam o Americi, premda mislim da i ovdje, u dobroj staroj Europi, uviđaju popularnost te tehnike. Smatra se, da se u SAD-u u svakom četvrtom kućanstvu netko bavi scrapbookingom (za usporedbu, golfom se bavi netko u svakom petom kućanstvu, a kako su došli do te statistike, nemojte me pitati).

Ta industrija uključuje različite materijale i pomagala za izradu šablona i samih šablona, izrezaka, gotovih cvjetića, naljepnica, metalnih privjesaka, žigova, posebnih tinti, dijelova ovakvih i onakvih, embossing pudera, papira obostranošarenog....., a neki su od njih, da se razumijemo, predivni i meni su se zacaklile oči kada sam vidjela što sve jedna Sizzix mašinica može.

Nakon prizemljivanja u moju sadašnjost zaključila sam, da je to super stvar, ali nije za mene. Nije za mene iz razloga što se moji prstići ne mogu zaustaviti i specijalizirati samo za nešto, npr scrapbooking, nema šanse.
Ja bih samo u tome bila mjesec-dva i našla nešto drugo što još nisam isprobala.

Mnogo stvari i pomagala ti trebaju, da bi to tako izgledalo, kao što nam je Kek's pokazala. Ona radi odlične stvari, jednostavne i jako sam sretna što sam napokon uživo vidjela kako se to radi i kako te čestitke izgledaju uživo, jer na slici ne vidiš svu trodimenzionalnost, jednostavno fotićem ne možeš to uhvatiti. Naučila sam neke trikove koje ću zasigurno i ja upotrijebljavati na svoj način.

I zato sam se ja vratila osnovama iz početka moje zamišljene priče kako je to počelo. Ono što sam našla kod sebe doma sam i upotrijebila. To su raznorazni ostaci koje sam stavljala u jednu kutiju i koji su čekali svoju priliku. I dobili su je. Morala sam to isprobati i evo moje verzije scrapbookinga.

Da li je netko za šalicu toplog čaja?

Nekako sam zadnjih dana u svim nijansama plave...nisam već dugo, pa eto i ona došla na red.



Akril na komadu iverala (recikliram!) 15,5 x 14,5 cm

Jučer je bio jedan predivan dan u riječkom zaleđu.
Vela Pliš je bio pun pogodak. Uspon na kojem svakim metrom uzbrdo imaš još širi i dalji pogled naokolo. Otoci, Velebit, Istra...pa sve do zasnježenih slovenskih Alpi u daljini.

Lijepo toplo vrijeme je taman bilo za kratke rukave u trenutku hodanja.
Ali kada smo zasjeli na vrhu, nabacala sam na sebe sve slojeve što sam imala.
Ipak nisam odoljela porivu da bosa prohodam okolo vrha. Suha trava nije bila previše oštra i ugodno je škakljala po tabanima.

Bilo je to ugodnih dva sata izležavanja na vrhu i upijanja sunčeve topline....i onda povratak nizbrdo do auta drugim putem.

Kratko smo skrenuli do Kraljevice kada nam je sunce mahalo na zalazu da provjerimo koliko je more hladno i slano ;-)
...i uletjeli na feštu maskiranih klinaca i klinceza.....počelo je doba maškarade i tjeranja zime.
Juhuuuuuuuuuuu!

Da li je za vas izazov uzeti bojice i prazan list papira?
Već vidim odgovore tipa: pa ja baš i ne znam crtati ili nisam još od osnovne škole ili...ili.....ili vas je strah praznog papira...ili se bojite s čime ćete ga ispuniti....ili...ili...

Baš zbog toga mislim da je ovo izazov!

Za mene je svakako bio izazov. Ne zato što nisam crtala od osnovne škole i zbog toga što i dalje mislim da moja krava kada ju nacrtam i dalje više sliči na prašćića.
Htjela sam jednostavno crtati, bez nekog razloga i baš zato što me nitko nije tjerao i nisam morala mi je to bio izazov.



Teško bih se odlučila na voštane pastele, jer ih nikada prije nisam voljela. Znate kada ostanu "one" mrvice pastele na crtežu, pa osjećaj nekakve ljepljivosti crteža....još se i sada stresem na tu pomisao.

Trenutak "dizanja rolete" je bio početkom jeseni kod prijateljice, čija je kćer sjedila do mene za stolom i crtala. Crtala je pastelama, nekim neobično velikim koje nisu ostavljale mrvice po papiru.
Pitanje sim pitanje tam i sve sam saznala o njima. A onda sam dodirnula crtež. Koji je to predivan osjećaj bio. I ja sam bila očarana na prvi pogled, a još ih nisam niti držala u ruci i isprobala.

Koje je veselje bilo kada sam ih našla kod nas, sasvim slučajno. I kupila ih. Za mene su to postale THE pastele.

Kažu da očaranost brzo prolazi...a ja sam još uvijek opčinjena kada primim te pastele u ruke.
Te predivne pastele koje ne ostavljaju mrvice za sobom na papiru i s kojima je takav užitak prelaziti i ostavljati trag na papiru...savršeno bijelom i praznom papiru koji uskoro postaje poprište eksplozije boja i oblika.

Izazov mi je bio i to što se nisam zamarala što će nastati od tog mog kretanja pastelom po papiru. Uživala sam u svakoj crti, krivini, sloju boje koji je ostajao kao trag.



Neki put sam u par oštrih i agresivnih poteza završavala crtež, a drugi put sam mekim i nježnim prugama bojala, pretapala, zaokruživala i nestajala u slici beskonačno dugo.
I svaki put sam podjednako uživala kao da mi je bilo prvi put.
I kada opet uzmem pastele u ruke i opet će mi biti osjećaj kao da je prvi put. I samo se prepustim...i uživam.



Da li mi se želi netko pridružiti?
I ne trebaju to biti ove pastele, a niti pastele.

Nađite ono što vas veseli i s čim uživate vući crte po papiru. I zaboravite krave i konje i ljude...crtajte što taj tren osjećate......tugu, veselje, znatiželju...pitanje koje vas muči......zahvalnost...bilo što.
I nije važno što ste to nacrtali....važan je put kojim ste hodali dok ste crtali.

A kada ste gotovi...stanite malo i zapitajte se: "Kako se sada osjećam?".
Mislim da znam kakav će biti odgovor.

...pardon, torba. Nastala je lani, pa je ipak kao lanjski snijeg. Nije se ipak otopila.... kao ovaj snijeg vani.

To je bio poklon...torba, a ne snijeg.... srednje velika, poštarska.



Trebala je bit cijela smeđa, jer sam ja bila sto posto uvjerena da imam doma smeđi samt, a bilo ga je tek za ove dodatke na poklopcu. Ali sam zato pronašla u ormaru ovaj zeleni i tako je torba zelena (sada tek kužim da se na slikama baš i ne vidi da je torba zelena).



Nema veze za boju, jer je i ova bila dovoljno smirena za mušku poštaricu.

Odlučila sam smanjiti zalihe materijala koje imam doma. Jedna od odluka za (n)ovu godinu.
Naravno da sam si dala malu odstupnicu, pa baš ako trebam nešto malo dokupiti ili ako nađem neki urnebesno dobri materijal koji mi se sviđa (što je kod nas vrlo teško, da ću samo tako naletjeti na njega, bez da se dobro namučim u potrazi), kupit ću ga.

Još mi je majka pomogla u popunjavanju zaliha kada je praznila svoj ormar, ali to su uglavnom neki tamni materijali (čitaj crni), za koje ne znam baš za što da ih upotrijebim same, jer ja ne volim crnu boju.
Možda kao podlogu za neki šareni mozaik.... ili za iznutra, da se ne vidi. Ma... smislit ću je već nešto.
Bilo kakva nečija druga ideja je ovdje dobrodošla!

Ustvari mi se baš sviđaju ovakve apstraktne aplikacije, nekako ih baš ne kombiniram i ne slažem predugo, nego kako mi dođe, onako... na prvu loptu.
Ispočetka sam nešto uvijek komplicirala, pa se nisam mogla odlučiti kako i gdje staviti, recimo otprilike trideset kombinacija je bilo u igri...... i u većini slučajeva sam se vraćala na onu prvu ideju.
Tako da sada više ne kompliciram....samo stavim i zašijem.
I budem zadovoljna kako je na kraju ispalo.

I vlasnik torbe je s ovom torbom vrlo zadovoljan.... i ponosno je šeće gradom.

...u dječjim rukama stvaraju čuda.



Ova godina mi je započela vrlo, vrlo kreativno. Cijeli ovaj tjedan sam vodila radionicu za osnovnoškolce na praznicima u Centru za kulturu Trešnjevka.
Neki od njih nisu još imali iglu u rukama, a kamoli nešto šivali, dok su neke cure već ponešto doma same radile.

Bilo nam je veselo, svaki dan se šivalo punom parom da su sve konci letjeli naokolo. I uz česte tehničke probleme (nešto mi se zapetljalo, opet mi ispade konac, joj s krive strane sam sada...) cure, a i dečki (vesela trojka) marljivo su sašili cijelo čudo lijepih stvari...etui za mobitele, mekana čudovišta, privjeske za ključeve, cvjetove...i razne varijacije na temu.

Neke glavice su se usijale od silnih ideja, ali najveći hit su bila čudovišta. Bilo je tu raznih vrsta čudovišta....onih s puno nogu, peterooka, jednooka, gumbičasta, perličasta, končasta, začuđena, s torbicama, jezičasta, vesela, nasmijana, s posebnom vrstom trokutastog osipa.......







Danas je bila i mala izložba svih radova, uz kratku cirkusku predstavu malih žonglera i žonglerki, koji su cijeli tjedan vježbali. I bili su super! I tako brzi da ih nisam uspjela fotićem uhvatiti zajedno s rekvizitima :-)