BRANITELJI OBRANJENOG

Odvratna jesen. Kiša, kiša, kiša i tako sve dok zasja na kratko sunce kako bi osušilo i pripremilo novu podlogu za kišu. Uz svu tu „pozitivnu“ klimu, onda imati još šefa koji će vam reći da mu je pun kurac vaših priglupi tekstova, već hoće da napokon otkrijete neku senzacionalnu vijest i o njoj napravite isto tako senzacionalan članak. Što ne bi bio neki problem da ste u Londonu, Parizu, Madridu, New Yorku ili nekoj drugoj metropoli, ali u ovoj periferijskoj zabiti to je naprosto nemoguće.

Uvijek mi u ovakvim trenucima kroz glavu prolete moji studentski dani i nadanja kako ću jednog dana voditi svoju televizijsku ili radijsku političku emisiju, a nasuprot mene će sjedati premjeri, ministri i ostali državni službenici. Svi će oni sklanjati poglede i zamuckivati preda mnom, dok ću ih ja polako ubadati argumentiranim optužbama. Ne bi imao milosti ni za one male direktorčiće koji su preko svojih firmi prali novac i potkradali ovu državu. Osim mene, tu bi bio i cijeli tim istraživačkih novinara koji bi svakodnevno prikupljao nove dokaze, kako bi prisilili sve te parazite društva da odstupe s čelnih mjesta svojih kraljevstva.

Naravno, situacija je ipak nešto drugačija. Sjedim u svom malom sobičku i blejim u monitor. Letim preko vijesti gradskih portala ne bili dobio nekakvu inspiraciju. Arhiva – listopad – rujan – kolovoz – srpanj – lipanj – svibanj i tako sve do listopada prošle godine.
I onda klik. To je to. Imam je. Jedan te isti čovjek pojavljuje se skoro svaki mjesec na portalu. Tko je on, s čim se to bavi, za koga radi i koje su mu namjere, pitanja samo naviru u glavu.
Ovo bi moglo biti nešto.

Kako se radi o maloj sredini, nije mi trebalo dugo da uspostavim kontakt s dotičnim gospodinom i dogovorim intervju. I evo me, sjedim nasuprot šezdesetogodišnjeg gospodina, pomalo pretilog i zapuštenog u svakom obliku. Sobičak u kojem se nalazimo djeluje kao da se nalazimo na setu snimanja jedne od epizoda Dosje X.


- Želim vam se prije svega zahvaliti što se pristali na ovaj razgovor. Listajući gradske portale primijetio sam da ste redovito u lokalnim vijestima. Tko ste zapravo vi i čime se to vi točno bavite ?

Bez suvišnog rukovanja i vračanja zahvala, gospodin je krenuo priču.

- Ja sam predsjednik udruge „Branitelji obranjenog“. Riječ je o vrlo aktivnoj udruzi koja već niz godina u ovom gradu djeluje dosta aktivno. Naime, mi svojim radnjama i aktivnostima želim skrenuti pažnju naših sugrađana na neke bitne datume u našoj povijesti.

Oštar smrad alkohola, znoja i mokraće probijao u moje nosnice, ali nešto me ipak tjeralo dalje. Ovo je mirisalo na dobru priču.

- Zanimljivo. I kako izgledaju te vaše aktivnosti?

- Skupimo se ujutro na taj važan datum u našim prostorijama, a zatim čekamo Mirka da donese vijenac. Kada Mirko dođe, lijepo uređeni, svi zajedno idemo do obližnjeg spomenika kako bi položili taj vijenac i zapalili svijeće. Svijeće donese svako sebi jednu. Nakon polaganja vijenca i paljenja svijeća napravimo jednu zajedničku fotografiju koju pošaljemo u medije.

- Kako ste zapravo došli na tu ideju, tko je začetnih svega toga?

- Ne znam, više se i ne sjećam. Mislim da se ideja rodila u našim prostorijama tijekom neke proslave. Slavilo se mjesec dana od obilježavanja desetogodišnje obljetnice jedne značajne akcije i tako je netko predložio da odemo položiti vijenac. Problem je nastao kada smo ustanovili da nemam zapravo gdje položiti vijenac za naše prijatelje. Nakon čega smo skupili snage i pokrenuli prosvjede protiv tadašnje državne vlasti da nam izgradi spomenik. Ni godinu dana poslije naš grad je dobio svoj spomenik.

Spazivši malu crnu mačku koja se motala oko gospodinove fotelje, ustanovio sam odakle dolazi onaj smrad mokraće. Želudac je počeo polako registrirati okolinu, tako da se počeo ponašati poput lifta.

- Hoćete li stati na tome ili planirate još neke aktivnosti za budućnost?

- Nema stajanja kod nas. U planu su novi prosvjedi kako bi se izborili za još koji spomenik. A na zadnjoj skupštini odlučili smo da ćemo proširiti svoje obzore. Tako ćemo uz važne datume koje obilježavamo priključiti još poneki novi datum. Nećemo se više ograničavati samo na Domovinski rat i pale žrtve do strane komunista i fašista.

Uzeo je kratki predah kako bi smotao i zapalio cigaru. Otpio je gutljaj piva, nakašljao se i nastavio priču.

- Idemo korak dalje. Prisjetit ćemo se žrtava Hrvatsko – ugarske nagodbe, važnih intelektualno – redarstvenih akcija tijekom hrvatskog narodnog preporoda, žrtava Habsburške monarhije i Osmanskog carstva i naravno kao najznačajniji datum u hrvatskoj povijesti, a to je naš dolazak na ove prostore.

Samo istinsko oduševljenje s ovim gospodinom smirivalo je moj želudac.

- Vrlo zanimljivo. Vi ste zaista jedna inovativna udruga. Tko se sve zapravo može priključiti u vašu udrugu?

- Svi hrvatski državljani mogu biti članovi naše udruge, ali morate imati maksimalno četiri mjeseca ratnog iskustva, da bi se kandidirali za neko mjestu u upravi, a čak tri mjeseca za mjesto predsjednika. Trenutno sam ja jedini koji ispunjava uvjete za predsjednika tako da me dopalo to mjesto.

U jednom kutku sobe, spazi sam mačji izmet tako da sam drhtavim glasom, gutajući velike količine sline jedva istisnuo zadnji niz pitanja.

- Vi ste u mirovini i osim obilježavanja značajnih datuma čime se još bavite? Kako izgleda vaša svakodnevica? Što radite da dolazite do tako inovativnih i kreativnih ideja?

- Upravo gledate u moju svakodnevicu …

Želudac nije izdržao.

Oznake: branitelji, udruga, svakodnevica

GLUP

Dan kao svaki drugi. Iza prozora sivo i kišno proljeće. Sjedim pred kompjuterom i blejim u gomilu reklama iza kojih se nalaze vijesti i informacije. Baš iz tog razloga odlazim na lokalne portale, koji su još uvijek oslobođeni tog tehnološkog napretka. U tom trenutku ostajem bez daha. Koliko god da se naprežem, zrak u pluća ne ulazi. Srce mi je počelo preskakati, mozak sušiti, a oči slijepiti. Organi su mi počeli odumirati. Nisam nikako mogao dohvatiti razlog ovoj nagloj promijeni.
Prije nego što će mi je sljepilo eliminirati vid, pročitao sam naslovnice vijesti s lokalnog portala. Shvatio sam da je riječ o napadu na organizam, koji se javlja svake četiri godine. No zbog povećane koncentracije virusnih tijela, ove godine simptomi su nešto opasniji za život.
Posta sam centar sveopće brige. Kao da sam u jednom trenutku dobio još dvije majke i dva oca. Ali nije bilo riječ ni o Relji Bašiću ili Mii Oremović, a niti sam ja bio Davor Radolfi ili Igor Galo. Naprosto, pojavio se virus koji je znao što je za mene najbolje. Istinska briga, baš kao kod pravih roditelja.

Prva majka, zamijenila je moje srce. Moje srce je stalo s pumpanjem, a umjesto njegovih otkucaja, sada su mi krv kroz tijelo tjerale, majčine veze i poznanstva. Što je vrijedilo srcu, sve one njegove klijetke i pretklijetke, kada poznavati čovjeka na pravom mjestu, može potjerati daleko veću količinu krvi kroz tijelo.
Moj prvi otac, zamijenio je moje oči. Prije nego što je došlo do zamijene, slike koje su moje oči reflektirale u mozak, bile su sive i tmurne. Dosadne, nekreativne i pomalo bezizlazne.
Ali nakon što je moj otac preuzeo ulogu mojih očiju, svijet oko mene, postao je obojen veselim i vedrim bojama. Nije više bilo mjesta za sivilo i bezidejnost. Što vrijedi oku sve one njegove mrežnice, rožnice i optički sustavi, kada lijepo obojena rečenica može zamijeniti tisuću slika.

Mozak, koji je dosada korektno odrađivao svoj posao, morao je mjesto prepustiti mom drugom ocu. Totalno drugačija percepcija, utaborila se u mojoj glavi. Nije tu više bilo mjesta za nekakve utopijske, ateističke, pacifističke i filantropske ideje. Domovina, obitelj i Bog, jedine su preokupacije čime se je moj novi otac/mozak opterećivao. Moj drugi otac, rasteretio je moj glavu nepotrebnih briga i živciranja. Sustav je postavio na vrlo jednostavan sistem. Sve ono što je poput mene ili misli poput mene je dobro, a sve ostalo je loše i treba iskorijeniti.
Za kraj, meni vrlo draga, nepušačka pluća, zamijenila je moja druga majka. Mlada i zelena, uskočila je u moje grudi i udahnula u mene, neki novi stlačeni plin. Moje tijelo više nije trebalo zrak bogat kisikom. Moglo je funkcionirati i bez zraka. Imao sam vakuumiran i još uvijek neraspakiran prsni koš.


Taj period u kojem virus napada, traje dva do tri mjeseca. Moji organi gube funkciju, jer tu je netko drugi koji će razmišljati, govoriti, gledati, pa čak i disati umjesto mene. Pluća, mozak, oči i srce polako odumiru. Ostaje samo nada, da ta višemjesečna odumrlost neće ostaviti trajnu deformaciju i hendikep na mom tijelu. Valjda zbog pomanjkanja virusnih tijela, moje uši još uvijek su bile moje. Samo iz tog razloga, glas Elvira Lakovića, dopirao je do mene i održavao me na životu.



ja mogu postati glup ako mi staneš na put
ja mogu postati, ja mogu ostati glup.

Oznake: glup

Viva la facebook revolucion!

Ernesto je sjedio na palubi jahte Granma. Dim kubanske cigare sakrivao je zabrinuti pogled. U daljini su se nazirali crni oblaci, koji su nagovještavali oluju.

- Ne brini Ernesto, sve će biti dobro.

Fidel, njegov prijatelj. Čovjek koji na sve gleda optimistično i koji ga uvijek podigne kada njegov revolucionarni duh splasne.

- Nadam se Fidel. Nadam se.
- Vjeruj. Nemoj se nadati. Kao što i religiozni ljudi slijepo vjeruju u svoje bogove, tako i mi moramo
vjerovati u ovu revoluciju.

Ipak, Ernestova zabrinutost bila je opravdana. Brod je uletio u gadno nevrijeme. Gomila stvari i potrebnih sredstava za revoluciju, završila su na dnu mora.
Nakon višesatnog ljuljanja, bacanja i valjanja po moru, brod se nasukao na obalu, u blizini Belie. Šteta je bila ogromna. Sve je smrdjelo na neuspjeh.

- Desetkovani smo Fidel. Ne znam hoćemo li moći uspjeti.
- Koliko je ostalo naoružanja?
- Samo dva kompjutera.
- Bit će to dosta moj Ernesto. Vidjeti ćeš.

Natovarivši kompjutere na leđa, dvojica prijatelja zaputili su se prema Sierri. Skrovištu odakle će se odvijati napadi na Kubu i njeno korumpirano političko vodstvo.
Tjedan dana je trebalo da izgrade kompletno skrovište, rašire žice, te se priključe na internet iz sela.

- Sve je spremno moj dragi Ernesto
- Brzina interneta dovoljna?
- I više nego dovoljna. Samo još da napravimo facebook profile i revolucija može početi.
- Kako ćemo nazvati grupu?
- Neka bude „Kubanska revolucija“!
- Viva la Cuba!
- Viva la revolucion!

Beskompromisno i bespoštedno ispisivanje statusa i komentara potrajalo je duge tri godine. Povezivali su se s raznim drugim grupama sličnog karaktera. Gomile likeova, ali i spamova. Taktičkim manevrima i spartanskim vještinama uspjeli su izbjeći prijave i blokiranja. Krvavim, upornim i nacionalno osviještenim tipkanjem uspjeli su pobijediti sve nedaće koje su im se našle na revolucionarnom putu. Korak po korak, bivali su sve brojniji. Cijelo stanovništvo Santa Clare ušlo je u njihovu grupu, a nedugo zatim, isto su učinili i stanovnici glavnog grada Havane. Nije više postojao niti jedan čovjek na Kubi, koji je mogao otvoriti facebook naslovnicu, a da mu ne bi iskočilo barem sto revolucionarnih statusa. Osim naravno, zloglasnog Batiste.


- Uspjeli smo Fidel! Uspjeli smo! – Ernesto je skakao od sreće.
- Jesmo, mi amigo!
- Svi su s nama, osim Batiste.
- Poslao je i on zahtjev da ga ubacim u grupu, ali blokirao sam ga.

Dva revolucionarna borca skočila su jedan drugom u pobjednički zagrljaj. Revolucija je napokon okončana.


EPILOG

Obzirom da Kuba nije imala svoga internet operatera, revolucija se odvijala preko jedne američke mreže. Nedugo, nakon proslavljenog uspjeha, stigao je i račun za internet. Radilo se o cifri koja je kompletno stanovništvo dovela u očaj, a osobito dva glavna krivca za to.

Fidel, glavni operativac svih akcija i danas živi u siromašnoj i opustjeloj Kubi, koja još uvijek isplaćuje dug svojih nepromišljenih revolucionara. Još uvijek ima blokadu i ne može se spojiti na internet. A hoće li Amerika oprostiti dug Kubi nakon što Fidel umre, ostaje samo nagađanje.

Njegov amigo Ernesto (poznatiji kao Che, po nicku kojeg je koristio u facebook grupi) netragom je nestao, kada je stigao račun. Nakon nekoliko godina uspješnog uzmicanja, američki poštari ipak su ga pronašli u bolivijskoj divljini, te mu dostavili uplatnicu. Shvativši da ne može podmiriti sav taj dug, Ernesto si je oduzeo život.

Iako je revolucija doživjela krah njihov revolucionarni duh i dalje živi diljem internet univerzuma.

A šta ako...

Priča prva – Svjetlana.

Na rubovima plave kose, skorila se krv. Crveni rubovi padali su na Svjetlanino lice, pokrivajući zatvoreno oko i napuklu usnu. Drhtavom rukom privukla je čašu i s bolnom grimasom uzela gutljaj vode, kako bi osvježila suho grlo. Još joj nije jasno zašto se sinoć išla suprotstaviti Josipu. Znala je da ima gadnu narav i da je lak na okidaču, ali svejedno joj je izletjelo ono „gdje si do sada“. Josip se nije dugo premišljao. Odmah ju je s vrata uhvatio za vrat i pritisnuo uza zid.
Galama koja je potom navalila iz Josipovih usta u kombinaciji s alkoholnim parama, totalno je paralizirala Svjetlanu. Čak nije ni primijetila ruku koja joj se zalijepila za lice. Prvo s otvorenim dlanom, a potom zatvorenim. Ritmički udarci redali su se jedan za drugim. Kao domino efekt, tako je i njena glava od svakog Josipovog udarca, udarala u vrata, koja su potom udarala u zid.
Ne može se sjetiti kad je sve to završilo, jer je nakon petnaestominutnog udaranja pala u nesvijest. Tek se pred jutro probudila. Valjda je iz nesvijesti automatski utonula u san.
Opet je bila sama jer je Josip već otišao raditi. Sva sreća da je malena Josipa bila kod bake, pa nije ovo morala gledati. Ustala je teškom mukom, uzela čašu vode, a potom se nekako namjestila u naslonjač i upalila televizor. Upravo je išla neka informativna emisija o uvođenju zdravstvenog odgoja u školu.
Nakon desetominutnog gledanja i slušanja razmjene argumenata za i protiv, Svjetlana je srdito protisnula kroz svoje napukle usne:

- E neće te moje dijete učiti da je pederluk normalan, mamicu vam jebem!

Otpila je još jedan bolni gutljaj hladne vode, ugasila televizor i zatvorila oči.




Priča druga – Ivana

Ivana je promatrala svog sina. Dječačića, koji će uskoro krenuti u peti razred osnovne škole. Već sad je dosta vukao na svoga oca. Čovjeka, koji ih je napustio prije tri godine i otišao živjeti s deset godina mlađom djevojkom od Ivane.
Za Mateja nije plaćao nikakvu alimentaciju, već se ona morala snalaziti sama, kako god je znala.
S velikim oduševljenjem prihvatila je poziv starog kolege iz osnovnoškolskih klupa.
Valjda je načuo u kakvom se problemu našla, pa joj je ponudio mjesto tajnice u svom uredu.
Plaća solidna, a ni posao nije bio nešto naročito težak.
Goran, njen šef, bio je oženjen i imao je dvoje djece, tako da je imao razumijevanja za Ivanina povremena kašnjenja kada je Matej bio bolestan.
Zapravo, u prava tri mjeseca sve je nekako izgledalo odlično.
A zatim je prvo uočila da Goran često promatra njenu stražnjicu kad prolazi pored njega, a zatim i da mu pogled povremeno tijekom razgovora spadne na njene grudi.
Jednog dana skupila je hrabrosti i iznijela je pred njim sve što je primijetila. Goran nije ništa zanijekao, naprotiv, čak joj je potvrdio da je zaljubljen u nju još iz školskih dana i da ne može prestati fantazirati kako vodi ljubav s njom, čak i za vrijeme dok to radi sa svojom ženom.
I umjesto da je tada ostala odlučna i dala otkaz, Ivana je ipak odlučila ostati.
Nažalost, nakon tog otvorenog razgovora s Goranom, njegovi pogledi nisu prestali, nego su se počeli pretvarati u dodire. Prvo u slučajne, a poslije u totalno besramne.
Sada kad bi ulazila u njegov ured, znala je da njenoj stražnjici neće stajati njegov pogled, već njegova ruka. I upravo danas, dogodilo joj se ono čega se stalno pribojavala.
Donoseći ispise za sljedeći tjedan u njegov ured, Goran je zaključao vrata i odlučio ispuniti svoje fantazije. Molila ga je da bude razuman i da ima kod kuće ženu i djecu koji ga vole, ali ništa nije pomoglo. Zadigao joj je suknju, pokidao najlonke i zabio se u nju što je jače mogao. Tik nego što će doći do vrhunca, izvukao ga je i natjerao ju da ga stavi u usta kako bi se mogao istresti, a da se ne mora bojati da će zatrudnjeti. Nije se smjela braniti, jer znala je da bi odmah mogla dobiti otkaz.
Čim je došla kući, bacila se pod tuš. Ruke su joj bile posve zavezane. Znala je da će se ovo vjerojatno još koji put ponoviti, ali kao samohrana majka, nije mogla dozvoliti da njen Matej ostane gladan i bos.
Legla je na trosjed i uzela novine kako bi barem nakratko prestala misliti o tom stravičnom događaju. Prve stranice novina, donosile su bombastične naslove o uvođenju zdravstvenog odgoja u osnovne i srednje škole. U međuvremenu, Matej se vratio iz škole. Nakon što je jeo i raspremio stvari, sjeo je pred televizor i upijao sve moguće informacije koje su dopirale iz te kutije.
Ivana ga je promatrala, vrteći film u glavi o tom zdravstvenom odgoju i kako će on utjecati na Mateja.
„O Bože, samo da ne postane peder.“ – pomislila je u sebi.



Priča treća (Matija i Krešo)

Krešo je gledao u oči svoje žene. Još uvijek su u njemu budile onu žar kao i prije dvanaest godina. Točno onda kad ih je prvi put ugledao. Dvije godine su hodali, a zatim je Matija ostala trudna. Taj događaj nije znatno uzdrmao njihovu vezu, čak naprotiv. Dogodilo se ono što bi se prije ili kasnije samo od sebe dogodilo. On je radio u gradskoj firmi, a Matija u trgovini s cipelama. Živjeli su odlično. Jednosobni stančić, solidna primanja i pametna potrošnja. Čak su si uspjeli priuštiti i povremene izlet do susjednih zemalja. Do nedavno. Prvo je on postao tehnološki višak, a nedugo zatim i Matija je dobila otkaz. Koliko god da su pametno trošili, nije im baš palo na pamet da i štede za crne dane. A ovi se definitivno bili upravo to. Sin Filip, trebao bi uskoro na školsku ekskurziju, a najveći im je ipak bio problem što je Matija bila u drugom stanju. Krešo se strašno veselio tom drugom djetetu i potajno se nadao da će biti djevojčica, ali bio je svjestan da u ovim okolnostima, još jedna usta u obitelji, otjerati će ih na prosjački štap. Ni Matijini, a ni Krešini roditelji nisu bili od velike pomoći. Pomagali su koliko su mogli, ali njihove mirovine bile su toliko mizerne, da jednostavno nisu mogli dati onoliko koliko je bilo potrebno. Opomene za struju i vodu već su stizale. Bilo je samo pitanje trenutka kad će im ih doći isključiti. Uz sve te probleme i nedaće, sad se još pojavio i taj vražji zdravstveni odgoj.

- Krešo moramo razgovarati – odvažila se Matija.
- Znam ljubavi. Ne možemo više šutjeti i praviti se da problema nema.
- Ne znam ni sama što da radimo. Jednostavno sam umorna od svega.
- Iskreno ni ja nisam pametan. Malo sam se raspitao oko toga svega i … ne znam. Nije to baš toliko štetno, ali opet …
- Nemam ništa protiv pedera, lezbi i drugih. Znam svog sina bolje od ikoga i znam da on ne može otići u te vode. Ali te priče o masturbaciji. To je strašno. Pa neću da mi sin postane netko tko se ne može kontrolirati kad vidi zgodnu djevojku, nego mora odmah ići zadovoljiti se.
- I ja tako mislim ljubavi. Onda ga nećemo dati na to i gotovo. Kad budu imali sat zdravstvenog odgoja, njega neka puste van.
- Može. Ne mogu ti reći koliko mi je lakše. Bojala sam se da ti u tome nećeš vidjeti problem. Volim te ljubavi.
- I ja tebe volim ljepotice moja.
- Ajmo onda Filip upoznati s tom situacijom i cijelom pričom o tom vražjem odgoju.
- Ajde.


Priča četvrta (Filip)

Filip se vratio od Mateja. Cijeli dan kod njega su gledali porniće. Matej nema oca, tako da kad god mu mama radi, odu poslije škole do njega i gledaju porno filmove preko interneta. Skoro nema više filma kojeg nisu gledali. Plavuše, crnke, kineskinje (koje su njemu bile posebno drage), s jednom ženskom, s dvije ženske, s dva tipa, s tri tipa, pa čak i s četiri tipa koji karaju jednu žensku. Gledali su i one kad životinje trpaju u žene. Al ono što je Filipu zapelo za oko, da u svim filmovima, muškarcima kad im je dignut kurac, glavić izleti iz kožice. Već pola sata stajao je iznad wc školjke i gledao u svoj kurac, koji definitivno nije ni najmanje ličio na one iz filmove. Razlog tomu nije bila veličina, nego taj prokleti glavić, koji nikako nije htio van iz kožice. Bilo kakav pokušaj da ga na silu izvadi, izazivao bi nesnosnu bol. Suze su mu krenule na oči. Je l´ moguće da će cijeli život biti uskraćen za ono što je gledao na filmovima. Kad bi barem znao da li je to normalno i hoće li mu se to s godinama ispraviti. Ili kad bi barem znao da li još netko ima problema s tim. Ali kako? Kako da to sazna, kad bi propao u zemlju od sramote. Još kad bi se uspostavilo da je on jedini s tom deformacijom. Nije mogao reći ni roditeljima. Ne može ni zamisliti da priđe roditeljima i kaže: Ej, mama i tata, vaš sin ne može navući kožicu preko glavića. Šta mislite je l´ to normalno? Protrnulo mu je cijel tijelo. Od same pomisli na cijelo to sranje, dizao mu se želudac u stomaku. Sjeo je na wc školjku i zaplakao. Filipovu agoniju prekinuo je majčin glas.

- Filipe, gdje si? Mama i tata moraju nešto razgovarati s tobom.

Stručno osposobljavanje

Ja sam strojarski tehničar u strojarstvu. Trenutno sam komunalni redar.
Zapravo, osposobljavam se za komunalnog redara.
Točnije rečeno, ja sam pripravnik u gradskom poglavarstvu i osposobljavam se za komunalnog i prometnog redara.
Iako mi nemamo prometno redarstvo u gradu. Ne znam kada ćemo ga dobiti. Ako ga i dobijemo, morati ćemo opet proći neke dodatne prekvalifikacije.
Naravno, ako uopće ostanem nakon osposobljavanja raditi u gradskom poglavarstvu.
Naime, gradonačelnikova prva rečenica upućena nama pripravnicima glasila je:

„Nemoj te se nadati da će itko ostati raditi ovdje, nakon što prođete ovo osposobljavanje“.

Tako da se ničem ni ne nadam, a i ne trudim se nešto. Mi zapravo ne radimo puno. Ili radimo jako malo.
Uglavnom sjedimo u kancelariji i gledamo u monitore. Odnosno igramo pasijans i čitamo portale.
Nekada i prošetamo po gradu. Samo mi pripravnici. Jer ne znamo gdje nam je mentor. On isto bude u kancelariji, ali nakon sat ili dva naprosto nestane. Valjda ode na teren. Tako da i mi nekada odemo na teren.
Teren znači da idemo šetati po gradu. Tražimo nepravilnosti, koje smo pročitali u komunalnim odlukama.
Zapravo ne tražimo baš sve nepravilnosti. Na neke moramo zažmiriti. Pravimo se da ne vidimo.
Ostavljena drva ispred kuće, ostavljeni ne registrirani automobili, ne očišćene nogostupe od snijega…
Sve te stvari i mnoge druge promatram i zapisujem u svoj rokovnik.

Ljudi se jako boje rokovnika.
Gledaju na njih kao da su puške. Tako i nas onda gledaju. Svaki put kad prolazim pokraj nekih ljudi očekujem da će me udariti. Ali za sada me nitko nije udario. Samo su mi jebali mater. Onako riječima, ne doslovno.
I poručuju gradonačelniku i pročelniku da puše kurac. E i da su pederi. Nas nekada na kraju i počaste kavom.
Bude im žao. Valjda kad shvate da su rokovnici bezopasni. A i mi smo bezopasni.
Mi ne možemo pisati kazne niti upozorenja, jer se ne smijemo potpisati.
Problem je i što još nismo naučili koga smijemo, a koga ne smijemo upozoravati.
Neke ljude ne smiješ jer su prijatelji s ljudima u zgradi. Našoj poslovnoj zgradi. Gradonačelnikom.

I tako malo šetamo, a malo sjedimo u kancelariji. Nekada nam u ured uleti i pročelnik.
On je dosta primitivan čovjek. Pomalo nekulturan i vulgaran. Uvijek kad dođe, omalovažava sve koji se nađu oko njega. Čak i našeg mentora. Iako je naš mentor stariji čovjek od njega, pa to ružno izgleda.
Dobar je čovjek, taj naš mentor. Iako ga nema često u uredu, korektan je čovjek. Uči nas nekada tim nekim old school forama. Pristup ljudima i tako to.

Sjedimo, lapimo, šetamo, igramo pasijans, čitamo portale, jednom riječju osposobljavamo se.
I još dobijemo na kraju mjeseca 1600 kn. Zapravo prvi mjesec smo dobili 1 300 jer nismo počeli raditi od prvoga, već od četvrtoga.
I super sam sretan. Nitko me ne zlostavlja i ne omalovažava (ponekada samo pročelnik), ne moram kuhati kave i brisati podove.
Za razliku od moje kolegice, koja pravnica. Diplomirana. Visoko obrazovana žena. Pametna i sposobna. Ona se osposobljava u uredu kod pročelnika.
Sve u svemu nije loše. Ne mogu se žaliti. Dapače, čak ljudi po gradu pričaju da smo svi mi koji se osposobljavamo u poglavarstvu zapravo privilegirani i povlašteni.

Eto to je od prilike moj posao. Zasada. Dok sam privilegiran.

Oznake: osposobljavanje

Božićni duh

Pahulja po pahulja, spuštale su se na već gomile pahulja koje su ležale na gradskim ulicama. Miris kuhanog vina i kobasice miješao se s zvukom božićnih pjesama. Blagdansko natjecanje u kićenju izloga odavno je počelo. Svake godine broj ukrasa se povećavao, tako da se sljedeće godine neće iz izloga moći razaznati što se prodaje u trgovinama. Jednostavno rečeno, Božićni duh uvukao se u svakog stanovnika „lijepe naše“. Ili možda, ipak ne u sve. Proćelavi, debeljuškasti čovjek u crnom kaputu kročio je kroz bijele naslage pahulja. Namrgođeno lice, govorilo je da je riječ o ozbiljnom čovjeku s ozbiljnim problemima. Zadubljen u svoje misli, gospodin u crnom (osim kaputa, na njemu se bile crne hlače, crne cipele, crni šal i crna kapa ), nije ni primijetio da pahuljasta lopta leti ravno prema njegovom tijelu.
Iako spoj grude i njegovog tijela nije izazvao veliku bol, trgnulo ga je iz misli, što zna nekada biti znatno bolnije. Automatski se okrenuo oko sebe i odmah je primijetio odakle je ta napast došla. Naime, na drugoj strani ulice, čopor školaraca nabacivao se s grudama preko ceste, pri tome ne pazeći na kolateralne žrtve.

- Jebem vam mater ne odgojenu! Stoko balava!

Iskreni gnjev izletio je iz usta crnog gospodina. Međutim, koliko god da je njegov gnjev bio glasan, na grupicu školaraca nije utjecalo niti najmanje. Ekipa je samo skrenula u drugu ulicu, bacivši još jednu grudu u obliku „pederu čangrizavi“.

Kako više ne bi pisali gospodin dajmo čovjeku ime. Recimo … Slavko.

Slavko je otresao snijeg s kaputa i zaputio se prema svom stanu. Prolazeće pored nakićenih izloga, štandova, ulica, ljudi, njegov gnjev bivao je sve veći.
Nikako mu nije bilo jasno, kako ljudi u vremenu krize mogu toliko izdvajati novaca za takve tričarije i pizdarije. Pa nije li ljepota blagdanskog duha u skromnosti, a ne u perverznoj rastrošnosti.
Ušao je u svoj stan. Skinuo je kaput, kapu, šal i cipele. Uključio je grijanje na dvojku. Sasvim dovoljno da ga zagrije. Zima je i normalno je da se po kući krećeš u dugačkim hlačama i puloveru. Ne u gaćama i potkošuljama, kao neki što nahajcaju grijanje na pet, pa poslije kukaju kako im je ogroman račun za plin.
Bacio je pogled na kalendar. Danas je badnjak. Još jedan idealni dan za spajanje s neradnim Božićem. Još jedan propali produktivni dan. Bože, koji je kurac tim ljudima – nije mu nikako bilo jasno. Tvornice se zatvaraju, ljudi ulaze u ogromne stambene kredite zbog kojih naposljetku budu deložirani i potjerani na ulici, gospodarstvo je na koljenima, al ljudi još uvijek razmišljaju kako spajati neradne dane. Čak i neke njegove poslovne kolege danas organiziraju blagdanske, potrošačke orgije, gdje je jedini cilj opiti se gomilom alkoholom i napraviti od sebe budalu.
Slavko se zavukao u krevet, navukao pokrivač do glave i zaputio se u zemlju svojih snova. U zemlju štednje, proizvodnje i razumne potrošnje. U zemlju gdje nema neradnih dana i blagdana, štrajkova prosvjeda i sindikata. U zemlju gdje teku med i mlijeko, ali u malim količinama. Točno onolikim koliko je dovoljno da život u toj zemlji nije gorak.


Na radio – satu okrenula se brojka 59 na brojku 00, te je sat pokazivao 0:00. Točno ponoć. Bijeli dim, koji je izlazio iz Slavkovih usta, kao da je postao još gušći. Čak je i temperatura u sobi pala ispod ništice. Tihi glas nekakve pjesme dopirao je iz hodnika. Svakim trenom zvuk je bivao sve glasniji.

„ Ustajte prezreni u svijetu / Svi sužnji koje mori glad…“

Slavko je otvorio oči. Kroz maglu, nepriviknutih očiju na tamu, ugledao je obris bijele siluete koja je dominirala mračnom i hladnom sobom.

„To razum grmi u svom gnjevu / Kraj u ognju bukti sad…“

Pjesma koja je dolazila do Slavkovih ušiju bila mu je jako poznata, a oblik siluete činio mu se, kao da ispred njega stoji …

- Druže Tito? Jeste to vi?

- Ja sam Božićni duh prošlosti !!! – zagrmio je glas.

Soba je postala još hladnija, a Slavko je postao bjelji od spodobe ispred sebe. Kao da je sav život otišao iz njega. Ništa mu nije bilo jasno. Pred njim je definitivno stajao lik pokojnog, bivšeg vladara ovih prostora, a opet on kaže da je Božićni duh.
Ovo je morao biti samo san. Štipajući se po obrazu, rukama i nogama, pokušao je doći k sebi, ali uzalud. Duh je i dalje stajao ispred njega.

- Slušaj me momče. Primi me za ruku. Vodim te u prošlost. Vodim te u vrijeme kada si bio poput svih ostalih, veselio se blagdanima, praznicima i neradnim danima.

Bijela i hladna ruka našeg glavnog lika, automatski se primila za ruku duha. Poput magije, soba oko njih poprimila je drugačiji oblik. Ispred njih je sad stajala malena, trošna kućica.
Okoliš oko kućice ocrtavao je siromaštvo i bijedu, ali iz unutarnjih prostorija dopirala je vika i dreka. Pjesme, povici, usklici, razdragani krikovi i krevelji, sav je taj zvuk širio dobre vibracije okolo naokolo kuće.

- Je l ti je poznata ova kućica Slavko?

- Mikelji. Moje rodno selo. To je moja kuća.

- Tako je. To si ti unutra dok si bio mlad. Vidi kako se slavilo za Božić. Točnije Badnju večer. Ne kažu za vas grobničane bezrazložno da ste osebujni veseljaci. Toliko sreće i veselja, a ne može se reći da sve nešto …

Trljajući palac i kažiprst, duh je jasno pokazao na što misli.

Slavko je gledao u kući, ili točnije rečeno kroz kuću. Zaista, kroz prozor je vidio sebe dok je bio mlad. Skakao je po kući pjevajući Božićne pjesme. Sve je odisalo veseljem i srećom. Ali to je bilo onda, tada su bila drugačija vremena.

- Bila su to drugačija vremena. – ponovio je svoju misao na glas.

- I? Što se to drastično promijenilo od tada?

- Sve. Ljudi su postali neracionalni. Onda su ljudi pametnije trošili novce jer su ih manje i imali. Blagdane bi slavili u krugu svojih obitelji, a ne po birtijama i trgovačkim centrima. A i iskreno, znaš … komunizam je bio … pa i nije baš prikladno bilo… znaš?.

- Što tebi zapravo smeta kod tih blagdana? Gdje je nestao ovaj mladić kojeg vidimo ovdje?

- Nemam ja ništa protiv blagdana i proslave istih. Ja jesam raskrstio s Bogom još davnih dana, al zaista nemam ništa protiv da ljudi slave blagdane. Samo, u vrijeme najveće svjetske krize zar je zaista potrebno tri dana se keriti, oblokavati i rasipnički se ponašati, mjesto da se sve to proslavi skromno i dostojno. Baš ovako, kako je u ovoj kući. Nije li ova slika bliža onome što propovijedaju i svećenici s oltara?

- Uf, nisam baš upućen u to što propovijedaju svećenici s oltara.

- Kažu da je Božić blagdan koji trebamo provesti sa svojim bližnjima u toplini svoga doma.

Slavka je toliko ponijela priča da je zaboravio da je pored njega Božićni duh, a i ono bljedilo iz lica brzo je zamijenila žarka crvena boja.

- Hm, sad kad te slušam … pa i nisi ti baš tako lud. Samo mi jedna stvar nije jasna. Spomenuo si nešto kako je onda bio komunizam, a ipak se Božić slavio kako žele crkvenjaci. Danas, kada ste se riješili komunizma i doveli kapitalizam, kada je biti katolik i kršćanin ponos, sada nitko ne slavi Božić kako valja i priliči crkvenim običajima. Ako sam dobro shvatio.

Ove riječi malo su ga zbunile, ali kada se sve to nekako posloži i promisli malo, stvarno ispada tako.

- Hm, paradoksalno, ali ispada da je tako.

- Slušaj me:


„Ali šta biste vi rekli kad biste vidjeli takva dva filozofa u šumi kako oba vide da se na njih ustremila ogromna zvijer, koja hoće da ih smrvi i uništi? Odbraniti se mogu samo zajedničkim silama. A oni - umjesto da se zajednički brane, da zovu u pomoć sve, susjede i prijatelje - prepiru se oko toga, recimo, da li je Bog stvorio čovjeka, ili je čovjek izmislio (uobrazio) Boga. Vi biste, nesumnjivo rekli: ostavite filozofski spor na stranu, branite život dok ga još možete obraniti! Takav je i nas položaj danas. Na nas se okomila neman kapitalizma i konformizma. Ta opasnost potiskuje u pozadinu sve ostalo. Zato komunisti pružaju ruku katolicima da zajednički istupaju protiv kapitalizma i konformizma - te najreakcionarnije sile, koja jednako ugrožava narodne mase bez obzira na vjersku pripadnost, političko uvjerenje.“ - Zvuči li ti ovo poznato Slavko?


- Moram priznati, baš i ne.

- A slušaj ovo…

„Katoličke mase ustaju protiv kapitalizma i konformizma. Naša je dužnost da im pružimo ruku i pomognemo preći na put zajedničke borbe protiv zajedničkog neprijatelja čitavog čovječanstva.

Ne gubeći iz vida što nas razdvaja, mi moramo gledati i tražiti ono što nas približava njima. A približava nas prije svega zajednička borba za kruh svagdašnji. Zajednička borba za mir i slobodu, protiv konformizma i kapitalizma. Zajednička borba za ravnopravnost i slobodu…“ - A ovo?

- Paaa, ne znam. Možda sam već negdje to i čuo, ali …

- Nije bitno. To su moji govori. Doduše malo izmijenjeni, ali bit je ista. Nadam se da shvaćaš što ti hoću reći. Vremena se mijenjaju. Isto kao što vam komunizam nije odgovarao, tako vam neće odgovarati niti kapitalizam. Uvijek ćete, kakav god režim bio na vlasti i provodio se, nalaziti samo ono loše u njemu, a pri tome ćete zaboraviti da ćete možda izgubiti i nešto dobro s njim. Vrati se sad nazad u svoju sobu i nemoj se opterećivati pizdarijama. Izađi u grad, nalij se kao i ostali ljudi, taman tri dana poslije imao mamurluk. Spajaj sve moguće radne s neradnima. Jer zapamti, neće ni kapitalizam, a bogami ni ta svjetska kriza vječno trajati. Već dolaskom sljedećeg režima, možda ćeš plakati za ovim danima. Budi pozdravljen i sretan ti Božić i Nova godina!

- Druže Tito, hvala vam. Hoću, poslušati ću vas, ipak ste vi jedan pametan čovjek. Sretan Božić i Vama. Mislim, ako ga slavite. I Nova godina naravno!

Bijela silueta nestala je kako je i došla. Nestala je i stara kuća, a mi smo opet bili i hladnoj i mračnoj sobi. Zapravo nekako i nije bila više tako mračna.
Radio – sat upravo je zatulio, alarmirajući da je 7:00 sati.
Slavko se trgnuo iz sna. Zbunjen, znojan i preplašen. Teško je bilo povjerovati u događanja koja su se odvila tijekom noći, a jesu li se uopće odvila. Ne želeći riskirati, Slavko je odlučio prihvatiti sinoćnje savjete. Otrčao je do radijatora i pojačao ga na maksimu.

- Uf, kako je hladno. Koliko sam uopće dugo spavao?. Nadam se da nisam prespavao i Božić.

Otvorio je prozor i ugledao nekog mladića kako hoda ulicom.

- Mladiću! Da ti, moj dragi mladiću. Koji je danas dan?

Zbunjeni momak, pogledao je u debeljuškastu, proćelavu facu, koja je virila kroz prozor. Ni sam nije bio siguran je l` ga to matori zajebava. Odlučih mu ipak odgovoriti.

- Božić je stari.

- Božić! Hvala ti. Božić! Vrijeme je za zabavu i opuštanje.

Mladić je još uvijek gledao zbunjenog starca kako nešto trabunja s prozora.

- Živio drug Tito i njegovi savjeti! Živjela partija!

Još jedna komunjara koja je odlučila provocirati na ovaj svečani dan za sve nas katolike. Proleti misao kroz mladićevu glavu. Zgrabi prvi kamen koji nađe na ulici i zafitiljio ga prema Slavku.

- Marš stara partizančino govnarska! Jebo ti Tito mater komunjarsku!

Slavko je ostao šokiran. Izgleda da ništa nije shvatio od sinoć. Ili ipak jest.