Marketing
BRANITELJI OBRANJENOG
Odvratna jesen. Kiša, kiša, kiša i tako sve dok zasja na kratko sunce kako bi osušilo i pripremilo novu podlogu za kišu. Uz svu tu „pozitivnu“ klimu, onda imati još šefa koji će vam reći da mu je pun kurac vaših priglupi tekstova, već hoće da napokon otkrijete neku senzacionalnu vijest i o njoj napravite isto tako senzacionalan članak. Što ne bi bio neki problem da ste u Londonu, Parizu, Madridu, New Yorku ili nekoj drugoj metropoli, ali u ovoj periferijskoj zabiti to je naprosto nemoguće.
Uvijek mi u ovakvim trenucima kroz glavu prolete moji studentski dani i nadanja kako ću jednog dana voditi svoju televizijsku ili radijsku političku emisiju, a nasuprot mene će sjedati premjeri, ministri i ostali državni službenici. Svi će oni sklanjati poglede i zamuckivati preda mnom, dok ću ih ja polako ubadati argumentiranim optužbama. Ne bi imao milosti ni za one male direktorčiće koji su preko svojih firmi prali novac i potkradali ovu državu. Osim mene, tu bi bio i cijeli tim istraživačkih novinara koji bi svakodnevno prikupljao nove dokaze, kako bi prisilili sve te parazite društva da odstupe s čelnih mjesta svojih kraljevstva.
Naravno, situacija je ipak nešto drugačija. Sjedim u svom malom sobičku i blejim u monitor. Letim preko vijesti gradskih portala ne bili dobio nekakvu inspiraciju. Arhiva – listopad – rujan – kolovoz – srpanj – lipanj – svibanj i tako sve do listopada prošle godine.
I onda klik. To je to. Imam je. Jedan te isti čovjek pojavljuje se skoro svaki mjesec na portalu. Tko je on, s čim se to bavi, za koga radi i koje su mu namjere, pitanja samo naviru u glavu.
Ovo bi moglo biti nešto.
Kako se radi o maloj sredini, nije mi trebalo dugo da uspostavim kontakt s dotičnim gospodinom i dogovorim intervju. I evo me, sjedim nasuprot šezdesetogodišnjeg gospodina, pomalo pretilog i zapuštenog u svakom obliku. Sobičak u kojem se nalazimo djeluje kao da se nalazimo na setu snimanja jedne od epizoda Dosje X.
- Želim vam se prije svega zahvaliti što se pristali na ovaj razgovor. Listajući gradske portale primijetio sam da ste redovito u lokalnim vijestima. Tko ste zapravo vi i čime se to vi točno bavite ?
Bez suvišnog rukovanja i vračanja zahvala, gospodin je krenuo priču.
- Ja sam predsjednik udruge „Branitelji obranjenog“. Riječ je o vrlo aktivnoj udruzi koja već niz godina u ovom gradu djeluje dosta aktivno. Naime, mi svojim radnjama i aktivnostima želim skrenuti pažnju naših sugrađana na neke bitne datume u našoj povijesti.
Oštar smrad alkohola, znoja i mokraće probijao u moje nosnice, ali nešto me ipak tjeralo dalje. Ovo je mirisalo na dobru priču.
- Zanimljivo. I kako izgledaju te vaše aktivnosti?
- Skupimo se ujutro na taj važan datum u našim prostorijama, a zatim čekamo Mirka da donese vijenac. Kada Mirko dođe, lijepo uređeni, svi zajedno idemo do obližnjeg spomenika kako bi položili taj vijenac i zapalili svijeće. Svijeće donese svako sebi jednu. Nakon polaganja vijenca i paljenja svijeća napravimo jednu zajedničku fotografiju koju pošaljemo u medije.
- Kako ste zapravo došli na tu ideju, tko je začetnih svega toga?
- Ne znam, više se i ne sjećam. Mislim da se ideja rodila u našim prostorijama tijekom neke proslave. Slavilo se mjesec dana od obilježavanja desetogodišnje obljetnice jedne značajne akcije i tako je netko predložio da odemo položiti vijenac. Problem je nastao kada smo ustanovili da nemam zapravo gdje položiti vijenac za naše prijatelje. Nakon čega smo skupili snage i pokrenuli prosvjede protiv tadašnje državne vlasti da nam izgradi spomenik. Ni godinu dana poslije naš grad je dobio svoj spomenik.
Spazivši malu crnu mačku koja se motala oko gospodinove fotelje, ustanovio sam odakle dolazi onaj smrad mokraće. Želudac je počeo polako registrirati okolinu, tako da se počeo ponašati poput lifta.
- Hoćete li stati na tome ili planirate još neke aktivnosti za budućnost?
- Nema stajanja kod nas. U planu su novi prosvjedi kako bi se izborili za još koji spomenik. A na zadnjoj skupštini odlučili smo da ćemo proširiti svoje obzore. Tako ćemo uz važne datume koje obilježavamo priključiti još poneki novi datum. Nećemo se više ograničavati samo na Domovinski rat i pale žrtve do strane komunista i fašista.
Uzeo je kratki predah kako bi smotao i zapalio cigaru. Otpio je gutljaj piva, nakašljao se i nastavio priču.
- Idemo korak dalje. Prisjetit ćemo se žrtava Hrvatsko – ugarske nagodbe, važnih intelektualno – redarstvenih akcija tijekom hrvatskog narodnog preporoda, žrtava Habsburške monarhije i Osmanskog carstva i naravno kao najznačajniji datum u hrvatskoj povijesti, a to je naš dolazak na ove prostore.
Samo istinsko oduševljenje s ovim gospodinom smirivalo je moj želudac.
- Vrlo zanimljivo. Vi ste zaista jedna inovativna udruga. Tko se sve zapravo može priključiti u vašu udrugu?
- Svi hrvatski državljani mogu biti članovi naše udruge, ali morate imati maksimalno četiri mjeseca ratnog iskustva, da bi se kandidirali za neko mjestu u upravi, a čak tri mjeseca za mjesto predsjednika. Trenutno sam ja jedini koji ispunjava uvjete za predsjednika tako da me dopalo to mjesto.
U jednom kutku sobe, spazi sam mačji izmet tako da sam drhtavim glasom, gutajući velike količine sline jedva istisnuo zadnji niz pitanja.
- Vi ste u mirovini i osim obilježavanja značajnih datuma čime se još bavite? Kako izgleda vaša svakodnevica? Što radite da dolazite do tako inovativnih i kreativnih ideja?
- Upravo gledate u moju svakodnevicu …
Želudac nije izdržao.
Post je objavljen 11.10.2013. u 10:48 sati.