Stručno osposobljavanje

Ja sam strojarski tehničar u strojarstvu. Trenutno sam komunalni redar.
Zapravo, osposobljavam se za komunalnog redara.
Točnije rečeno, ja sam pripravnik u gradskom poglavarstvu i osposobljavam se za komunalnog i prometnog redara.
Iako mi nemamo prometno redarstvo u gradu. Ne znam kada ćemo ga dobiti. Ako ga i dobijemo, morati ćemo opet proći neke dodatne prekvalifikacije.
Naravno, ako uopće ostanem nakon osposobljavanja raditi u gradskom poglavarstvu.
Naime, gradonačelnikova prva rečenica upućena nama pripravnicima glasila je:

„Nemoj te se nadati da će itko ostati raditi ovdje, nakon što prođete ovo osposobljavanje“.

Tako da se ničem ni ne nadam, a i ne trudim se nešto. Mi zapravo ne radimo puno. Ili radimo jako malo.
Uglavnom sjedimo u kancelariji i gledamo u monitore. Odnosno igramo pasijans i čitamo portale.
Nekada i prošetamo po gradu. Samo mi pripravnici. Jer ne znamo gdje nam je mentor. On isto bude u kancelariji, ali nakon sat ili dva naprosto nestane. Valjda ode na teren. Tako da i mi nekada odemo na teren.
Teren znači da idemo šetati po gradu. Tražimo nepravilnosti, koje smo pročitali u komunalnim odlukama.
Zapravo ne tražimo baš sve nepravilnosti. Na neke moramo zažmiriti. Pravimo se da ne vidimo.
Ostavljena drva ispred kuće, ostavljeni ne registrirani automobili, ne očišćene nogostupe od snijega…
Sve te stvari i mnoge druge promatram i zapisujem u svoj rokovnik.

Ljudi se jako boje rokovnika.
Gledaju na njih kao da su puške. Tako i nas onda gledaju. Svaki put kad prolazim pokraj nekih ljudi očekujem da će me udariti. Ali za sada me nitko nije udario. Samo su mi jebali mater. Onako riječima, ne doslovno.
I poručuju gradonačelniku i pročelniku da puše kurac. E i da su pederi. Nas nekada na kraju i počaste kavom.
Bude im žao. Valjda kad shvate da su rokovnici bezopasni. A i mi smo bezopasni.
Mi ne možemo pisati kazne niti upozorenja, jer se ne smijemo potpisati.
Problem je i što još nismo naučili koga smijemo, a koga ne smijemo upozoravati.
Neke ljude ne smiješ jer su prijatelji s ljudima u zgradi. Našoj poslovnoj zgradi. Gradonačelnikom.

I tako malo šetamo, a malo sjedimo u kancelariji. Nekada nam u ured uleti i pročelnik.
On je dosta primitivan čovjek. Pomalo nekulturan i vulgaran. Uvijek kad dođe, omalovažava sve koji se nađu oko njega. Čak i našeg mentora. Iako je naš mentor stariji čovjek od njega, pa to ružno izgleda.
Dobar je čovjek, taj naš mentor. Iako ga nema često u uredu, korektan je čovjek. Uči nas nekada tim nekim old school forama. Pristup ljudima i tako to.

Sjedimo, lapimo, šetamo, igramo pasijans, čitamo portale, jednom riječju osposobljavamo se.
I još dobijemo na kraju mjeseca 1600 kn. Zapravo prvi mjesec smo dobili 1 300 jer nismo počeli raditi od prvoga, već od četvrtoga.
I super sam sretan. Nitko me ne zlostavlja i ne omalovažava (ponekada samo pročelnik), ne moram kuhati kave i brisati podove.
Za razliku od moje kolegice, koja pravnica. Diplomirana. Visoko obrazovana žena. Pametna i sposobna. Ona se osposobljava u uredu kod pročelnika.
Sve u svemu nije loše. Ne mogu se žaliti. Dapače, čak ljudi po gradu pričaju da smo svi mi koji se osposobljavamo u poglavarstvu zapravo privilegirani i povlašteni.

Eto to je od prilike moj posao. Zasada. Dok sam privilegiran.

Oznake: osposobljavanje