GLUP

Dan kao svaki drugi. Iza prozora sivo i kišno proljeće. Sjedim pred kompjuterom i blejim u gomilu reklama iza kojih se nalaze vijesti i informacije. Baš iz tog razloga odlazim na lokalne portale, koji su još uvijek oslobođeni tog tehnološkog napretka. U tom trenutku ostajem bez daha. Koliko god da se naprežem, zrak u pluća ne ulazi. Srce mi je počelo preskakati, mozak sušiti, a oči slijepiti. Organi su mi počeli odumirati. Nisam nikako mogao dohvatiti razlog ovoj nagloj promijeni.
Prije nego što će mi je sljepilo eliminirati vid, pročitao sam naslovnice vijesti s lokalnog portala. Shvatio sam da je riječ o napadu na organizam, koji se javlja svake četiri godine. No zbog povećane koncentracije virusnih tijela, ove godine simptomi su nešto opasniji za život.
Posta sam centar sveopće brige. Kao da sam u jednom trenutku dobio još dvije majke i dva oca. Ali nije bilo riječ ni o Relji Bašiću ili Mii Oremović, a niti sam ja bio Davor Radolfi ili Igor Galo. Naprosto, pojavio se virus koji je znao što je za mene najbolje. Istinska briga, baš kao kod pravih roditelja.

Prva majka, zamijenila je moje srce. Moje srce je stalo s pumpanjem, a umjesto njegovih otkucaja, sada su mi krv kroz tijelo tjerale, majčine veze i poznanstva. Što je vrijedilo srcu, sve one njegove klijetke i pretklijetke, kada poznavati čovjeka na pravom mjestu, može potjerati daleko veću količinu krvi kroz tijelo.
Moj prvi otac, zamijenio je moje oči. Prije nego što je došlo do zamijene, slike koje su moje oči reflektirale u mozak, bile su sive i tmurne. Dosadne, nekreativne i pomalo bezizlazne.
Ali nakon što je moj otac preuzeo ulogu mojih očiju, svijet oko mene, postao je obojen veselim i vedrim bojama. Nije više bilo mjesta za sivilo i bezidejnost. Što vrijedi oku sve one njegove mrežnice, rožnice i optički sustavi, kada lijepo obojena rečenica može zamijeniti tisuću slika.

Mozak, koji je dosada korektno odrađivao svoj posao, morao je mjesto prepustiti mom drugom ocu. Totalno drugačija percepcija, utaborila se u mojoj glavi. Nije tu više bilo mjesta za nekakve utopijske, ateističke, pacifističke i filantropske ideje. Domovina, obitelj i Bog, jedine su preokupacije čime se je moj novi otac/mozak opterećivao. Moj drugi otac, rasteretio je moj glavu nepotrebnih briga i živciranja. Sustav je postavio na vrlo jednostavan sistem. Sve ono što je poput mene ili misli poput mene je dobro, a sve ostalo je loše i treba iskorijeniti.
Za kraj, meni vrlo draga, nepušačka pluća, zamijenila je moja druga majka. Mlada i zelena, uskočila je u moje grudi i udahnula u mene, neki novi stlačeni plin. Moje tijelo više nije trebalo zrak bogat kisikom. Moglo je funkcionirati i bez zraka. Imao sam vakuumiran i još uvijek neraspakiran prsni koš.


Taj period u kojem virus napada, traje dva do tri mjeseca. Moji organi gube funkciju, jer tu je netko drugi koji će razmišljati, govoriti, gledati, pa čak i disati umjesto mene. Pluća, mozak, oči i srce polako odumiru. Ostaje samo nada, da ta višemjesečna odumrlost neće ostaviti trajnu deformaciju i hendikep na mom tijelu. Valjda zbog pomanjkanja virusnih tijela, moje uši još uvijek su bile moje. Samo iz tog razloga, glas Elvira Lakovića, dopirao je do mene i održavao me na životu.



ja mogu postati glup ako mi staneš na put
ja mogu postati, ja mogu ostati glup.

Oznake: glup