Marketing
Božićni duh
Iako spoj grude i njegovog tijela nije izazvao veliku bol, trgnulo ga je iz misli, što zna nekada biti znatno bolnije. Automatski se okrenuo oko sebe i odmah je primijetio odakle je ta napast došla. Naime, na drugoj strani ulice, čopor školaraca nabacivao se s grudama preko ceste, pri tome ne pazeći na kolateralne žrtve.
- Jebem vam mater ne odgojenu! Stoko balava!
Iskreni gnjev izletio je iz usta crnog gospodina. Međutim, koliko god da je njegov gnjev bio glasan, na grupicu školaraca nije utjecalo niti najmanje. Ekipa je samo skrenula u drugu ulicu, bacivši još jednu grudu u obliku „pederu čangrizavi“.
Kako više ne bi pisali gospodin dajmo čovjeku ime. Recimo … Slavko.
Slavko je otresao snijeg s kaputa i zaputio se prema svom stanu. Prolazeće pored nakićenih izloga, štandova, ulica, ljudi, njegov gnjev bivao je sve veći.
Nikako mu nije bilo jasno, kako ljudi u vremenu krize mogu toliko izdvajati novaca za takve tričarije i pizdarije. Pa nije li ljepota blagdanskog duha u skromnosti, a ne u perverznoj rastrošnosti.
Ušao je u svoj stan. Skinuo je kaput, kapu, šal i cipele. Uključio je grijanje na dvojku. Sasvim dovoljno da ga zagrije. Zima je i normalno je da se po kući krećeš u dugačkim hlačama i puloveru. Ne u gaćama i potkošuljama, kao neki što nahajcaju grijanje na pet, pa poslije kukaju kako im je ogroman račun za plin.
Bacio je pogled na kalendar. Danas je badnjak. Još jedan idealni dan za spajanje s neradnim Božićem. Još jedan propali produktivni dan. Bože, koji je kurac tim ljudima – nije mu nikako bilo jasno. Tvornice se zatvaraju, ljudi ulaze u ogromne stambene kredite zbog kojih naposljetku budu deložirani i potjerani na ulici, gospodarstvo je na koljenima, al ljudi još uvijek razmišljaju kako spajati neradne dane. Čak i neke njegove poslovne kolege danas organiziraju blagdanske, potrošačke orgije, gdje je jedini cilj opiti se gomilom alkoholom i napraviti od sebe budalu.
Slavko se zavukao u krevet, navukao pokrivač do glave i zaputio se u zemlju svojih snova. U zemlju štednje, proizvodnje i razumne potrošnje. U zemlju gdje nema neradnih dana i blagdana, štrajkova prosvjeda i sindikata. U zemlju gdje teku med i mlijeko, ali u malim količinama. Točno onolikim koliko je dovoljno da život u toj zemlji nije gorak.
Na radio – satu okrenula se brojka 59 na brojku 00, te je sat pokazivao 0:00. Točno ponoć. Bijeli dim, koji je izlazio iz Slavkovih usta, kao da je postao još gušći. Čak je i temperatura u sobi pala ispod ništice. Tihi glas nekakve pjesme dopirao je iz hodnika. Svakim trenom zvuk je bivao sve glasniji.
„ Ustajte prezreni u svijetu / Svi sužnji koje mori glad…“
Slavko je otvorio oči. Kroz maglu, nepriviknutih očiju na tamu, ugledao je obris bijele siluete koja je dominirala mračnom i hladnom sobom.
„To razum grmi u svom gnjevu / Kraj u ognju bukti sad…“
Pjesma koja je dolazila do Slavkovih ušiju bila mu je jako poznata, a oblik siluete činio mu se, kao da ispred njega stoji …
- Druže Tito? Jeste to vi?
- Ja sam Božićni duh prošlosti !!! – zagrmio je glas.
Soba je postala još hladnija, a Slavko je postao bjelji od spodobe ispred sebe. Kao da je sav život otišao iz njega. Ništa mu nije bilo jasno. Pred njim je definitivno stajao lik pokojnog, bivšeg vladara ovih prostora, a opet on kaže da je Božićni duh.
Ovo je morao biti samo san. Štipajući se po obrazu, rukama i nogama, pokušao je doći k sebi, ali uzalud. Duh je i dalje stajao ispred njega.
- Slušaj me momče. Primi me za ruku. Vodim te u prošlost. Vodim te u vrijeme kada si bio poput svih ostalih, veselio se blagdanima, praznicima i neradnim danima.
Bijela i hladna ruka našeg glavnog lika, automatski se primila za ruku duha. Poput magije, soba oko njih poprimila je drugačiji oblik. Ispred njih je sad stajala malena, trošna kućica.
Okoliš oko kućice ocrtavao je siromaštvo i bijedu, ali iz unutarnjih prostorija dopirala je vika i dreka. Pjesme, povici, usklici, razdragani krikovi i krevelji, sav je taj zvuk širio dobre vibracije okolo naokolo kuće.
- Je l ti je poznata ova kućica Slavko?
- Mikelji. Moje rodno selo. To je moja kuća.
- Tako je. To si ti unutra dok si bio mlad. Vidi kako se slavilo za Božić. Točnije Badnju večer. Ne kažu za vas grobničane bezrazložno da ste osebujni veseljaci. Toliko sreće i veselja, a ne može se reći da sve nešto …
Trljajući palac i kažiprst, duh je jasno pokazao na što misli.
Slavko je gledao u kući, ili točnije rečeno kroz kuću. Zaista, kroz prozor je vidio sebe dok je bio mlad. Skakao je po kući pjevajući Božićne pjesme. Sve je odisalo veseljem i srećom. Ali to je bilo onda, tada su bila drugačija vremena.
- Bila su to drugačija vremena. – ponovio je svoju misao na glas.
- I? Što se to drastično promijenilo od tada?
- Sve. Ljudi su postali neracionalni. Onda su ljudi pametnije trošili novce jer su ih manje i imali. Blagdane bi slavili u krugu svojih obitelji, a ne po birtijama i trgovačkim centrima. A i iskreno, znaš … komunizam je bio … pa i nije baš prikladno bilo… znaš?.
- Što tebi zapravo smeta kod tih blagdana? Gdje je nestao ovaj mladić kojeg vidimo ovdje?
- Nemam ja ništa protiv blagdana i proslave istih. Ja jesam raskrstio s Bogom još davnih dana, al zaista nemam ništa protiv da ljudi slave blagdane. Samo, u vrijeme najveće svjetske krize zar je zaista potrebno tri dana se keriti, oblokavati i rasipnički se ponašati, mjesto da se sve to proslavi skromno i dostojno. Baš ovako, kako je u ovoj kući. Nije li ova slika bliža onome što propovijedaju i svećenici s oltara?
- Uf, nisam baš upućen u to što propovijedaju svećenici s oltara.
- Kažu da je Božić blagdan koji trebamo provesti sa svojim bližnjima u toplini svoga doma.
Slavka je toliko ponijela priča da je zaboravio da je pored njega Božićni duh, a i ono bljedilo iz lica brzo je zamijenila žarka crvena boja.
- Hm, sad kad te slušam … pa i nisi ti baš tako lud. Samo mi jedna stvar nije jasna. Spomenuo si nešto kako je onda bio komunizam, a ipak se Božić slavio kako žele crkvenjaci. Danas, kada ste se riješili komunizma i doveli kapitalizam, kada je biti katolik i kršćanin ponos, sada nitko ne slavi Božić kako valja i priliči crkvenim običajima. Ako sam dobro shvatio.
Ove riječi malo su ga zbunile, ali kada se sve to nekako posloži i promisli malo, stvarno ispada tako.
- Hm, paradoksalno, ali ispada da je tako.
- Slušaj me:
„Ali šta biste vi rekli kad biste vidjeli takva dva filozofa u šumi kako oba vide da se na njih ustremila ogromna zvijer, koja hoće da ih smrvi i uništi? Odbraniti se mogu samo zajedničkim silama. A oni - umjesto da se zajednički brane, da zovu u pomoć sve, susjede i prijatelje - prepiru se oko toga, recimo, da li je Bog stvorio čovjeka, ili je čovjek izmislio (uobrazio) Boga. Vi biste, nesumnjivo rekli: ostavite filozofski spor na stranu, branite život dok ga još možete obraniti! Takav je i nas položaj danas. Na nas se okomila neman kapitalizma i konformizma. Ta opasnost potiskuje u pozadinu sve ostalo. Zato komunisti pružaju ruku katolicima da zajednički istupaju protiv kapitalizma i konformizma - te najreakcionarnije sile, koja jednako ugrožava narodne mase bez obzira na vjersku pripadnost, političko uvjerenje.“ - Zvuči li ti ovo poznato Slavko?
- Moram priznati, baš i ne.
- A slušaj ovo…
„Katoličke mase ustaju protiv kapitalizma i konformizma. Naša je dužnost da im pružimo ruku i pomognemo preći na put zajedničke borbe protiv zajedničkog neprijatelja čitavog čovječanstva.
Ne gubeći iz vida što nas razdvaja, mi moramo gledati i tražiti ono što nas približava njima. A približava nas prije svega zajednička borba za kruh svagdašnji. Zajednička borba za mir i slobodu, protiv konformizma i kapitalizma. Zajednička borba za ravnopravnost i slobodu…“ - A ovo?
- Paaa, ne znam. Možda sam već negdje to i čuo, ali …
- Nije bitno. To su moji govori. Doduše malo izmijenjeni, ali bit je ista. Nadam se da shvaćaš što ti hoću reći. Vremena se mijenjaju. Isto kao što vam komunizam nije odgovarao, tako vam neće odgovarati niti kapitalizam. Uvijek ćete, kakav god režim bio na vlasti i provodio se, nalaziti samo ono loše u njemu, a pri tome ćete zaboraviti da ćete možda izgubiti i nešto dobro s njim. Vrati se sad nazad u svoju sobu i nemoj se opterećivati pizdarijama. Izađi u grad, nalij se kao i ostali ljudi, taman tri dana poslije imao mamurluk. Spajaj sve moguće radne s neradnima. Jer zapamti, neće ni kapitalizam, a bogami ni ta svjetska kriza vječno trajati. Već dolaskom sljedećeg režima, možda ćeš plakati za ovim danima. Budi pozdravljen i sretan ti Božić i Nova godina!
- Druže Tito, hvala vam. Hoću, poslušati ću vas, ipak ste vi jedan pametan čovjek. Sretan Božić i Vama. Mislim, ako ga slavite. I Nova godina naravno!
Bijela silueta nestala je kako je i došla. Nestala je i stara kuća, a mi smo opet bili i hladnoj i mračnoj sobi. Zapravo nekako i nije bila više tako mračna.
Radio – sat upravo je zatulio, alarmirajući da je 7:00 sati.
Slavko se trgnuo iz sna. Zbunjen, znojan i preplašen. Teško je bilo povjerovati u događanja koja su se odvila tijekom noći, a jesu li se uopće odvila. Ne želeći riskirati, Slavko je odlučio prihvatiti sinoćnje savjete. Otrčao je do radijatora i pojačao ga na maksimu.
- Uf, kako je hladno. Koliko sam uopće dugo spavao?. Nadam se da nisam prespavao i Božić.
Otvorio je prozor i ugledao nekog mladića kako hoda ulicom.
- Mladiću! Da ti, moj dragi mladiću. Koji je danas dan?
Zbunjeni momak, pogledao je u debeljuškastu, proćelavu facu, koja je virila kroz prozor. Ni sam nije bio siguran je l` ga to matori zajebava. Odlučih mu ipak odgovoriti.
- Božić je stari.
- Božić! Hvala ti. Božić! Vrijeme je za zabavu i opuštanje.
Mladić je još uvijek gledao zbunjenog starca kako nešto trabunja s prozora.
- Živio drug Tito i njegovi savjeti! Živjela partija!
Još jedna komunjara koja je odlučila provocirati na ovaj svečani dan za sve nas katolike. Proleti misao kroz mladićevu glavu. Zgrabi prvi kamen koji nađe na ulici i zafitiljio ga prema Slavku.
- Marš stara partizančino govnarska! Jebo ti Tito mater komunjarsku!
Slavko je ostao šokiran. Izgleda da ništa nije shvatio od sinoć. Ili ipak jest.
Post je objavljen 30.12.2012. u 16:25 sati.