bromberg
srijeda, 11.11.2015.
Laura L.
Pojma nemam čime sam zapravo skrivio apsurdnu činjenicu da me jedne pretople jeseni zavoljela Laura L. Jer, pripadali smo potpuno različitim svjetovima koji se u tom smislu nimalo ne dodiruju; Laura L. bila je liječnica, a ja sam radio kao pomoćnik šefa žicara pred jednim zagrebačkim kinom. Imao sam uz to i jedan dodatni prihod, no tu tajnu sam uspješno skrivao: pripadao sam naime pomoćnom tehničkom osoblju pri ilegalnim snimanjima pornografije u jednom južnozagrebačkom stanu; nosio sam kablove i rasvjetna tijela, a kadšto i okrepu umjetnicima.
Lauru L. upoznao sam pod ne sasvim razjašnjenim okolnostima u jednoj pivnici. Njezino društvo je nešto slavilo i bila je dovoljno pripita da neznancu za šankom pročita dvije svoje pjesme. A neznanac za šankom bio je dovoljno pijan da joj iskreno kaže što o njima misli.
Upustismo se tako u širu raspravu o poeziji. Predložio sam joj da iz svojih pjesama izbaci one ubitačne sklopove dviju imenica koje i najbolju poeziju čine gnjavatorskom; radilo se o onome što sam nazivao "nešto nečega": 'oblak čežnje', 'dašak slutnje', 'modrina sjećanja' itd. (premda, sad kad razmislim, 'sjećanje' je i samo po sebi dovoljno da sasvim upropasti uradak!).
Laura L. se isprva pomalo ljutila, naglasivši da je ona, uostalom, već višestruko objavljivana autorica. Ali sasvim sam je razoružao kad sam joj obećao da joj tu činjenicu, na kojoj joj uzgred čestitam, nipošto neću uzeti za zlo.
Opet smo se vidjeli, ovaj put trijezni. Pa još jednom. Čitala mi je svoje nove pjesme, u kojima nisam mogao ne primijetiti odustajanje od "nešto nečega". Budući da sam bio trijezan, nisam je upozoravao na pomalo nakaradnu navadu da u svojim ljubavnim pjesmama 'On', s 'Njim' ili 'Njemu' piše velikim početnim slovom. Nije se doimala kao netko koga bi se moglo uvjeriti u to da je malo slovo zapravo snažnije od velikog.
Ali se zato nisam libio zločesto primijetiti da iz nekog čudnog razloga postoje silne čete liječnika kojima medicina nije dovoljna te se naglavačke bacaju bilo u politiku bilo u pisanje poezije, u oba područja pritom kvareći -čast iznimkama- dobar glas lječničke profesije.
Laura L. složila se za politiku.
Te treće večeri odvela me kući i propisno ispotrošila. Poslije mi je, dok sam nemoćan ležao, pričala o svom propalom braku. Bila ga je dokrajčila sama, upustivši se s ljubavnikom. Promrsio sam što sam jednom čuo, da ako žena ima ljubavnika postoje dva moguća razloga: ili je sita svog muža, ili ga nije sita.
Idućih tjedana i mjeseci naš odnos opasno se intenzivirao. Moglo se već reći da sam više noći provodio kod nje nego doma.
Laura L. je, međutim, bila zgrožena mojim 'zanimanjem' (pritom za onaj dodatni posao nasreću nikad nije saznala). Kao liječnica poznavala je mnoge ljude i neprestano pokušavala preko ovog ili onog popraviti moj građanski položaj. No ja sam tvrdoglavo odbijao sve ponude, iako je, pošteno govoreći, moj položaj pomoćnika žicarskog šefa bio sve ugroženiji - nadolazila je nova i, treba priznati, vrlo talentirana mlada generacija.
Ali poslovi koje mi je nudila bili su, premda unosniji i neusporedivo ugledniji, nažalost lišeni svakog tračka umjetnosti.
Prolazili su mjeseci i godine. Laura L. i dalje je pisala poeziju, za koju je s vremena na vrijeme dobivala i priznanja pa čak i nagrade. I sam sam joj morao priznati da je dosegla majstorstvo. Pa ipak, Laura L. osjećala je da njezino stvaralaštvo mojoj nepočešljanoj duši nije po ukusu. Njeno pametno i senzibilno žensko poetsko tkanje ostavljalo je unatoč svemu žeđ mojeg divljemuškog intelekta neutaženom. "Pa dobro genije moj, kakva slova ti voliš?", upitala me jednom razdraženo. "Mi geniji najviše volimo", prihvatih igru između dva gutljaja piva, "kad se na tisuće malih ma kako dobro usmjerenih koračića nadomjeste jednim pravim korakom od sedam milja".
"A bi li mi genije to htio prevesti?", nije se dala. "Mi geniji volimo", nisam se dao smesti, "kad se beskrajno brbljanje napokon prekine jednom jedinom valjanom riječju".
"Kao naprimjer?"
E sad me bila zaista iznervirala. Izživcirala dovoljno da se dohvatim druga gugla i pronađem uradak kolege genija B.C-a.
"Da pročitam?"
"Čitaj."
RAZRUŠENA SAHAT-KULA
Tek sad vidim
Koliko je sati.
Bila je to večer kad je Laura L. prestala pisati poeziju.
No nije, barem još neko vrijeme, prestala ljubovati sa mnom. Premda smo, primjerice, oboje bili poprilično nezainteresirani za život onog drugog; nismo si prepričavali radne dane ni tražili podrške. Premda joj ja, pomoćnik šefa žicara pred poznatim zagrebačkim kinom, uz svoje skromne prihode zasigurno nisam mogao kupovati bogznašto, nikakve stvarčice kojih bi se, isto tako zasigurno, nadobivala samo da je petljala s muškarcima iz vlastitog miljea. A ovako, no diamonds. Ne mogu ne ponoviti pritom sjajnu misao jednog mog drugog kolege genija, "kad na svijetu ne bi bilo žena, dijamant bi bio običan kamen".
Laura L. i ja naposlijetku smo se počeli onako istinski mučiti jednog prohladnog proljeća. Prethodilo je tome nekoliko njezinih pokušaja da se preciznije definira naš odnos, no to je svaki put završilo mojim odlaskom na pivo, dok se dama ne skulira.
Bila je sve živčanija. Ako bi se na trenutak i osjetila spokojno, već idućeg momenta počinjala bi je razarati neizvjesnost koja se odnosila na neki neodređeni budući trenutak, a proizlazila iz određenih tendencija prisutnih u sadašnjem stanju stvari. Ponekad bi me optužila za stvari koje se, doduše, nisu dogodile, ali joj stanovite nijanse mog karaktera nisu nudile garanciju da se jednom neće dogoditi.
Umorismo se oboje. Cijelog ljeta i jeseni Laura L. pokušavala je prekinuti našu vezu. Ja pak nisam pokušavao ništa posebno, ne držim puno do tih proglasa.
Onda joj je jednog predvečerja jedne, pokazat će se kasnije, sasvim bessnježne zime, napokon uspjelo. Priopćila mi je to sasvim iznenada, dok smo šetali Ilicom. "Pustilo te?", upitao sam. "Pustilo me". "Slobodna si?" "Slobodna sam!"
Nasmješismo se oboje, i spontano napravismo givmifajv. Uzeli smo još svatko po jednu vrećicu vrućih kestena. Zagrlismo se. Ona, još jednom mahnuvši, nastavi prema Britancu. Ja se okrenuh i odoh u vražju mater
