bromberg
petak, 30.10.2015.
Honza Zirkelbach
Ne može se reći da je atmosfera bila sasvim lišena neugode dok je Honza Zirkelbach pripremao capuccino svojoj prvoj jutarnjoj mušteriji, uglednoj učiteljici mjesne osnovne škole Jani Horakovoj, koja je u svojim invalidskim kolicima zauzela krajnji bočni stol na terasi pred izlogom pogrebnog poduzeća.
Jer osim što su imenjaci, njih dvoje sudbina je povezala i na još jedan, mnogo dublji i bizarniji način. Upravo onome što se pokazalo kao zla kob koja je tada još sasvim mladoj gospodični Jani Horakovoj, vjerojatno najuspješnijoj studentici književnosti u povijesti ovog maloga gradića, zahvaljujući kojoj je i njemu, gradiću, pripalo nešto slave i na samom praškom sveučilištu, što se dakle pokazalo zlom kobi koja joj je jednog ljetnog mjeseca kastrirala mladost i doživotno je pospremila u invalidska kolica, upravo tome Honza Zirkelbach može zahvaliti sve što on uopće jest, cijelo svoje postojanje.
I baš bi zato, zbog te neugode, Honza Zirkelbach sada i ne trepnuvši dao čitavu svoju tjednu nadnicu koju prima za konobarsku ispomoć na terasi pred pogrebnim poduzećem samo da se napokon pojave ti Nijemci, pozauzimaju svoja mjesta na terasama glavne ulice i ponaručuju svoje kave. i da se stvar u žamoru mnoštva napokon razvodni.
Ali još je rano i na ulicama ovog češkog gradića uz samu granicu nema gotovo nikoga. Sjeća se Honza i onih vremena kada ovdje gotovo nikoga nije bilo uopće. Mjesto je bilo skoro sasvim usahlo do trenutka kad su osamdesetdevete napokon digli rampu kod Kubice. Onda je krenulo: Nijemci su najprije u tisućama i tisućama dolazili po skoro dvostruko jeftinije gorivo, a kad su se doskora pootvarali restorani, kafići, trgovine i k tome oni posebni saloni (uglavnom se vode kao moteli) u koje sramežljivi Honza nikad ne bi ušao, Nijemci su se ovdje opskrbljivali gotovo svime što im treba.
Ne baš svime. U ovih dvadesetpet godina koliko je otada prošlo, još nijedan njemački gost nikad nije koristio usluge poduzeća u kojem je Honza zapravo zaposlen. Pogrebnog poduzeća. Njemački posjetitelji troše u Češkoj, provode dane u Češkoj, katkad i umru u Češkoj (nekidan je u jednom od spomenutih salona jednog njemačkog gospodina sklonom plavim tableticama izdalo srce), ali se pokapaju kod kuće.
Pa ipak, spretni direktor pogrebnog poduzeća uspio je iznaći načina da se i ono podigne na noge. Iskoristivši sjajnu poziciju poslovnog prostora koje imaju nasred same glavne ulice, i stranačku pripadnost indentičnu onoj aktualnog načelnika općine, direktor je ishodio posebnu dozvolu da i pogrebnici otvore terasu na kojoj će usluživati njemačke goste. Bez obzira što su još živi.
Angažirana su i dva profesionalna konobara, a kako je jedan slomio nogu pretprošlog tjedna, morao je kao privremena pripomoć uskočiti inače pouzdani kopač grobova Honza Zirkelbach, koji je kao iznimka među radnicima znao ponešto njemačkog.
No prerano je za Nijemce i ovdje su i dalje samo njih dvoje, Jana Horakova i Honza Zirkelbach, koji joj s knedlom u grlu upravo spušta capuccino na stol.
Tridesetšest godina ranije, u ovoj istoj ulici, tada ni izbliza šarenoj kao danas, ni dvadesetak koraka od mjesta gdje je sada ova terasa, nesretna Helena Štastna, još tinejdžerka u potrazi za identitetom, pružila je ruku upoznavanja glavnom mjesnom frajeru, divljem i neukrotivom Tomašu Zirkelbachu. Koji mjesec kasnije, jedne pijane noći s puno mjeseca i puno votke, Tomaš Zirkelbach prodro je u Helenino krilo nasilno i grubo. O pravom silovanju nije moglo biti govora jer se nije radilo o tome da nesretna Helena, koja je samu sebe već smatrala djevojkom Tomaša Zirkelbacha, to nije htjela, ali zasigurno nije htjela tako.
Zna se toliko da Helena Štastna, unatoč prijetnjama, nikad više nije htjela u svoju blizinu pripustiti Tomaša Zirkelbacha.
A zna se i to da je, kad je idućeg proljeća rođen mali Jan, njegov otac Tomaš upravo počeo s izdržavanjem četverogodišnje zatvorske kazne jer je, koji mjesec prije, vozeći mrtav pijan na izlazu na cestu prema Kubici svojom ladom usmrtio mladog glazbenika Petra Hrdličku i teško ozlijedio njegovu djevojku Janu Horakovu.
Opće je čuđenje međutim, pa čak i među najobavještenijim lokalnim babama informatorkama, izazvala činjenica što je Helena Štastna, unatoč svemu, novorođenog dječačića Honzu upisala kao Jan Zirkelbach a ne kao Jan Štastny.
Tko zna o čemu je sve Honza Zirkelbach mislio dok je račun za capuccino blagim pokretom smještao pod pepeljaru na stolu uz invalidska kolica učiteljice Jane Horakove. Možda mu je kroz glavu proletjela slika svoga oca Tomaša koji je iz zatvora izašao nekako drukčiji, apatičan i tih, te povremeno viđao sina, a nikad više Helenu, i poslije otišao za nekim navodnim poslom u Plzen gdje mu je naposlijetku nestao svaki trag. Ili je pomislio na svoju majku koja je iznenada umrla prošle zime, pa su, kad je za nju hitno trebalo iskopati grob, Honzu fizički morali spriječiti da tog dana dođe na posao.
No najvjerojatnije je Honza Zirkelbach mislio na spasonosnu okolnost da se sutra, nakon nekoliko dana renoviranja, ponovo otvara kavana 'Masaryk' u kojoj uvažena učiteljica Jana Horakova inače svakodnevno pije svoju jutarnju kavu.
