bromberg
nedjelja, 16.08.2015.
Lino
Dolfe Podkoritnik ispijao je lijeno svoju kavu na terasi kod Giovannija - trebalo je potrošiti još nešto vremena. Buljio je u planine na obzoru i nije mislio ama baš o ničemu. Zapravo, to i nije sasvim točno: u glavi mu se, i protiv volje, stala konstruirati slika nelagode koja mu vjerojatno predstoji - pred kućom u koju se ima zaputiti zasigurno će ga opet sačekati neprijateljsko režanje. Nije on te sreće da ono olinjalo pseto - koje valjda od svih živih bića na svijetu mrzi samo njega - ovaj put možda ne bude na položaju.
A Dolfe Podkoritnik, iako nipošto nije religiozan čovjek, a k tome se smatrao i cijepljenim od praznovjerja, bio je - valjda pomoću posljednjih ostataka smisla za magijsko u sebi - sasvim uvjeren da rečeno pseto, ostarjelog Linu, čuvaju dobre vile.
Jer Lino, samozvani i zapravo dobroćudni gospodar odvojka od desetak kuća među kojima je bila i ona u koju se Dolfe namjerio, koji i nije imao pravog gazdu nego su mu to bili svi stanovnici uličice pomalo, kojeg su onako starog, slabašnog, nagluhog i slabovidnog i drugi psi tolerirali i dopuštali mu njegove nadležnosti, imao je vrlo nezgodnu navadu da se odmara i drijema bilo nasred kolnika, bilo točno pred kotačem kojeg od parkiranih automobila. I to obično u smjeru jedinog mogućeg isparkiravanja.
Zvuk motora nije ga ni najmanje poticao na to da se ukloni i spasi, uglavnom nije reagirao ni na početne centimetre isparkiravanja; vozač bi najčešće morao izaći iz auta i glasom ga nagovoriti da nađe drugo mjesto - bilo je i slučajeva kad je morao biti odnešen.
Stanovnici ulice naučili su paziti na Linu; pravu opasnost predstavljali su vozači koji bi tuda povremeno, rijetko ili prvi put prolazili. Škripa kočnica bila je uobičajena u četrnaestom odvojku. Kako je Lino unatoč svemu tome doživio ovako duboku pseću starost, nitko zapravo nije u stanju objasniti. I ne samo da je živ, nego je postao i planetarno poznat: odnedavno je naime i taj odvojak drug komesar Gugl uvrstio u svoje satelitske mape, a na snimci iz svemira odmah upada u oči sklupčana hrpa baš onako autentično nasred kolnika.
Dolfe pogleda na sat. To bi trebalo biti to. Uzme ruksak, plati kavu kelnerici sasvim netipičnog izgleda za svoju profesiju - Dolfe bi je prije svrstao u konceptualne umjetnice ili kakve otkačenije apsolventice istočnjačke filozofije - i zaputi se uz glavnu cestu. Začudi se jačini vjetra; terasa je očito bila u blaženoj zavjetrini.
Prođe frizerku i mesara pa već pomalo uspuhan napokon skrene u odvojak. Sad će ipak biti lakše, put se više ne uspinje, možda se čak lagano i spušta, iako to Dolfe nikad nije uspio sa sigurnošću ustvrditi. Kod staklareve kuće po običaju zastane, izvadi mobitel i nazove Sonju kako bi mu potvrdila da je sve okej. Ovaj put je "korisnik nedostupan". Spremajući mobitel u džep Dolfe se upita kako su tako sigurni da je taj koji je nedostupan korisnik a ne korisnica. Pomisli kako se Sonja zbog toga ne bi naljutila, ali ona kelnerica zasigurno bi.
Još tri kuće pa Sonjina. Dolfe ovamo dolazi već dovoljno dugo da je, i ne htijući, poprilično upućen u stanare i njihove prilike. Vlasnik prve od tri kuće - a znao je Lino Dolfea dočekivati režući već tu - vrlo je neugodan čovjek. Bio je, priča se, osumnjičen i za sudjelovanje u ubojstvu ali je oslobođen. Davno je to bilo, a sada već godinama na njegovoj kući vijori nacionalna trobojnica. Ne skida je nikad. Dolfe pomisli kako taj u tri života ne bi nadošao na pomisao kako svoju ljubljenu zastavu time degradira i zapravo je pretvara u običnu krpu. Izazvao je prije nekoliko tjedana taj lik i gadan incident: neki mulci mu se preko noći uspentraše i kraj njegovog svetog barjaka izvjesiše i onaj s europskim zvjezdicama. Idućeg jutra tip je navodno s puškom - a priča se da je naoružan do zuba - hodao po naselju i tražio krivce, stvar je morala spašavati i policija.
Tu kuću Dolfe žurno ostavi za sobom pa prođe kraj Novakovih, čija pak kuća još zrači tragedijom od prošle zime. Opaka bolest odnijela im je kćer. U dvadesetšestoj. Sjetivši se toga, Dolfe u sebi tužno opsuje nebo. Kad regularna medicina više nije davala nade, očajna obitelj je pokušala sve, noseći kofere novca najprije nekim čudotvornim alternativcima, a kad to nije imalo učinka, vodili su malu i u dvije ultramoderne i, govorilo se, senzacionalno uspješne privatne klinike u Njemačkoj i Italiji. Rasprodali su sve što su imali, zadužili se kod pola svijeta, pomagalo se i iz susjedstva koliko se moglo.
Usprkos stotinama tisuća eura koji su trebali donijeti nadu, djevojka nažalost nije dospjela na reklamnu listu sjajnih rezultata tih state-of-the-art klinika; ona druga lista, pretpostavi Dolfe, nigdje se ne vodi. Umrla je prije proljeća, u užasnim mukama, a roditelji i mlađi brat sad jedva da imaju što jesti. Netko bi, gotovo naglas promrsi Dolfe ostavljajući i ovu kuću iza sebe, u nekom parlamentu trebao nešto poduzeti da se barem malo pokuša urediti ta trgovina nadom za očajne, ali nismo li sad zahvatili i neka mnogo šira područja...
Treća kuća, posljednja prije Sonjine, ipak je bila mnogo veselija. Živi tu jedna starica, Dolfe bi je katkad tako dolazeći i odlazeći vidio kako nešto čeprka po vrtu, starica iz čijih očiju još uvijek iskri neka neobično lijepa naklonost životu. Malo što je Dolfea tako razvedrivalo kao kad bi vidio stariju osobu još neugaslih očiju. Iz lica stare gospođe moglo se i dan-danas pročitati ono o čemu je Dolfe dosta slušao od Sonje, o tome kako je ta žena voljela svijet.
U tu ljubav prema svijetu svakako je spadala i ljubav prema muškarcima. Brojnim muškarcima. Kojima je, pričaju zli jezici, a i veseli Sonjin jezik, još do prije desetak godina vrvjela njezina kuća. Smatra se, zapravo, da u cijelom selu samo dvojica nisu kod nje baš nijednom uživala u tom posebnom gostoprimstvu: njezina dva prva susjeda. Jednome od njih, svirepom štovatelju zastave, vrata je zatvorila ona sama; drugi pak, nesretni gospodin Novak, bio je za tako nešto isuviše vjeran muž.
Posljednjih godina eto, posjeta više nema. U zadnje vrijeme počela su na njena vrata doduše, nakon cijele vječnosti, opet sve češće zvoniti njezina već sredovječna djeca, koja su očito već počela kalkurirati oko nekretnine i nasljedstva.
Dolfeu je bilo žao što dama ovog puta nije u vrtu. Prođe dalje i napokon ugleda Sonjinu fasadu. Njezinog auta začudo nije bilo, Dolfe se pomalo zabrine. Pogleda na sat, sedam i dvadeset, ta rekli smo od sedam dalje, dosad je uvijek štimalo bez problema. Sonjinu djecu njihov otac trebao je pokupiti prije više od pola sata.
Dolfe se sjeti kako mu je Sonja neki dan spominjala neke problemčiće s autom, možda ga je odvezla na servis. Ta misao bila je ponešto umirujuća. No ugašeni mobitel...
Pokušat će nazvati još jednom. Opet nedostupno. Da li da se popne gore i pokuca? Da pričeka? A na što bi to točno mogao pričekati?
U čuđenju i brizi sasvim je zaboravio na svog 'prijatelja' Linu. Ali Lino nije zaboravio na njega. Pojavio se doslovce ex nihilo - mora da je prije toga u nečijem dvorištu spavao kraj kakvog automobilskog kotača - zauzeo položaj između Dolfea i stepeništa koje je vodilo do Sonjinih vrata, i počeo režati. Bio je sve ljući. A Sonja je rekla da se ne sjeća da je taj pas ikada uopće pustio glasa.
Dolfe se, ne mogavši naprijed, pitao što li to stvorenje može imati protiv njega. Dok je pripremao neki obrambeni pokret uz pomoć ruksaka u slučaju da pseto pokuša i skočiti na njega, kroz glavu mu je prostrujila mogućnost da je Lino, osim što ga bjelodano čuvaju dobre vile, možda i vidovit? Možda taj u svom psećem životu ne pretjerano inteligentni pas ima neke neobične moći? Može li on znati, zapitao se Dolfe, da sam onog puta u dućanu mirno spremio novce u džep iako sam uočio da mi je kasirka vratila previše? Ali bio sam potpuno dekintiran i u dugovima i osim toga me ta uvijek zakida na sitnišu - onoj iz druge smjene bi vratio! Smatra li on kojim slučajem da u magnetizmu kojim me Sonja privlači prevelik postotak otpada na njezinu guzu i tijelo a premali na štovanje njezine duševne i intelektualne nutrine? Ili je pak nekim nadnaravnim putevima saznao da onim maloumnim divljacima što skoro svaku drugu noć divljaju motorima u kvartu gdje živim ne dopuštajući nikome da oka sklopi, da im dakle u ponekoj maštariji zaželim kakvu nesreću sa smrtnim posljedicama?
Negdje na tom mjestu se Dolfe ipak pribere i odbaci ove sulude misli. Ipak je on bio racionalan čovjek koji u malo što vjeruje. Što baš i nije bilo najbolje za njega, pisca, jer ga je njegov skepticizam često dovodio do toga da ne vjeruje previše ni ponekim vlastitim rečenicama. A nekima od njih baš ni riječi.
Što god mu taj pas zamjerao, ustvrdi naposlijetku Dolfe, misli vrlo ozbiljno. Ne odstupa ni pedlja. Do sada bi uvijek nakon nekog vremena malo-pomalo odustajao i odlazio leći uz kakvo vozilo, ali danas pat-pozicija ne prestaje. Onda se Dolfe sjeti jednog trika što ga je naučio još od svog djeda. Sagne se i desnu ruku pruži prema tlu, kao da će posegnuti za kamenom. Lino se trzne. Dolfe spusti ruku još jednom. Lino ustukne, zar je moguće da pas kojemu se fućka za automobile strepi od nepostojećeg kamena? Prolaz se otvori i Dolfe se na brzinu uspentra uz stepenice.
Pomisli kako bi se jednom želio sprijateljiti s Linom.
Udahne pa izdahne, otirući brigu. Pokuca na vrata. Ne otvori Sonja.
Nego mali Aaron. Dolfe ga zbunjeno pogleda. U tri godine koliko se druži sa Sonjom, njih dvojica vidjeli su se dvaput. Dolfe Sonju posjećuje dok su djeca kod oca. Odgovara mu tako, ideja o postajanju nekakvim novim članom obitelji odbija ga. Činilo mu se da i Sonji tako više paše.
"Bok Aaron, sjećaš li se tko sam ja?", upita Dolfe mališana.
"Znam, vi ste onaj mamin prijatelj gospodin Adolf koji nam ostavlja čokoladu."
Dolfe bi često zaista ostavio po čokoladicu za Saru i Aarona. Ali katkad tijekom vikenda Sonja i on ne bi izdržali pa bi ih smazali.
"Da, ali nemoj mi govoriti ni vi ni gospodin. Ta pogledaj me, klinac sam kao i ti, samo velik."
"Dobro Adolf, pomogni nam napisati pjesmicu!", pozove odmah Aaron Dolfea da im se pridruži na trosjedu.
Djeca su bila naime uzela mamin laptop i u njega upisivala neku podrugljivu pjesmicu o Robiju, dječaku iz susjedstva koji im je išao na živce. Dolfe ih upita zašto jednostavno ne uzmu papir i olovku ali mala Sara ga poduči da se "pjesme danas više ne pišu tako". Ispostavilo se da su djeca malo zapela s pjesmicom pa zatraže od Dolfea da im smisli koji stih.
"Kad Lino zareži, Robi prvi bježi!", istrese Dolfe djeci prvo što mu je prošlo kroz lubanju. Klinci se oduševiše. Kad Li-no Za-re-ži Ro-bi Pr-i Bje-ži. Jupii!!
Dolfe ih upita gdje je mama i zar tata ne dolazi ovaj vikend. Dolazi u osam, javio je da je morao ostati duže na poslu. A mama? Već je trebala doći, ne znaju zašto je nema. "Negdje se zadržala, dogodi se", objasni Aaron.
"Ali spremila nam je stvari", ustvrdi Sara ono najvažnije.
Dolfe poželi otkinuti malo njihove bezbrižnosti. Onda otvori ruksak i izvadi čokoladice koje su ih trebale pričekati kad se vrate od tate. Pruži ih djeci ali se svi skupa dogovore da će ih oni spremiti u svoje ladice da ih sačekaju kad se vrate. "Kod tate ćete sigurno imati slatkiša". "Hoćemo".
Nedugo prije osam Dolfe iz razumljivih razloga poželi izaći u kratku šetnju, ali ga djeca zadrže, dodijelivši mu zadatak da ostane i dočeka mamu. Tata ionako nikad ne dolazi gore, samo im potrubi pa se oni spuste. Tako i bude, točno u osam. Djeca zgrabe torbu i pojure prema vratima. Dolfe ih još upita imaju li kakvu poruku za mamu. Vole je i vidjet će se u nedjelju navečer. Dolfe obeća da će prenijeti.
U kući je zavladala tišina, i smračilo se. U tri godine koliko Dolfe dolazi, još ni minute nije ovdje bio sam. Oko pola devet stisnuo je, tjeskoban, još jednom Sonjin broj na mobitelu. Da vidi govore li možda sad 'korisnica'. A nešto iza devet dolje sa uličice začula se divlja škripa kočnica. Dolfe ustane i krene prema prozoru, ali se onda predomisli i vrati na trosjed. Neće ni pogledati. Linu ionako čuvaju dobre vile. A Sonju njegovo ležanje nasred kolnika nikad ne bi iznenadilo
