Bol se ušulja ispod pokrivača po ustaljenom rasporedu - u četiri i dvadeset. Točna kao teretni vlak iz Čeljabinska. Ponekad pet minuta ranije, rijetko kad deset minuta kasnije. Četiri i dvadeset ujutro nije idealno vrijeme za randevouz s bilo kim, a pogotovo ne s boli. Bude prerano da je se otreseš i kreneš u novi dan kao da je sve u redu, a prekasno da ponovo povežeš pokidane niti sna. Niti si vamo niti si tamo.

Prevrćeš se na bok, na leđa, na trbuh, sklupčaš se kao puž pa se potom raširiš kao onaj Leonardov maneken, i nakon sat, sat i po, odlučiš potpisati predaju. Otvaraš škafetin, pokušavaš u mraku napipati kutiju s onim odvratnim tabletama, već uvježbanim pokretima cakneš jednom, cakneš dvaput, uredno se nakljukaš i kao nov kreneš u još jedan dan.

Nije ta bol toliko intenzivna, ali je tupa i uporna. Taman kad pomisliš da si je se riješio, eto ti nje natrag. Kao kad te grancigula iz plićaka ščepa za petu i ne pušća. Ili hlap. Ili rarog. Uglavnom neka babaroga. Nagomilani stres posljednjih mjeseci rasturio me znalački, petkom mi udara u glavu, a utorkom u petu. Ne znaš što je gore.

A onda mi u jednom od tih magnovenja padne na um sjajna zamisao - moram iz ovih stopa, dok ih još imam, otići do neke rijeke, izuti se bos, koračati s jedne obale na drugu i pustiti da mi rijeka, ma koliko hladna bila protiče oko nogu, pa neka bude što biti mora!

I trenutak nakon toga, kao odgovor na pitanje " a koja rijeka", dođe mi refleksan odgovor - Zrmanja! Ona i nijedna druga!

Naravno, kad je već tako, nije mi bilo druge nego uskočiti u auto pa preko Unešića, Drniša i Knina, potražiti seoce zvano Zrmanja Vrelo. Bio sam već ovdje i ne samo jednom, a siguran sam i u to da ću se ponovno vraćati, jer dolina kojom teče mlada Zrmanja, čudesno je lijepa. I taj ogromni, fascinantni krater koji je tko zna kakvim čudom nastao kao da govori - evo, tu je izvor, ja ga čuvam.



Englezi imaju lijepo ime za izvor - spring. Ista riječ označava i izvor i proljeće. Slovenci također imaju lijepu riječ za proljeće - pomlad. A ja sam već odavno, i ne znajući za sve ovo što danas znam, uzeo sebi za pravo da rijeke u početnim dijelovima njihova toka nazivam - mladima.

U selu Zrmanja Vrelu, najbolje je ostaviti auto kod stare zgrade, danas nažalost razrušene škole i propješačiti nekih dvadesetak minuta do izvora. Ovo proljeće je nadošlo naglo kao nikad prije, nakon preduge zime kao da si otvorio kišobran i paf - sve je prozelenilo! Ovdje Zrmanja zapravo teče u zelenom tunelu, krošnje stabala s dviju obala dodiruju se i prepliću.



Ponegdje iz gustiša dopire blejanje ovčica, pokušavam im odzdraviti na isti način, jedan čiča iskoči na put, gleda me ovako šepavog, s foto-aparatom oko vrata kako blejim i malo toga mu je jasno. Da mu sad pokušam dodatno objašnjavati kako idem na izvor izlječiti umorna stopala - mislim da to ne bi imalo smisla. Ovako dobar dan njemu dobar dan meni i sve smo izgladili.

Zadnjih nekoliko stotina metara prije izvora, potpuno je zaraslo u travu, tek tragovi nekad ugažene staze pokazuju da nismo zalutali, da smo na dobrom putu. I naposljetku, kao nagrada, čujemo šum prvog slapa koji se ruši preko brane od kamenih gromada.



Izvor Zrmanje ne djeluje tako spektakularno i filmično kao recimo nedaleki izvor Cetine ili još bolje - izvor Krke, ali je sav nekako intiman, skroman, samozatajan i samim tim ne manje lijep.
Naravno da nisam zaboravio zašto sam ovdje došao, izuo sam patike, zavrnuo nogavice i napravio nekoliko đireva po brani. Ala gušta! Izvor je u ovo doba godine prebogat, bujan i raskošan, voda otiče preko vrha i pada nekoliko metara niže u ritmu tam-tama i sa intonacijom u D-duru.



Jedino mi nije posve jasno zašto kažu da je ovo - vrelo, kad je zapravo mrzlo! I to ohoho mrzlo. Imam osjećaj da temperatura vode nije viša od desetak Niveskih Celzijusovih, ali čak i tako studena djeluje iscjeljujuće. Ovo mi je baš bilo potrebno. Bol u peti otišla je kao vodom odnešena. Ozdravljenje intuitivnom metodom.

Sljedećeg jutra, prenem se iz sna u pet i trideset dva. Ništa me ne boli. Kako neobičan osjećaj... Da možda ne sanjam? Štipkam se za uši, štipkam se za nos, štipkam se za.... sve je na svom mjestu. Dobro je.



U sedam i pet, već sam na svom radnom mjestu. Kolega Vice iz remonta donosi mi na stol hrpu nekakvih skica i moli me za pomoć - kaže, doša nam je jedan brod, malo je striša po dnu, oću reć, zapara je za neku siku, morat ćemo mu prominit oplatu i bokun rebrenica.

A dobro, odgovorim mu ja, kako neću pomoć brodu kad patimo od istih boljki.

I još mi nešto ne da mira pa pitam kolegu - kako se zove taj brod?

Zrmanja!

Zrmanja?

E Zrmanja, nemoj mi reć da nikad nisi čuja za Zrmanju.

A meni Zrmanja, još u prstima bridi...
..
Čudo jedno, kako se ponekad poslože stvari. A kao slučajno!? Zrmanja rijeka i Zrmanja brod. Znamo se odavno, s naših otoka.
Koliko ih je puta žedne vodom napojila, jer gle čuda koje to nije - Zrmanja je vodonosac!



Zrmanja i ja, liječimo se međusobno.