O konjima je riječ. Istinskim konjima onako kako ih zamišljaju djeca u vrtiću, konjima s kopitima, ušima i grivama, konjima koji ništa pod milim bogom ne rade osim što po vas dan pasu, ržu, njište i galopiraju planinskim prostranstvima. Konjima, sinovima, unucima pa i praunucima svojih predaka koji su ne tako davno radili i živjeli s ljudima sve dok ih ovi, zaneseni sveopćim napretkom koji je stigao uporedo s nabavkom traktora, drljača, tanjurača i kombajna nisu prognali iz svojih štala i imanja. Dobro ajde, iz njihove perspektive gledajući, nisu ih prognali već su ih jednostavno pustili da odu. Što je zapravo, opet iz njihove perspektive, iznimno human čin jer su ih, u krajnjem slučaju, mogli prodati trgovcima mortadele. A ovako su ih pustili u plan'nu neka se snalaze sami.

I konji su se snašli. Oslobođeni jarma, sedla i pluga, u drugačijim perspektivama, otkrili su sasvim nove mogućnosti, spoznali da je planina neizmjerno velika, bogata i darežljiva. Istina, nije uvijek jednostavno bilo biti tamo gore, i po žezi i po zimi, valjalo je nekako opstati, a oni ne samo da su opstali već su se pritom i upoznavali, zaljubljivali i dobijali potomke, proširilo se kroz godine njihovo krdo i na više stotina, što bi se reklo - grla.

Polako su odlazili oni stari koji su u svojim sjećanjima, navikama i pokretima još nosili iskustvo života s ljudima, a pošteno govoreći, za njihove priče, malo tko je od ovih novih, mladih, uopće mario.
Oni su zaigrani i razuzdani, svoje dane provodili ponajviše u igrama na sreću. Gledajući ih iz daljine, svi se oni doimali sličnima, možda čak i istima. Tek kad bi progovorili, razlike bi postajale uočljivije. Prvi su bili više ili manje crvenkastog izgleda za razliku od drugih koji su dičili crnkastim nijansama.



Zanimljivo, ovi crvenkasti su zastupali tezu da se prije živjelo bolje nego danas, da je sve bilo neizmjerno lakše, Svi su imali osiguran posao, koji ruku na srce i nije bio naročito težak, ali su za taj posao bivali nagrađenima s više nego pristojnim količinama slame i zobi, a mnogima, ako ne i svima bilo je osigurano stambeno pitanje. Moja štalica moja slobodica.

Ma kakva štala, kakva sloboda, odgovarali bi im ovi crnkasti, kako ne vidite da ste bili prisiljeni raditi ne za svoj nego za njihov interes. Upregnuli bi nas svakog jutra da rintamo za njih i tako sve do mraka!
Ako bi se kojim slučajem pobunili ili progovorili drugačije od onog što se njima sviđalo, dobijali ste uvrede i batine! Nema više povratka na staro!

I dobro, nakon kratke izmjene argumenata, i crvenkasti i crnkasti bi pognuli glavu, popasli malo svježe trave i zajedno krenuli prema lokvi na proplanku, mjestu na kojem se odvajkada skupljala voda s okolnih obronaka.

Međutim, nakon godina izobilja, naletjelo jedno ljeto, neobično vrelo i sušno. Kiša nije padala mjesecima, a vode u lokvi je iz dana u dana bivalo sve manje. Nekad prostrano, skoro pa jezero, oko kojeg se u sumrak okupljalo na stotine konja, sada je nalikovalo više na blatnu kaljužu nego li na mjesto na kojem se može utažiti žeđ.

Konji su osjetili da se nešto neobično događa, da je vode sve manje i da je možda već sutra neće biti za sve.

Zavladala je nervoza i tražila su se rješenja. Crvenkasti konji su predlagali jednaku količinu za sve, koliko god ona bila mala, ali crnkasti su bili skloniji varijanti da svatko dobije po svojim zaslugama. Naravno, najprije je trebalo osnovati povjerenstvo koje će odrediti kolike su čije zasluge.



Nakon nekoliko dana prepucavanja, dozlogrdilo jednom od mudrijih konja jalovo nadmudrivanje crvenkastih i crnkastih, pa on odluči krenuti sam gore prema hrbatu planine. Tamo bi, kaže on, morao postojati jedan izvor, barem su tako pričali njegovi stari koji su u davna vremena znali odlaziti gore visoko. Pa da, složiše se još neki konji, nije moguće da je ova lokva koja nestaje pred našim očima jedino što miriše na vodu. Idemo i mi s tobom!

Sretno vam - odgovoriše im, ne bez malicije, konji koji su odlučili ostati, računavši da će ovako više vode ostati za njih.

Mudri Konj koji traži, kao i njegovi sljedbenici, uputiše se prema vrhovima planine. Lutali su, tražili, promatrali obrise planine, pretpostavljali kojim bi usjecima voda mogla prolaziti, Naposljetku, stigli su do jednog izvora, zapravo, stigli su do nečega što je trebao biti izvor, ali višemjesečna suša je i njega iscrpila. Ni kapi!

Najmlađi među njima, sav očajan, počne se nekontrolirano bacakati unaokolo, proklinjući ove koji su ga nagovorili da pođe s njima. Bolje bi mu bilo da je ostao s ostalim, pametnijim konjima dolje kod lokve, ovdje će svi umrijeti od žeđi!

I tako, u svom tom ludaranju, mladi nestrpljivi konj doskakuta do ruba neke provalije, spotakne se i sklizne niz strminu. Ostali potrčaše za njim nastojeći ga spasiti ali on je već otklizao dolje kao na toboganu. On je svo to vrijeme koje se odužilo do u vječnost, samo zatvorio oči i prepustio se sudbini. Zaustavio se udarivši u nešto tvrdo i hladno. Otvorio je oči i ispočetka ništa nije vidio, oko njega je vladao mrak, tek gore, visoko iznad, primijetio je otvor kroz kojeg je dopiralo svjetlo, a ubrzo se oko tog otvora načičkalo još konjskih glava. Svi su dotrčali vidjeti što mu se dogodilo. Upao je u jamu, tek sad mu nema spasa!

A onda, kad se malo primirio, shvatio je da je ono hladno, tvrdo, u što je udario - led. I da se gromada leda lagano topi i da čuje kapanje vode.
Heeeeej ljudi, povikao je ostalim konjima, spustite se i vi, ovdje ima vode!
Stani, povikao je odriješito mudri Konj koji traži, o ovoj jami mi je pričao djed, ljudi su je nazivali jamom Ledenicom, nekada davno su običavali otkidati blokove leda s njezinog dna, zatim bi ih uprtili na naša leđa i nosili dolje prema moru.

Eh da, naravno, ljudima novac, a nama išijas - progunđao je jedan od konja.

Malo-pomalo, spustili su se do onog mladog nesretnika koji je zamalo sve kosti polomio, ali sad više ni njemu ni ostalima nije bilo žao zbog toga.

Štoviše, kad su se stisnuli jedan do drugoga, led se brže topio pa je i vode bilo sve više. Nakon toliko muke, razočarenja pa i izgubljenih nadanja, nalazili su se na dnu nekakve rupetine, u mraku, ali ipak zadovoljni, jer je eto, sve do maločas, nepodnošljiva bila ta žeđ.
Uostalom, niste zaboravili već, ovdje je ipak, samo o konjima riječ.