Na početku jedna dobra vijest - periske su se vratile u zaljev! Krasne, vitke, visoke školjke krhke strukture, koje smo dok smo bili djeca sakupljali i poklanjali kao suvenire nesvjesni štete koje činimo, dugo su vremena lelujale na rubu nestanka. Njihova omiljena staništa, pjeskovita i muljevita dna, pogotovo u blizina ušća rijeka, bivala su izložena agresivnim uticajima homo budalisa, bilo eksploatacijom pijeska, koćarenjem, ponegdje čak i zatrpavanjem dna, da o zagađivanju iz industrijskih postrojenja i kanalizacijskih mreža i ne govorim.

Kad zapuše olujno jugo, valovi koji približavajući se obali poprimaju dodatnu snagu, poneke od tih školjki uspiju otrgnuti. Niti kojima su periske vezane za pjeskovito dno, nježne su i neprilagođene za toliku silinu mora. Nemoćne da se odupru sili, u takvim trenucima popuštaju, isplivaju na površinu sve dok ih naposljetku valovi ne izbace na žalo. Da se radi o nasukanim kitovima, još bi ih nekako pokušali gurnuti natrag u more, ovako će školjka ostati sama, ali kao podsjetnik da su ipak tu.




A sada- jedna loša vijest. Šalim se, ukoliko želite čitati loše vijesti prebacite se na druge portale, ovdje slijedi još jedna dobra vijest.

U tjesnacu u kojem se već spomenuti zaljev od juga spaja sa zaljevom od maeštrala nalazi se jedan grad, počesto uspavan kao u onoj Cocinoj pjesmi, i ne samo u pjesmi već je uspavan debelo, kao u bajki o Trnoružici
.
Iznuren manično-depresivnim poremećajem u kojem se izmjenjuju puste i dešperatne zime sa euforičnim i raskalašenim ljetima, grad se sve više prilagođavao turistima, samodopadno uživao u statusu UNESCO-vog ljubimca toliko da nije ni primijetio da je kroz sve ove godine ostao bez svojih ljudi. Stari dio grada (onaj pod famoznom "zaštitom") zaista izgleda prekrasno, ali bez ljudi, stalnih stanovnika koji u njemu žive, on će (p)ostati samo kulisa, samo kičasta scenografija za predstavu u kojoj će sudjelovati neki sasvim drugi ljudi. Ne potcjenjujem ih, nikako, ali jedan je osjećaj kada u grad dođete na dva-tri dana, a posve drugačiji kada u njemu stalno živite.

Ipak, u posljednje vrijeme osjećam, za sada samo osjećam, ali taj osjećaj je iz dana u dana sve jači, da se nešto pozitivno počelo događati i da nastupa vrijeme buđenja.
I zanimljivo, to buđenje ne nastupa po zapovijedi, uz reski zvuk budilice i prigodno škrgutanje zubima već nastaje u različito vrijeme na različitim mjestima i s različitim ljudima, ali kao što rekoh - kao da počinje nešto "titrati" u zraku, neka dobra energija, nešto što će povezati sva ta buđenja i zajedno ih usmjeriti u pravom smjeru.

Među tim "probuđenima" su i mladi ljudi okupljeni u inicijativi nazvanoj "Građanska akcija Trogir" (GAT). Primijetio sam ih na društvenim mrežama, i priznajem, odmah su mi svidjele ideje usmjerene na zaštitu parkova Soline i Garagnin, kao i nastojanja za obnovu nekadašnjih gradskih "funtana" koje su u tim, ne tako davnim vremenima imala višestruku ulogu. Ne samo kao mjesto na koje će se doći skupljati voda u maštilima i odnositi doma već i mjesto susreta, razgovora, upoznavanja...

Naravno, te ideje nisu nove, one su proteklih desetljeća stalno bljeskale negdje oko nas, i općenito - postojala je i do sada želja da se obnove i sačuvaju neke stare "užance", elementi koji grad čine gradom, ali ta je želja bila raspršena i nejasna, kao da se nije uspijevao pronaći onaj prijeko potreban zamašnjak koji će pokrenuti stvari s mrtve točke, već bi sve ostajalo na pojedinačnom, trenutnom i neshvaćenom.

Nataša, Lujana i Saša, mladi, poletni i neopterećeni ljudi čine jezgru ove nove inicijative i usudio bih se reći da u svojim idejama, svojem pristupu, svojim vizijama imaju nešto što mi stariji nismo imali. O čemu se točno radi, još ne mogu dokučiti, ali razgovarajući s njima, osjetio sam onaj, već pomalo zaboravljen dašak entuzijazma, neophodan da bi stvari sjele na svoje mjesto. Oni jednostavno znaju okupiti ljude oko zajedničke ideje i to mi se jaaaako sviđa.



Čudne su se stvari dogodile ne samo s Trogirom već i mnogim dalmatinskim, općenito primorskim gradovima u zadnjih pedesetak godina. Povijest pamti mnoga barbarska plemena koja su u svojim pohodima osvajala i rušila sve pred sobom a bojim se da će našu generaciju obilježiti kao onu koja je svoj životni prostor uništila - građenjem. Ne bih ga čak nazvao ni divljim, već pomahnitalim. Umjesto da smo urbanizirali sela, mi smo ruralizirali gradove. Što se više gradilo, to je gradova bilo sve manje. Gradovi su se gradnjom razgrađivali. Oprostite, ali u drugoj dekadi dvadeset i prvog stoljeća, grad bez nogostupa je smiješan, zaostao i primitivan grad, grad koji misli živjeti od turizma a nema čisto more u gradskoj luci je neozbiljan grad.



Naravno, aktivistička grupa koliko god dobrih inicijativa imala, nema financijsku moć da sve zamišljene projekte provede do kraja, ali u isto vrijeme, ona može biti pokretač novog načina razmišljanja, načina koji će svima dati do znanja - grad, to smo mi!

Stalno očekujemo od nekog drugog da riješi naše želje i potrebe, pa se već pomalo i sprdamo s onom - neka institucije odrade svoj dio posla bla bla bla, ali konačno i u tim institucijama rade neki ljudi kojima je stalo, kojima je isto tako potrebna podrška i odaziv građana.
Kao što rekoh, periske su se vratile u zaljev dobre nade. To je obećavajuće. Možda i bude nešto od nas.